Već više od dva desetljeća ovaj projekt okuplja stotine mladih umjetnika sa zajedničkim ciljem: pružiti im oslonac pri prvom važnom iskoraku na umjetničku scenu i omogućiti im da svijetu pokažu svoju viziju umjetnosti. No, sudjelovanje u Fragmentima donosi puno više od samog izlaganja – ono predstavlja početnu točku razvoja, prostor podrške, rasta i vidljivosti. Priliku za tranziciju od neafirmiranih autora do prepoznatljivih imena domaće umjetničke scene.
Danas su mnogi bivši Fragmentaši profesori i predavači na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Umjetničkoj akademiji u Splitu, Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, kao i na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Neki od njih dobitnici su Nagrade Vladimir Nazor, najznačajnijeg priznanja u području umjetnosti u Hrvatskoj, kao i mnogih drugih nagrada. Velika većina i dalje aktivno izlaže, a neki grade i uspješne međunarodne karijere.
Među najpoznatijim imenima koja su prošla kroz Framente nalaze se David Maljković, Paulina Jazvić, Matko Vekić, Zlatan Vehabović i mnogi drugi. Njihove su radove, kao i radove brojnih drugih sudionika, vrednovale ruke Vanje Babića, povjesničara umjetnosti i dugogodišnjeg predsjednika stručnog žirija Erste Fragmenata.
Nova sezona, Erste Fragmenti 21, upravo je započela. Otvara vrata novoj generaciji mladih umjetnika i umjetnica, a tim povodom razgovarali smo s Vanjom Babićem.
Ove godine obilježavate 20 godina kao predsjednik žirija projekta Erste fragmenti. Što vam osobno znači ova dugogodišnja suradnja i kako gledate na ulogu Erste fragmenata u hrvatskoj umjetnosti?
Doista mogu mirne duše reći kako sam se tijekom protekla dva desetljeća uvelike poistovjetio s projektom Erste fragmenata. Već sama činjenica da sam predsjednik žirija zadužen za odabir, odnosno otkup radova mladih umjetnika i umjetnica do 30. godine života, itekako mi je korisna s aspekta struke. Posao kustosa kojim se bavim podrazumijeva, naime, osmišljavanje i priređivanje izložbi suvremene umjetnosti, nerijetko problemskog ili tematskog karaktera, a da bih to mogao kvalitetno obavljati moram biti dobro upoznat s aktualnom umjetničkom produkcijom. U tom smislu natječaj Erste fragmenti - na koji se svake godine prijavljuju deseci mladih umjetnika i umjetnica - predstavlja mi, dakle, jedan od dragocjenih izvora informacija , a to isto vrijedi i za neke moje kolege i kolegice u žiriju. Osim toga, suradnja s mladim umjetnicima i umjetnicama na pripremi izložbe čija je svrha predstaviti na natječaju Erste fragmenti otkupljene radove uvijek mi predstavlja veliko zadovoljstvo. A što se uloge Erste fragmenata u hrvatskoj umjetnosti tiče, dovoljno je reći kako se radi o najstarijem, najpostojanijem te do prije koju godinu i jedinom otkupnom natječaju za mlade umjetnike i umjetnice u Hrvatskoj.
Projekt Erste fragmenti ponovno je otvoren za prijave – nova sezona traje do 1. rujna. Po čemu je ova sezona specifična i što biste savjetovali mladim umjetnicima i umjetnicama koji se žele prijaviti?
Što bih savjetovao mladim umjetnicima i umjetnicama? Prije svega da na natječaj pošalju cjelovite i žiriju informativne prijave u smislu kvalitetnih reprodukcija, podataka o tehnikama odnosno dimenzijama pojedinih radova, njihovih sažetih opisa i, dakako, cijene. Također, ukoliko na natječaj šalju radove izvedene u tehnikama koje podrazumijevaju eventualna umnažanja, poput fotografija ili grafika, izuzetno je važno da navedu i njihovu predviđenu potpisanu ediciju. I na kraju, dakako, da vjeruju u sebe.
Kako izgleda proces odabira radova i koji su ključni kriteriji koje tražite prilikom odabira? Je li važno da rad ima jasnu poruku, tehničku izvrsnost ili nešto treće?
Žiri obično radi u dva kruga. Najprije napravimo tzv. uži izbor, a potom idemo na konačni odabir. Pritom nastojimo argumentirano diskutirati, a u krajnjem slučaju pristupamo glasovanju. Što se kriterija tiče, najvažnije je da osjetimo kako autor ili autorica posjeduje svijest o onome što radi. Mladi umjetnici i umjetnice znaju pogriješiti te prijaviti tri rada – upravo toliko je po propozicijama dozvoljeno – koji su posve različitih, pa čak i suprotstavljenih izričaja, po principu „za svakoga člana žirija ponešto“. Takve prijave odmah eliminiramo jer svjedoče o apsolutnom nedostatku autentičnosti. Što se pak tehničke izvrsnosti tiče, ona se na određeni način podrazumijeva u smislu da mora na adekvatan način korespondirati s idejom rada. I nipošto ne smije biti sama sebi svrhom. U suvremenoj ćemo umjetnosti lako pronaći primjere gdje se radi o vrhunskim djelima koja bi vjerojatno bez problema mogla kopirati i mala djeca, samo što pritom ne bi imala nikakvu svijest o onome što rade. A upravo je ta svijest najvažnija.
Kroz ove dvije dekade Erste fragmenti su mnogim umjetnicima bili prvi korak u karijeri. Možete li izdvojiti neke umjetnike koji su se istaknuli nakon sudjelovanja? Gdje su danas „bivši Fragmentaši“?
Uspjesi mnogih bivših Fragmentaša doista predstavljaju nešto na što svi ljudi koji sudjeluju u projektu Erste fragmenti mogu biti ponosni. Ne znam odakle bih počeo. Fragmentaši su danas, primjerice, profesori ili predavači na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Umjetničkoj akademiji u Splitu, Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu… Među njima ima i dobitnika Nagrade Vladimir Nazor, najznačajnije umjetničke nagrade u Hrvatskoj, ali i mnogih drugih nagrada. Velika većina ih aktivno i nadasve uspješno izlaže, neki imaju i međunarodne karijere. Konkretna imena? Spomenut ću tek Davida Maljkovića, Paulinu Jazvić, Matka Vekića, Zlatana Vehabovića, Lalu Raščić, Pavla Pavlovića, Snježanu Ban, Roberta Šimraka, Ivana Prerada, Alema Korkuta, Ivana Fijolića, Vlatku Škoro, Ines Matijević Cakić, Tanju Deman, Damira Stojnića… Mogao bih još dugo tako. Eto, upravo mi na pamet pada i danas redovita članica HAZU Gordana Bakić.
Postoji li neki trenutak, rad ili izložba u sklopu Erste fragmenata koji vam je posebno ostao u sjećanju?
Svaka izložba Erste fragmenata bila je na neki način posebna. Ono što me uvijek i iznova oduševljava je osjećaji zajedništva odnosno spremnosti da se drugome pomogne što ih Fragmentaši intenzivno emaniraju tijekom postavljanja izložbi. Zadivljujuće je kako pritom ostvaruju pozitivnu sinergiju između ozbiljnosti i mladenačke ležernosti.
Što smatrate najvećom vrijednošću ovog projekta za mlade autore, osim, dakako, financijske nagrade i izlaganja?
Osim u pitanju već spomenutih vrijednosti, to je svakako stanovita edukativna komponenta. Mladi umjetnici i umjetnice uče kako prezentirati svoje radove te na što im valja obratiti posebnu pozornost. Također, u prigodi su sa mnom kao glavnim kustosom posve slobodno razmjenjivati mišljenja, pri čemu katkada i ja od njih ponešto naučim.
Koliko se po vašem mišljenju promijenila mlada umjetnička scena u zadnjih 20 godina, i kako je projekt Erste fragmenti pratio te promjene?
Razdoblje od 20 godina doista nije kratko, osobito kada je riječ o suvremenoj umjetnosti. Mladi umjetnici i umjetnice iskazuju sve veću svijest o tome da je umjetnost nešto od čega im valja živjeti, pa na tom tragu nastoje i graditi svoje karijere. Moram odmah reći da u tome vidim i stanovitu opasnost. Pretjerani pragmatizam može imati štetne posljedice po umjetničku vrsnoću. Time, dakako, nipošto ne zagovaram neki boemski, u osnovi neodgovoran pristup. Ali malo više autorskog „romantizma“ u smislu prkošenja prevladavajućim konvencionalnim silnicama djelovalo bi osvježavajuće. Kao osobiti problem vidim pojačanu birokratizaciju umjetnosti tijekom posljednjih 20-ak godina. Umjetnički se projekti prigodom prijava na različite izvore financiranja kite popularnim i danas nam svima poznatim pojmovima kao što su „mapiranje“, „platforma“, „uključivanje zajednice“, da spomenem tek neke, pri čemu takve prijave često postaju važnije od onoga što je doista realizirano, dakle od samoga merituma.
Sve više, dakle, u aplikacijama za sredstva ili pak izložbene prostore nailazimo na priče, tzv. „narative“, a sve manje na konkretna djela ili barem njihove razrađene skice. Smatram da bi takve tendencije u suvremenoj umjetnosti trebalo malo obuzdati, a Erste fragmenti nesumnjivo predstavljaju korak u tom smjeru. Svakako bih na ovome mjestu želio upozoriti da deklarativno iskazivanje nekih u osnovi duboko humanih i hvalevrijednih stavova, inače karakteristično za trenutno itekako probitačnu aktivističku umjetnost, nije samo po sebi dovoljno za kreiranje vrhunske radova. Štoviše, za očekivati je da u tom slučaju kriteriji budu najviši mogući kako bi umjetnički čin bio dostojan uzvišenih stavova iz kojih je proizišao. U protivnom se sve nužno svodi na beskrupulozan karijerizam hranjen nečijom tuđom nevoljom.
A što se tiče promjena u samim umjetničkim izričajima tijekom posljednja dva desetljeća, to je veoma složena tema. Ukratko, u umjetnosti danas više ne postoje neki dominantni formalni obrasci te je u tom smislu suštinske promjene – ukoliko uopće postoje – znatno teže, možda i nemoguće, detektirati. S umjetničkim je sadržajima ipak nešto jednostavnije. Danas je, primjerice, u modi umjetnički aktivizam iskazivan ponajprije kroz ekološku, feminističku, rodnu ili pak migrantsku problematiku, a prije 20-tak godina možda se više inzistiralo na svojevrsnom koketiranju s poetikom pop-arta. Ali, sve što sam rekao nipošto se ne smije shvatiti kao neka posve egzaktna dijagnoza. Umjetnost je danas složenija nego ikada ranije…
Kakvo je danas mjesto suvremene umjetnosti u hrvatskom društvu i što smatrate da je najvažnije za mlade autore koji žele djelovati u toj sferi?
Mjesto i položaj umjetnosti u hrvatskom društvu niti izdaleka nisu zadovoljavajući. Možda ću zvučati odveć grubo, ali smatram da u nas po tom pitanju vlada svojevrsno, ne sveto već ukleto, trojstvo: malo nas je, kao društvo smo nedovoljno obrazovani, a k tome još i nedovoljno bogati. Mladi umjetnici i umjetnice moraju biti svjesni situacije u kojoj se nalaze te postojeće stanje pokušati okrenuti u svoju korist. Drugim riječima, moraju se nametnuti kao uvjerljiv korektiv. Na taj će način, uvjeren sam, podići zanimanje za svoj rad te tako stvoriti podlogu za neka optimističnija razmišljanja.
Koliko je mladim umjetnicima danas teško pronaći prostor za izražavanje i afirmaciju? Mijenjaju li se mehanizmi podrške, i gdje vidite ulogu korporativnih projekata poput ovog?
Situacija je i ovdje daleko od optimalne. Ali, uvijek je bilo tako. U posljednje vrijeme pojavilo se, doduše, nekoliko novih privatnih galerija, ali s druge strane mnoge zagrebačke stožerne umjetničke institucije u fazi su obnove pa je umjetnička scena u našoj metropoli uvelike paralizirana. Ukoliko pod mehanizmima podrške podrazumijevate umjetničko tržište, ono je još uvijek u povojima. Projekti poput Erste fragmenata u takvoj su situaciji doista dragocjeni. Također, na ovo vaše pitanje naprosto ne mogu odgovoriti bez da još jednom uputim apel za donošenje zakona koji bi regulirao porezne olakšice onima koji se odluče investirati u umjetnost.
Konačno, što biste voljeli vidjeti od ovogodišnjih prijava – imate li nešto što još uvijek čekate da vas iznenadi, i što vas, nakon svih ovih godina, još uvijek motivira u ovom projektu?
Volio bih vidjeti mnogo raznovrsnih i kvalitetnih prijava. Moram priznati da me je - nakon više od tri desetljeća iskustva u poslu kustosa i likovnog kritičara - dosta teško s bilo čime iznenaditi. Svaki Erste fragmenti predstavljaju, međutim, neku novu priču i kao takvi uvijek su mi zanimljivi, a samim time i motivirajući. Uvjeren sam, dakle, da ću, zajedno sa svojim kolegama odnosno kolegicama iz žirija, i ovoga puta brinuti „slatke brige“ uzrokovane imperativom biranja između mnoštva odličnih radova.
Sadržaj nastao u suradnji s Erste bankom.
