U splitskom Salonu Galić večeras se otvara izložba "I AM I, BUT I AM YOU, AND YOU ARE YOU, BUT YOU ARE ALSO I" umjetničkog dvojca TARWUK, koji čine Ivana Vukšić i Bruno Pogačnik Tremow. Prvi je to njihov, barem umjetnički, povratak u domovinu nakon pet godina, koje su proveli radeći iz svoje baze u New Yorku i za to vrijeme izlažući u prestižnim svjetskim galerijama poput londonske Masons Yard, pariške White Cube i newyorške Matthew Brown Gallery.
Na splitskoj izložbi TARWUK nam predstavlja prostornu instalaciju te putem svog prepoznatljivog, kompleksnog multimedijalnog izričaja, koji spaja skulpturu, crtež, performans, video i kazalište, priča priču temeljenu na njihovu autorskom libretu, štoriju o dvije sasvim različite protagonistkinje, Nadi i Simoni, koje se zatječu na rivi nakon što im pobjegne posljednji trajekt... Kazalište se u njihovu radu manifestira na više načina, jer izložba se održava kao dio službenog programa 71. Splitskog ljeta te sadrži odabrane elemente scenografije iz predstava Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, na čijoj će se pozornici pak snimati i performans u suradnji s kustosom Coryjem Scozzarijem koji će postati dio postava kada izložba u rujnu otputuje u Osijek.
– Naši interesi uvijek su se nalazili između formata, medija i kategorija te smo nastojali u raznim medijima pronaći međusobne poveznice. No u posljednjih nekoliko godina postali smo toga svjesniji i počeli ozbiljnije pristupati radu kao svojevrsnom Gesamtkunstwerku kroz multimedijalne instalacije. I kada smo počeli proučavati teoriju kazališta, ona nam je otvorila i približila kazalište kao nekakvu metaforu kroz koju možemo promatrati našu izlagačku praksu i postala zapravo korisnija od povijesti umjetnosti. Taj pristup multimedijalnosti i spoju svih kategorija odjednom, od performansa, seta kao arhitekture, od likovnih umjetnosti i slikarstva kao rekvizita, preko skulpture kao objekta na pozornici, do kostima i rada s jezikom, pisanom riječju... Nekako nam je teatar objedinio sve naše interese – objašnjava nam Bruno Pogačnik Tremow.
Međutim, dodaje Pogačnik, koliko god njihova praksa bila kazalištu bliska, dvojac TARWUK ne tvrdi da se bavi kazalištem.
– Kazalište nas samo strahovito inspirira i iznimno nam je korisno kao metapojam za našu praksu. Imamo previše poštovanja prema tom mediju i ljudima koji žive na daskama koje život znače da bismo mi sada za sebe tvrdili da je naša praksa teatar. Ono nam je velika inspiracija i vrelo informacija – možda i najviše zbog tog kolaborativnog pristupa. Jer ipak, u kazalištu se sve zasniva na velikoj dozi povjerenja jedne grupe ljudi koji ovise jedni o drugima i u toj ovisnosti međusobno se razvija jedna vrsta suradnje i zajedništva koja možda jest privremena, ali može biti i duboko intenzivna – dodaje.
A njihov kolaborativni, intenzivan proces rada inspiriran kazalištem savršeno odražava i sam naziv izložbe "I AM I, BUT I AM YOU, AND YOU ARE YOU, BUT YOU ARE ALSO I".
– Kada smo počeli raditi zajedno, krenuli smo od nule, sve smo preispitivali. Možda je to bilo zato što smo u New Yorku bili izdvojeni iz našeg kulturnog konteksta, prebačeni u nešto novo. Sve je trebalo preispitati. Na taj način došli smo do zaključka da je u biti centar naše prakse odnos između nas dvoje. Zatim dalje kreće i šire propitivanje identiteta, onoga što čini jednu osobu individuom, gdje je ta barijera između jednoga i drugoga i kako mi kroz eksperimente u studiju možemo izazivati te granice i koliko ih možemo rastegnuti, možemo li ih učiniti poroznima i što se zapravo tu događa. Budući da je kolaborativna praksa toliko intenzivna, ne postoji nikakva kontrola nad nekim našim radom, odnosno nikada nemamo ideju: "Aha, evo, mi ćemo sad to napraviti i ovo su koraci od točke A do točke B koje moramo prijeći." Stvar je uvijek nekog slobodnog pada i prepuštanja procesu i što god se tijekom toga dogodi, na taj način se povezujemo i učimo raditi. Vratimo li se na kazalište, studio je poput naše pozornice na kojoj se sve to zbiva, a izložba finalni element stupanja na scenu, pred publiku – govori nam pak Ivana Vukšić.
Iako se radnja libreta na kojem ova izložba počiva zbiva na rivi na kojoj dvije protagonistice razgovaraju na klupi, nisu od početka zamišljali baš Split kao mjesto radnje, već se on spletom događanja ili, kako kažu, možda čak i podsvjesno, nametnuo kao idealna lokacija. U suradnji s kustosicom Valentinom Radoš došli su do prostora Salona Galić te zatim odlučili kontaktirati i Hrvatsko narodno kazalište u Splitu, jer termin se savršeno poklopio sa Splitskim ljetom.
– Stvari su se nekako same počele slagati jedna na drugu, vrlo organski. Sjajno je bilo i što smo dobili dopuštenje ući u depo splitskog teatra, u kojem smo među ogromnom količinom njihovih rekvizita uspjeli izabrati neke elemente koji su nam bili inspirativni. Po ulasku u prostor intuitivno smo počeli slagati te objekte pokušavajući naći što oni stvarno predstavljaju unutar Salona Galić, a kada smo imali sve elemente slagalice i naše radove, postav se praktički dogodio sam konverzacijom između tih objekata, a ono što je doista nevjerojatno jest da smo u depou HNK uspjeli pronaći i klupu koja izgleda kao da se sama manifestirala iz našeg libreta u stvarnost – opisuju nam i dodaju kako su silno željeli iskoristiti i specifičan prostor Salona Galić te njegov izlog koji gleda na jednu od najfrekventnijih splitskih ulica, Marmontovu.
U izlogu se stoga nalazi skulptura, figura koja predstavlja protagonistice libreta, dvije žene u jednom tijelu, utjelovljujući dualnost kakva ih fascinira u radu.
– Glavni element skulpture je pak kostim koji se sastoji od dva, točno na polovini spojena različita kostima iz dva različita perioda. Jedan je dio antikna, edvardijanska haljina, a drugi uniforma kakvu su nekoć nosile radnice u tvornici i čistačice. I tako, prošeće li se Marmontovom netko tko ne zna da je Salon Galić izložbeni prostor, djelovat će mu poput tek još jednog dućana s odjećom s lutkama u izlogu, No unutra se izložba dalje otvara slikama i začudnim elementima različitih scenografija, koje izvučene iz svojih originalnih konteksta dobivaju sasvim nova značenja, pozivajući gledatelja da napusti sebe i sve što mu se taj dan dogodilo, prepusti emocijama i dopusti da ga ti objekti i radovi odvedu nekamo kamo nije namjeravao ili znao otići – zaključuje Vukšić.
Izložba u Salonu Galić ostaje otvorena sve do 13. kolovoza, a njezin konceptualni nastavak moći ćemo i od 16. rujna vidjeti u Kulturnom centru Osijek.
Otvori KEKS Pay
