Već iz multijezičnog naslova izložbe Mije Ribić otvorene u zagrebačkoj HDD Galeriji, "DOBRODOŠLI! WELCOME! स्वागत है! स्वागत छ! MALIGAYANG PAGDATING!", da se naslutiti da tematizira pitanje kulturne integracije, a s time i izazove s kojima se susreću strani radnici u Hrvatskoj. Izložena su dva rada – interaktivna instalacija "Kava, kophee, kaphī, kôfē, kape", nastala nakon višednevnog ispijanja kave i razmjene iskustava s našim novim sugrađanima, ali i s lokalcima, dok drugi rad "Dear Empathy…" u performativnoj formi progovara o empatiji.
– Izložba je nastala kao rezultat dugotrajnog procesa istraživanja, a interes za temu pobudio je doček nove 2024. godine, kada su mediji primijetili da su Trg bana Jelačića ispunili strani radnici – u ulozi građana koji slave. Potom im je ta opcija postojanja kao naših sugrađana brzo oduzeta preimenovanjem slavlja u Wolt/Bolt Novu godinu. Taj trenutak postao je okidač za projekt "Kava, kophee, kaphī, kôfē, kape" kojim sam započela dijalog s lokalnim stanovništvom i stranim radnicima, koristeći kavu kao ritual i prostor za razmjenu iskustava. No shvatila sam da to nije dovoljno, zanimale su me i emocije iza izrečenog i iz te želje nastao je rad "Dear Empathy…" u kojem preuzimam ulogu djelatnice imaginarnog Odjela za neisporučenu poštu i pozivam publiku na susret s nikad poslanim pismima – onima koje su strani radnici pisali Hrvatskoj, a Hrvati državama u koje su i sami otišli raditi. Tim pismima, kao i vlastitim obračunom s "Empatijom", pokušavam otvoriti prostor za dublje promišljanje o pripadnosti i granicama unutar društva – kazala nam je mlada umjetnica Mia Ribić, koja je za projekt "Kava,..." kao metodu istraživanja koristila dijalog i pet je dana na deset različitih zagrebačkih lokacija stvarala improvizirani ambijent za ispijanje kave i vodila 36 razgovora s prolaznicima – 19 Hrvata i 17 inozemnih radnika. Sudionike je pronalazila spontano, na ulici, ali ciljano odlazeći na mjesta okupljanja stranih radnika.
– Ostala sam iznenađena prijemom, ljudi su mi zahvalili i govorili da im je drago da se netko bavi tom temom. Nadam se da na neki način to i pokazuje što sve možemo pokrenuti jednostavnim ritualom poput ispijanja kave. Njihove su priče raznolike, od svakodnevnih iskustava do emotivnijih uvida u pitanje prihvaćanja, a glavne teme koje su se pojavljivale tijekom razgovora kreiraju i finalnu instalaciju projekta na izložbi, gdje je moguće pogledati te razgovore s temom prošlosti, kulture, jezika, rada i, naravno, kave – govori Mia Ribić, ističući da je pitanje koliko su strani radnici dobrodošli u Hrvatsku i je li naše društvo dovoljno otvoreno za njih ono koje se provlačilo kroz sve razgovore.
– Teško mi je biti u poziciji u kojoj je potrebno generalizirati i odgovoriti na pitanje koliko je hrvatsko društvo otvoreno, no za mene očito nije bilo dovoljno otvoreno s obzirom na to da sam se odlučila upustiti u ovu temu. Otvoreni jesmo, ali pitanje ostaje za koga i koji su to stranci posrijedi kada govorimo o dobrodošlici. Upravo zato moja izložba nosi naziv "Dobrodošli!" na materinjim jezicima ljudi s kojima sam razgovarala tijekom oba projekta, preispitujući zapravo koji su to ljudi i kojih nacionalnosti dobrodošli, a koji su izostavljeni – veli umjetnica.
Kad govori o "Empatiji" kojoj u umjetničkoj formi na izložbi piše pisma, kaže da je smatra precijenjenom. Pa iako se na prvi pogled čini da njen rad želi evocirati empatiju, pismo joj u biti piše iz potrebe da joj se izravno obrati kao nečem što joj je potrebno, ali i onom što ju je iznevjerilo.
– Empatija se često doživljava kao univerzalno pozitivna, no ona je zapravo češće pasivna te nas ne obvezuje na djelovanje. Kroz "Dear Empathy,…" i sama tražim na koje načine možemo pristupiti empatiji u umjetničkim projektima te pokušavam pokazati da empatija često skriva sustavne nepravde i omogućava nam da se zadržimo u udobnosti vlastite pozicije bez istinskog suočavanja s tuđim realnostima. Često upravo ta empatija prema onima koje doživljavamo kao "naše" proizvodi istovremeno i distancu, pa čak i mržnju, prema "drugima". Upravo zato pokušavam stvoriti prostor u kojem se publika suočava s granicama vlastitog suosjećanja. Pismo "Empatiji" u tom je smislu i pismo razočaranja – pokušaj da je se prizove odgovornosti, otvarajući priliku za novu šansu. U tom radu postoje i stvarna pisma koja su pisali ljudi koji su sudjelovali u projektu, i strani radnici koji su došli raditi u Hrvatsku, ali i Hrvati koji su radili u inozemstvu. Time se pozicija "stranca" prikazuje kao nešto što nije strano ni "nama", već nešto što se stalno preklapa i cirkulira. Svi smo negdje netko drugi. Ta pisma su pisma prekida, ali i ljubavna pisma. Neka govore o razočaranju i nepravdi, druga o zahvalnosti ili nadi. Mislim da su pisma izrazito važna jer pokazuju nešto što se često previđa u razgovoru, a to je da strani radnici nisu jedna skupina, već pojedinci sa svom svojom ljudskom kompleksnosti – pojašnjava umjetnica, dizajnerica i istraživačica koja je diplomirala na University of the Arts London, a odlazak u Englesku bio je, kaže, vrlo svjestan pa smo je pitali kako se ona osjećala tamo kao strana državljanka i je li problem kulturne integracije, s kojim se Englezi susreću puno dulje od nas, konkretno u Londonu, gotov.
– Nakon prijemnog dobila sam stipendiju za diplomski studij dizajna interakcija na University of the Arts London i odlučila otići prije svega zato što takav program ne postoji u Hrvatskoj, a htjela sam se dalje obrazovati u tom smjeru. Što se tiče engleske dobrodošlice strancima... Formalno, ideja dobrodošlice duboko je ukorijenjena, no i tamo su vidljive podjele i sistemske nejednakosti. U London sam došla u privilegiranoj poziciji – kao studentica umjetnosti – i to je uvelike oblikovalo moje iskustvo. Svakodnevica Londona prožeta je susretima, ne bih rekla s drugima, već sa svima – zato ga i zovu "melting pot". Upravo zbog toga se i drukčije razmišlja o pripadnosti, ali to ne znači da su nejednakosti nestale. Ipak, tamo pitanje integracije nije novo, već se stalno propituje, dok je u Hrvatskoj tek nedavno došlo na stol – kaže Mia Ribić, dodajući da su problemi kulturne integracije, naravno, veći od jedne osobe i teško je reći koje to korake moramo poduzeti za izgradnju naše zajedničke budućnosti, ali ona vjeruje da je to moguće te upravo zato i ova njena izložba postoji.
– Mislim da je to dobro tlo da se posije sjeme i prizna da ne dijelimo svi istu razinu vidljivosti, sigurnosti ili prava u društvu – zaključila je.
Otvori KEKS Pay
