Darko Cvijetić pjesnik je s karizmom. Piše već tridesetak godina. I uporno živi u Prijedoru. Živi od kazališta i za kazalište. A kada je prije godinu i pol objavio prvi roman “Schindlerov lift”, fama o odličnom romanopiscu kojega se mora pročitati proširila se svim prostorima bivše Jugoslavije. Za tu je knjigu nagrađen i Kočićevim perom (i to na lanjskom Interliberu), ali i unosnom i prestižnom nagradom Fric početkom ove godine. U međuvremenu je objavio i novi roman “Što na podu spavaš”, te čeka odluku žirija iz Gdanjska jer je njegova zbirka poezije “Ježene nožice” ušla u finale nagrade za Europskog pjesnika slobode.
Prvu ste knjigu objavili prije trideset godina, a prije trideset godina ste dobili i svoju prvu literarnu nagradu, na Balkanskim susretima pisaca u Boru. Je li vam već tada u zraku mirisalo na rat?
Da, mirisalo je, ali sam bio preopčinjen svim tim pjesnicima i piscima – od Šalamuna, preko Tišme, do Desanke Maksimović, Izeta Sarajlića, Vesne Parun, Miodraga Pavlovića – da bih mogao i pojmiti udes koji slijedi. Pravi pjesnici, živi.
Kiša sam upoznao četiri godine prije, i bio je već mrtav. Možda sam mislio da je svatko od njih knez, kakav je bio Danilo Kiš. S ove distance, zapravo se sve već vidjelo! Sjećam se, recimo, da je veliki pisac i filmaš Živojin Pavlović, kroz strašan smijeh za ručkom nekome rekao: “Pogledaj samo stolove, vidi kako se komunistički mrsomudani dijele na nacije.“ Libreto za pokolj. Uskoro slijedi jedina tema moje književnosti – kako poderotinama u tkanju jezika koji govorim, mrtvim ustima, dati da progovore po rečenicu. Čini mi se da su živi presretni što mrtvi ne govore.
Gotovo trideset godina pisali ste poeziju i cijenila vas je struka i uži krug ljubitelja poezije. Ali tek kada ste objavili roman “Schindlerov lift” postali ste nezaobilazno književno ime u regiji, pa i šire, iako ste motive iz romana već obrađivali u poeziji. Što je to tako zarazno u romanu, a nevidljivo u poeziji?
I sam sam dugo bio šokiran. Tema je ista čitavo vrijeme. Jednoga trenutka sam izmijenio tzv. „pripovjednu strategiju“. O tome su pisali Krleža ili Konstantinović, da je zaprepašćujuće da se siromašenjem svojeg govora – stiže do većeg broja slušatelja. Poetski govor zapravo je vrhunski govor, koji sam napustio, ali samo za pričanje priče izravnije nego što bi od sebe očekivao. I odjednom se pojavila, ta kazalištu tako omiljena igra – ja znam šta je predstava, ovaj laže. Pričanje priče nas okuplja, još od prve vatre, u tome leži zaraznost romana, kako ste rekli. Recimo, između romana „Schindlerov lift“ i „Što na podu spavaš“, (u izdanju sarajevskog/zagrebačkog Buybooka), zagrebački V.B.Z. objavio mi je pjesme „Snijeg je dobro pazio da ne padne“ i hrvatsko izdanje „Ježene kožice“, koje su prevedene (na poljski – „Gesia scora“, prepjev Millosz Waligorski) i nominirane za poljsku nagradu Europski pjesnik slobode, sada koncem srpnja u Gdanjsku. Pjevanje nas osamljuje, još od te iste prve vatre. Ali od nje je i vidljivost, koju također spominjete.
Čini mi se da je svaki vaš literarni zapis duboko i beskompromisno kopanje po osobnim, obiteljskim i društvenim ranama. Koje su vam rane ipak najteže?
One koje nisu zarastive, koje više nemaju moć zarastanja, koje više nemaju tu obdarenost nestajanjem. Većina mojih rana vidljiva je i na društvu, ali te rane još mogu zarastati. No, imati osjećaj da sam si rana, nanešena ovome svijetu, doista je najteže. To kopanje po zemlji sebe – nazivam vrtlarstvom. Mi smo taj jedini kutak svemira koji možemo mijenjati. Svakako jest bolno, to otkriće da smo rana, koja ne može zarasti na svijetu.
Drugi vaš roman “Što na podu spavaš” između ostaloga je i priča o vašem bratu i njegovoj ratnoj epopeji koja je počela kada je bio unovačeni vojnik JNA u sarajevskoj kasarni Viktor Bubanj. Je li bilo teško pisati o sudbinama ljudi koje je povijest u tren oka pretvorila u okupatore u vlastitoj zemlji?
Naravno, vrtlarenje je i kopanje po sudbini bližnjega. Okolnosti su u stanju izvršiti tektonske prevrate u ljudima. Naše su sudbine povezane nerazmrsivo i duboko. Vjerujemo da možemo ovladati onim što nam se događa, ali to je, dakako, iluzija. Dovoljna je mala promjena povijesnoga toka, mala izmjena konteksta, nešto želje, puno moranja – i nađete se u situaciji potpune pervertiranosti. Naša bliska prošlost prepuna je patološki brze izmjene stajne, sidrišne točke, i to je rezultiralo nevjerojatnim pokoljicama i traumama. Sve je moguće. Pripovijest o mojem bratu samo je potvrda pravila da ćete u okretanju kotača povijesti, ne pomaknete li se na vrijeme – biti pregaženi! Nije bilo teško pisati, bilo je teško razumjeti unezvijerenost tih dječaka, ući u njihov strah.
Koliko vam je baš kazalište u kojem ste radili gotovo sve umjetničke poslove bilo i umjetničko i ljudsko utočište?
Teatar danas ima nesreću, ili možda povlasticu, da ga se ne uzima više „toliko ozbiljno“. Društveni utjecaj postao je vrlo skroman. No pogledajte količinu banalnosti koju proizvodi svijet oko nas, pa da čovjek bude još i sretan da je marginalnost omogućila viši stupanj slobode. Nešto kao rani kršćani, koji se skupljaju po katakombama, ali čija je vjera nešto sasvim drugo od onoga što nam se nameće kao oficijalna religioznost. Poput monaha ste, dakako, ako to tako i razumijete. Meni je teatar u Prijedoru bio posve sigurno – utočište, jedino mjesto u koje se ludilo rata nije zavlačilo, jedina netaknutost koja se hranila nevinošću i djetinjom naivnošću. Nas nekolicina poimali smo naš mali teatar svetim mjestom u pustinji, kao onaj Herzogov Fitzcarrraldo s operom. Služite boginjama, svećenik ste jednoga hrama. Većini je svejedno radite li skečeve ili Becketta! Pa kad im je već svejedno – i radili smo Becketta, i Dostojevskog, i Kiša, i Matu Matišića, i Harwooda, i Čehova, Erdmana, Gogolja i Steriju ili Skendera Kulenovića pa Gorana Stefanovskog... Dovodili smo ih u utočište. I oni su rado dolazili, voljeli smo ih iskrenije. Tako sam, primjerice, igrao Raskoljnikova u „Zločinu i kazni“ Dostojevskoga, u dramatizaciji Vajde, i u nevjerojatnoj režiji velikog Gradimira Gojera, i za ulogu se spremao družeći se sa sjekirama i idejama o puno mrtvih.
Kada ste na vlastitoj koži osjetili da ste dijete iz tzv. mješovitog braka i da se morate opredijeliti za jednu stranu?
Odmah, čim sam progledao i prodisao.
Zašto na našim prostorima ratovi kao da nikada ne završavaju?
Upravo zato što sam progledavši vidio da postoje strane, a ne partneri. Čini se da se perpetuirano vrtimo oko istih ratnih ideja koje posve sigurno ne pripadaju ovome stoljeću. Dok ne napravimo taj jedan zajednički povijesni udžbenik, kao Nijemci i Francuzi, dok se ne napravi minimum zajedničkog temelja za uvažavanje i život u Europi koja je kuća za sve, nećemo ući u krug emancipiranih i civiliziranih naroda Europe. Bosna i Hercegovina je egzemplar frankenštajnovskog pravljenja države s ciljem da se onemogući svaki oblik napretka. Sve to garnirano elementarnom fašizacijom društva, bez ikakvog sustava obrazovanja, s kulturom shvaćenom kao folklor – vodi u stagnaciju koja se već čini tolikom da ljudi trkom odlaze. Ljudi, dakle, zgađeni odlaze... Čitavi se gradovi prazne, društvo stari i rasprodaje sve resurse, život klizi unatrag u vremenu. Ponekad sam siguran da rat traje, i osluškujem noću topove koji se skrivaju u zvukovima normalnosti.
U svojim djelima opsesivno pišete o smrti, ali to, naravno, činite zato što cijenite život. Svaki život. Zašto se naša civilizacija tako nonšalantno ponaša prema ljudskim životima?
Možda smo već i prekobrojni. Možda nas je već previše za resurse kojima planet raspolaže. Smrt je, zapravo, jedina tema, da eto parafraziram Camusa u svezi samoubojstva. Sve drugo kao da su samo varijacije da se glavna tema zaobiđe. Moje opsesivno pisanje o smrti jest potraga za jezičkom difamacijom umiranja. (Pjesnici vele da je glazba možda i jedina umjetnost koja može nauditi smrti, nudeći vrhunsku utjehu. Ali koliko ljudi danas doista sluša Mozarta ili Schuberta?) Glavnom temom mi smo opsjednuti. Svaki pogled na TV vijesti omađijan je stotinama mrtvih, neprekidno slušamo o leševima, erotski uzbuđeni komemoriranjima i zastavama u slavu nestalih predaka. A riječ je samo o premaloj afirmaciji života i življenja, ljubavi kao osnovnog pretpostavljenog postulata našeg humaniteta. Ako je Isus ponovno već stigao, prvo bi ga trebalo potražiti među izbjeglima iz Sirije, među poniženima! Mi, međutim, više i ne tražimo; mi smo naoružani i sami.
Koliko je vama koronavirus promijenio planove u životu?
Čujte, kao svaki mali ili veliki pisac, provincijski ili velegradski, u samoizolaciji sam, usprkos kazalištu, još od kasnih osamdesetih godina prošloga stoljeća. I to mislim posve doslovno, u Crvenom soliteru, u malom bosanskom gradu. (Bit će da je Crveni soliter moj hram, sa svim konotacijama koje obojica nosimo čitave živote i naspram tako velike riječi). Minimalno komuniciram s drugim ljudima koji govore, te se s toga može reći da držim vrlo aktivnu „socijalnu distancu“, fizički otklon. (Zbog korone, predstavljanje „Schindlerovog lifta“, kao i tek izašlih „Što na podu spavaš“ i „Ježenih kožica“, morao sam otkazati redom u Dubrovniku, Podgorici, Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Užicama, Stolcu, Novom Sadu, Hamburgu, Beču, Ljubljani i, naravno, Gdanjsku na Baltiku.) Otkad ja samo bježim da se svime ovim ne zarazim. Maske su i tako pobjegle iz kazališta. Koronavirus naše je živote na trenutak učinio vidljivo ogoljenima. Mi našu smrtovitost čuvamo, čak i u laboratorijima, čak s miševima.
Gdje vidite BiH za desetak godina? Kao zemlju koja će se jako približiti EU ili kao zemlju koja je neželjeno čedo Daytona?
BiH je umorna, i to toliko da je deset godina postalo stotinu. Zapuštena, posijana luđački uređenim grobljima i svakovrsnim grobnicama. Moja je domovina teritorij. Sve više pusta, prazna zemlja. Strane banke i naše zastave te puškom izboreno pravo da zapišavamo spomenike. Razljuđeni, razljućeni i sami, napušteni. Dakle, prvo je da se odlazi, zauvijek. Nikakav virus neće zaustaviti one koji bježe. Jednom će doći „novi Ljudi“ i normalno se dogovarati o konceptualizaciji „ideje zajedničkog napretka“. Ne možete ustati s poda ako samo nogu uspijevate podići.
