V.B.Z. /110 kn/ Davor Varga dijelove svog romana “Dnevnik jednog jumfera” piše kao podsjetnik na neka prošla vremena u kojima su klinci bili face u svom društvu, školi ili gradiću ako su prvi imali ploče Doorsa. Ili jednostavno ako su imali nešto što su svi drugi željeli. No, imati to nešto sinu liječnika, a čovjek se očito za materijalno znao snaći i u olovnim socijalističkim vremenima, nije bilo dovoljno. Zato iz perspektive autora to nisu bila neke bolja vremena, već je sve to zapravo isti pakao odrastanja kojem su izloženi i današnji klinci. Samo su se promijenili rekviziti u predvorju tog pakla. To i jest okvir ovog romana, okvir kojem se nema što osporiti.
Na žalost, nadobudni klinac koji pokušava postati zvijezda, ali tako da ne iznevjeri neke svoje (samo njemu jasne) ideale, jednostavno nije junak koji ovu knjigu može držati do kraja. Njegovo samotraženje kroz kojekakva mahnitanja, a sve obilno podcrtano fizičkom nemogućnošću da ostvari seksualni odnos sa ženom i sve većom žudnjom prema tom cilju, jednostavno ubrzo postaje lako predvidljivo i naporno. Čak i na stranicama na kojima čitatelj suosjeća s junakom, čak i kada mu je jasan izvor svih tih frustracija, izostaje ono što je nužno za emocionalnu povezanost čitatelja i lika. S jedne strane problem je u tome što ni autor nema baš previše emocija za njega, i on ga (pre)često doživljava kao zadnje smetalo, a s druge je strane problem u tome što smo previše sličnih (izgubljenih) junaka sreli u mnogo bolje napisanim knjigama. Stoga preostaje zaključak kako impotencija kao jedan od ključnih problema odrastanja u socijalizmu jednostavno nije dovoljna da nas priveže uz knjiškog junaka kojeg napada. U konačnici sve ostaje baš – impotentno.
Otvori KEKS Pay
