Prvi dan rata. Bude me pucnjava i detonacije. Bježimo niz livade do potoka, pa preko šume kod sestre u susjedno selo. Ondje su ona i zet tek uselili u novu kuću. Kod njih je još uvijek sigurno, naročito između betonskih zidova u podrumu kuće zetovih roditelja. Sve će brzo proći, tješimo se i nadamo. Dani prolaze, a nade je sve manje. Brat dolazi s crte. Kaže, dvogledom je gledao kuću i vidio da su vrata na podrumu otvorena. Bolna spoznaja, netko nam ulazi u kuću i krade naše stvari. Iza vrata na vješalici u podrumu ostale su mi nove traperice i dvadeset njemačkih maraka u džepu. Novac mi je dao ujak. To je moj prvi zarađeni novac. Zaradio sam ga čuvajući njegove ovce. Ovce su brat i on kupili u jesen. Tijekom zime su se janjile u našoj staroj brvnari. Ovce su lizale svoju janjad. Janje je mokro i krvavo, drhti od hladnoće. Jedva se uspravlja na slabašne noge. Sitno bleji. Trljamo ga sijenom da se ugrije, skidamo mu sluz. Ovce su pobolijevale na papcima. Nije im odgovaralo vlažno tlo, pa bi im papci bili izranjavani. Kupovali smo lijek u spreju i prskali im papke.
Livada ispod naše kuće oborena je ka sjeverozapadu. Čuvam stado i čitam lektiru, “Don Quijote”. Livada se zove Čajra. Ovamo su moji preci došli prije sto pedeset godina. Kažu, u Gornjoj Ričici ubili nekog Turčina, zaptiju na konju. Zlostavljao najmlađu Tominu kćer, tražio od nje vode, uhvatio je za grudi. Vidio to njezin brat pa dohvatio hrastov kolac iza kuće. Zamahnuo i rasuo mozak požudnom nesretniku. Izbezumljena djevojka otrčala je u polje javiti ocu što se zbilo. Cijela je obitelj bez puno priče pokupila stvari, pa preko šuma na sjever. Jedan dan hoda, bilo je dovoljno daleko od nevolje. Ovdje su pronašli plodnu zemlju, a i vode ima u izobilju. Tu Klanac teče i ne presušuje nikada.
Sto pedeset godina su mirovali. Ni Prvi ni Drugi svjetski rat nije ih otjerao s ognjišta. Djed je bio austrougarski vojnik. Prošao je bespuća ruskih frontova. Negdje na ukrajinskim Karpatima Rusi ga zarobili, a poslije pustili. Danima se pješice vraćao kući. Pričao je kako su spavali na otvorenom, stojeći, pokriveni samo granama borova. Bila je zima pa bi neki do jutra skončali. Pronašli bi ih ukočene, naslonjene na stara stabla. Prsti na rukama mu mrznuli, poslije amputirani. Zbog toga je zaradio invalidninu. Od tog novca može si kupiti kilu duhana, ali ne može ga motati bez prstiju. Nevjesta mu savija cigarete. Kraljevina mu dodjeljuje dva hektara zemlje. To je šikara koju će manjim dijelom iskrčiti, a ostalo prokresati. Vazda mu je u rukama bila sjekirica. Trebalo je proći sedamdeset godina da iz šikare izraste šuma. Posjed se zove Crvena zemlja. Tata će ga naslijediti i godinama brižno održavati. Bira samo lošija stabla za sječu. Ona što rastu pravo ostavlja za građu. Uredna šuma s velikim stablima bukve i hrasta nestat će preko noći pred sam kraj ovog posljednjeg rata. Lopovi su sve sasjekli i odvezli.
Uskrs je devedeset treće. Petnaest mi je godina. Pet je dana do početka rata. Idem s Ivanom i još nekoliko prijatelja u susjedno selo na rođendan. Na pola puta je Crvena zemlja, međuprostor između dva sela. U prosincu te iste godine i na tom istom mjestu bit će zajednička grobnica za zarobljene i strijeljane vojnike koji su se predali kod Šafradinovih kuća… Tu završava uzbrdica, uzimamo predah. Pripaljujemo cigaretu. Prvi put uvlačim dim. Crveni Marlboro udara u pluća. Dolazimo na rođendan. Tinejdžeri puše, piju rakiju lozu i jeftino bijelo vino. Slušaju se Dragana Mirković i Južni vetar. Pitaju me u mom kraju ko da ne znaju... Igramo igru “zaloga”. – Ovaj zalog neka iskapi čašu vina – Taj zalog sam ja. Vino me ošamutilo. Mučno mi je, moram povratiti. Legnem na kauč. Soba se vrti oko mene. Zadirkuju me, smiju mi se. Neki je dječak u nedostatku petarda bacio bombu u šljivik ispod staje. Pojaviše se odrasli i potjeraše nas kući. Kod kuće imam sirup od limuna. Razmutim, popijem pa se iskradem van, tamo opet povraćam. Nije to ništa. Iskusan sam ja već pijanac. Napili me rođaci još davno, na nekom sijelu kod strica kada sam imao pet godina. Pjena od piva je slatka i stvara bijele brkove malom dječaku. Banjalučki Nektar. Spavam u tatinom i maminom krevetu. Ispovraćam im posteljinu. Mladići iz susjedstva čuli su za to pa mi dali nadimak Pjano.
Prvi dan rata. Tmurno poslijepodne. Skupljamo se ispod naše kuće. Hvata nas panika. Na brzinu pokupimo nešto stvari. Zaboravljam traperice iza vrata i dvadeset njemačkih maraka u džepu. Trčimo niz livade do potoka. Tu sretnem Ivana. Pomaže mi nositi putnu torbu. Penjemo se kroz šumu, zadihani smo i ljuti. Premladi da bi ratovali, dovoljno odrasli da bi pamtili. Vratit ćemo se, obećavamo jedan drugom. Brzo će proći, tješimo se. Trajalo je predugo. Dolazim kući prvi put tek nakon sedam godina. Kada sam stigao, nadao sam se da ću pronaći barem neku uspomenu, sliku, stari kredenac ili barem očev plug. Znao sam da trapericama iza vrata u podrumu nema ni traga. Umjesto toga, polomljen crijep pod nogama ruševine, stare memljive krpetine, trule daske otpale s tavana… Sve je nekako stiješnjeno i maleno. Pored kuće stari kućarak od ćerpiča prepolovljen. U njemu rastu divlja ruža i zova. Ispred kućarka je dido sa sinovima kopao bunar. Napio se, pao na iskopanu hrpu zemlje i kamena, razbio glavu. Psuje i viče na svog najmlađeg sina koji mu stavlja zavoj. Ljutit što neće oženiti djevojku koju mu je izabrao. Dido pije danima. Po nekoliko noći s prijateljima konači u birtiji na Željezničkoj stanici. Ondje piju, jedu, spavaju za stolom. Baka zabrinuto šalje sinove po njega. Stric ga pronađe pokraj nekog plasta gdje spava. Budi ga i pridiže. Dido je bijesan i viče otegnutim, pijanim glasom: – Maaarš, pičkatimaterna... U Drugom svjetskom ratu izgubio je dvojicu sinova. Ne zna im se za grob. Uzalud su tražili. Rekoše im da je jedan skončao negdje na Romaniji, a drugog su zadnji put vidjeli kod Karlovca.
Mali pomoćni objekt pokraj staje koji smo zvali šupica, prazan. Nema vrata, probijen zid, puškarnica s pogledom na šumu kroz koju smo pobjegli. Na tom istom mjestu u Drugom svjetskom ratu Nijemci su imali utvrdu. Protezala se, kažu, sve gore do Crvene zemlje. Kroz kuću su tada prolazile razne vojske, ali u izgnanstvo se nije išlo, niti se ognjište gasilo.
Beskrajna i besmislena pitanja – tko je i kada prvi počeo?
Selo kakvo je nekada bilo više ne postoji. Miris goveda i stajskog đubriva zamijenio je pomiješan miris ispušnih plinova nafte i benzina. Preko puta Klanca je Ivanova kuća. Porušena. Nasred kuće uspravan dimnjak, strši u nebo. Ispred u dvorištu plavi jorgovan raširio grane. Ivan je poginuo u jesen te iste godine kada smo pobjegli. Imao je tek šesnaest godina. Nije mogao ispuniti svoje obećanje da ćemo se vratiti. Roditelji su mu umrli nekoliko godina poslije. Braća se odselila. Njihovu kuću nema tko obnoviti. Ostao je samo simbol – četiri betonska stupa od ograde uz cestu, kao četiri brata – tri uspravna i jedan polomljen, oboren na zemlju. Kako koji od braće bude odlazio s ovoga svijeta, tako će valjda i stupovi padati na tlo.
