Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Fikcija

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
10. svibnja 2022. u 11:18 0 komentara 212 prikaza

Imam četrdeset godina. Živim od toga da ljude podučavam kako pisati priče. Odrasle ljude, ljude koji su već zašli u godine, žene i muškarce, na pristojan način ih potaknuti: kažite svijetu svoju istinu. Smislite jednostavan zaplet, vrhunac i kraj, odvažite se i recite nam to što ne vidimo. Među njima ima svakakvih ljudi, ljudi koji su sahranili roditelje, izgubili posao, dobili posao, čija su srca slomljena, ima varalica, ima nametljivih, željnih pažnje, uglavnom oštećenih. Pisanje je siva zona, tko će ti reći koliko si točan ili točna, obitelj, prijatelji, ishlapjeli književni kritičar, Đurica Drobac na Dnevniku dok u veljači izvještava o trećoj ubijenoj ženi ove godine? Dakle, jedino što vam preostaje jest vjerovati sebi dok stvarate fikciju. Ja je, primjerice, stvaram svaki dan.

kratka priča Čarobni mama i tata

Moj fikcionalni život izgleda ovako: Imam četrdeset godina i žena sam. Menstruiram još uvijek što je za ovu priču bitno. Ujutro trčim, izađem oko osam, stavim slušalice na uši, prigušim vanjski svijet i samo krenem. Želim svojim koracima osvojiti četrdeset pet minuta, nije važno kamo. U mojoj fikciji to me čini snažnijom. Nekad završim u šumi, nekad na brdu, nekad trčim glavnom ulicom sve do njezina kraja, rijetko preko pruge. Ljetos sam išla u taj dio, predvečer, nakon pola kilometra sve je manje kuća, gdjegod koja napuštena, a nakon zadnje slijepa ulica koja završava u nekoj livadi. Pomislila sam kako je njezin kraj u vrbama idealan za istezanje i malo meditacije. Dok sam skretala u nju, krajičkom oka zapazila sam crveni auto kako usporava na glavnoj cesti i zaustavlja se. Okrenem glavu i vidim da ide u rikverc da bi zastao točno na početku uličice u koju sam skrenula. Uokolo nigdje nikoga, svijetloljubičasti suton, crveni auto i ja. I moje srce koje počinje lupati. Trčim i dalje prema vrbama, povremeno okrećem glavu i pravim se da nije ništa. Imam kratki šorc i već vidim koliko bi to moglo biti lako. Treba li se oduprijeti? Sve se događa istovremeno. Vadim mobitel iz torbice oko struka, u glavi mi bubnja, crveni auto stoji, glava mi je smrskana, nitko neće znati gdje me tražiti, ispast ću glupa ako sad nazovem, je li gore da se osramotim ili budem silovana i ubijena. Nemam pojma. Crveni auto odlazi.

Imam četrdeset godina i treniram pole dance. Plešem oko šipke. Je l' se vi tamo skidate? Je l' vas možemo doći gledati? Ne razumijem u čemu je stvar da izgledate kao striptizete ili prostitutke? Ako ti propadne ovo s pisanjem, uvijek možeš na stejdž. Je l' se ti stvarno možeš popeti gore? Ja volim preotimanje tog teritorija koji su gurnuli u pornografiju i podzemlje, volim u senzualnom pokretu osjetiti moć, volim se igrati i visiti naopačke, volim štikle od deset centimetara i nekad bih ih nekome zabila u oko. Vraćam se kući s treninga, cesta je pusta, a pred očima mi bljesne policijska palica kao znak za zaustavljanje. Na sjedalu pored mene je torba iz koje vire lakirane štikle i crni til od kratke suknje. Ubila sam na Nicka Cavea večeras, Jubilee Street. Policajac je mlad, ne znam je li ljubazan, pita me: "Odakle vi?" Odgovaram: "S treninga." "A što trenirate?" I dalje ne znam je li ljubazan. "Aikido", kažem. To je trenirao moj bivši muž. Ne pada mi na pamet da kažem istinu. "Koja je razlika između aikida i juda?" inzistira. "U aikidu je naglasak na obrani." Nisam sigurna je li to istina. Koja je razlika između žene i muškarca, žene koju zaustavi muškarac, muškarca kojeg zaustavi muškarac, žene koju zaustavi žena, muškarca kojeg zaustavi žena. Samo jedna, žena će lagati muškarcu da preduhitri maltretiranje. Aikido – obrana. Šipka – kurva. Računica je jednostavna. "Ima nešto u tim istočnjačkim narodima." Zaključuje mudro. Nikada nisam shvatila je li bio ljubazan, da sam rekla istinu, saznala bih.

Imam četrdeset godina i nisam osjetila ništa kad sam čula da je umro ginekolog koji je vodio moju prvu trudnoću. Lažem, u mojoj fikciji istina je da sam osjetila neznatni ubod olakšanja. I to može djelovati strašno jer smo izgubili liječnika, kojih u ovim vremenima ionako ima premalo, a bio je tek u srednjim pedesetima. Ja sam bila u ranim dvadesetima, s trbuhom do zuba dok je držao prste u meni i govorio mi kako imam sjajnu liniju, kako sam procvjetala i kako viđa previše mladih mamica koje se otrombolje nakon prvog poroda. Bila sam sretna što je sve u redu, nisam znala ništa o mladoj mamici kojoj je dužnost izgledati procvjetano. Znala sam samo da upirem noktima u dlanove dok osjećam njegov dah na bedrima i da ću izjuriti crvena iz ordinacije, i da nikada nikome o toj fikciji neću pričati, čak ni mužu.

Imam četrdeset godina, imam i kćer od šesnaest. Ona i njezine prijateljice kao krda mladih antilopa koracima mjere grad i njuše opojni miris odraslosti. Taj miris nije isti kao onaj koji njuši njezin brat. Ovaj je pokvaren smradom straha. Navečer kad se vrati, dok sjedi sklupčana na kauču, priča mi o muškarcima koji su im dobacivali na tramvajskoj stanici, starci koji viču slatkice, bezvremeni tipovi koji pišaju u haustorima i ulaze u njihove snove. Sjećam se jednog koji mi je ispričala: moje prijateljice i ja hodamo nekim naseljem, odjednom nas netko počne loviti, neke od njih krvave padaju po zemlji, a ja trčim i preskačem ogradu. Bježimo od slijepog muškarca koji nas ulovi i odvede u jednu kuću. Svaka od nas bude smještena u jednoj sobi, a tamo dolaze drugi koji nam mogu raditi što god žele. Ne znam što rade, ali čujem vrištanje. Mi smišljamo kako da im pobjegnemo, ali zapravo im ne možemo pobjeći, ne mogu ti to objasniti, on je slijep, mi možemo hodati kud god želimo, ali kamo god da se maknemo, on je u našoj blizini. Kažem joj, to je samo san, napravit ću ti vafle.

Imam četrdeset godina, desetak polaznika koje učim kako se pričaju priče i dvojicu kolega s kojima ponekad popijem pivo nakon posla. Oni su dragi dečki, razumiju se u fikciju i dobri su ljudi. Dok pijemo, šalimo se na račun amatera koji ne mogu razlikovati istinu od fikcije, kao na primjer, kod priče o silovanju. Moj dragi kolega kaže: "Jedna me je polaznica maltene optužila da opravdavam silovanje kad sam rekao: uživite se u svaki lik, dajte mu pravo da ispriča svoju stranu. Pa ja ih time ne opravdavam, ona su činjenica!" Pogledom traži moje razumijevanje, ali ja sam zbunjena jer ne vidim strane. Drugi dodaje: "Svašta, silovanja su se uvijek događala i događat će se, o tome se može pisati loše ili dobro." Otpije gutljaj piva, a ja ga posjednem u crveni auto, stavim ga na mračnu cestu, obučem mu bijelu kutu, izvadim mu oči. Dok rotiram štiklu šapćem mu na uho: "U pravu si, događat će se dokle god slijepi budete hodali svijetom vjerujući da nemate ništa s tim, bez imalo mogućnosti uživljavanja u svaki lik, sasvim običan lik koji u običnom danu obično pomisli: dobro sam prošla."

Imam četrdeset godina i pišem samo fikciju, to je cijela istina. 

O autorici

Ivana Bodrožić rođena je 1982. u Vukovaru, dio djetinjstva provela je u Kumrovcu, a opću gimnaziju pohađala je u Zagrebu. Magistrirala je na studiju filozofije i kroatistike Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Autorica je nagrađivanih i prevođenih zbirki poezije, romana i zbirke priča: "Sinovi, kćeri", "Prvi korak u tamu", "Hotel Zagorje", "Prijelaz za divlje životinje", "100% pamuk", "Rupa", "In a Sentimental Mood", "Klara Čudastvara". Djela su joj prevođena na desetak stranih jezika, a za svoj književni rad nagrađena je uglednim domaćim i inozemnim nagradama kao što su nagrada Goran za mlade pjesnike; Kiklop, nagrada za najbolji roman; Prix Ulysse, nagrada za najbolji debitantski roman s područja Mediterana; Kočićevo pero; Edo Budiša; Meša Selimović; Balkan Noir i druge.

Plodine
Boravak u prirodi
Roditelji, pažnja! Uz ove savjete vaša djeca će uživati, a vi popiti kavu na miru
Život s dijabetesom
Sve više Hrvata boluje od ove bolesti. Doktorica otkriva što bismo trebali poduzeti!
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.