Jedne večeri prije puno godina sestra mi se povjerila: "Nekako se brinem za mamu." Njoj je tad moralo biti petnaest ili šesnaest, meni je bilo trinaest ili četrnaest. Bio je to prvi put da je to primijetila.
"Nije mogla oživjeti vrtnog patuljka, zamisli, pitala me da ja to učinim", rekla je.
"Onog crvenog ili onog manjeg, zelenog?" pitao sam odsutno, pokušavajući se koncentrirati na zadaću. Nisam shvaćao važnost onoga što mi je govorila.
"Onog većeg", rekla je. "A tata je samo sjedio na verandi, debatirao s čajnikom o politici i ništa, pretvarao se da ne primjećuje."
"Bila je samo umorna, ne brini se", rekao sam i nastavio rješavati dosadnu matematiku. "A i što se uopće žališ, mogla si bacati vlastite čarolije. To je prekul. Meni neće dopustiti još jedno šesto godina."
"Valjda imaš pravo", uzdahnula je. "Trebala bih biti ponosna što su mi povjerili odgovornost, čak i ako se radi o vrtnom patuljku… A i ona, treba se naspavati pa će biti bolje."
"Tako je", rekao sam. Budilica na mojem stolu, koju je tata navio, šaptala nam je da je vrijeme za spavanje. Kad bi tata navio budilicu, nisi mogao ostati do dugo u noć budan a da nemaš grižnju savjesti.
"Znaš da joj je teško na poslu i da je to iscrpljuje i muči", rekao sam. "Tata joj već dugo govori da bi trebala dati ostavku u Ministarstvu poljoprivrede i više se posvetiti čarobnjaštvu."
"Bit će sve bolje kad dođu praznici", rekla je moja sestra, "tata će ponovno izvući za svakog od nas po jednog zeca iz šešira, mama će oživjeti stabla u voćnjaku i na djedovom tepihu odletjet ćemo na neko prezabavno mjesto. Bit će kao i lani."
Međutim, za te praznike nije bilo bolje. Mama je i dalje bila uzrujana zbog niza otkaza u Ministarstvu, sve je više vrtnih patuljaka gubilo svoju živahnost i pretvaralo se u obične glinene gnome, a biljke u voćnjaku bile su samo biljke pa ih se nikome nije dalo brati. Tata je rekao da smo i sestra i ja već preveliki da bismo se igrali s kunićima, a šešir položen u njegovo krilo, dok je sjedio u jezivo nepomičnom naslonjaču većinu ljeta, činio se gotovo prazan.
Istina, sestri je do ljeta bilo dopušteno da gotovo svakodnevno baca čini, a meni su za rođendan, u kolovozu, nabavili pravu pravcatu knjigu magije. Pa ipak, nakon što se njezin ponos i moje početno uzbuđenje sleglo, nismo se mogli oteti uznemirujućem dojmu da se stvari mijenjaju.
Krajem ljeta, rujan nije donio ništa čarobnije. Sestra je sve više izbivala iz kuće i jedan dio namještaja, onaj na kojem je ona najčešće sjedila, iz protesta se prestao pomicati i komunicirati s nama ostalima. To je izazvalo dodatne poteškoće s pranjem podova i usisavanjem, a kao za peh, za glavnog usisavatelja i borca protiv prašine jednoglasno sam od svih ukućana početkom te školske godine bio izabran ja.
Da, smio sam čarobirati, ali s vremenom mi je postajalo sve jasnije da čarolije nisu onoliko zabavne koliko ti se čini kad si mali, u svijetu u kojem ih možeš koristiti samo za svađanje s neposlušnim usisavačem koji tvrdi da možda ima astmu ili za pomoć tati u istjerivanju vilenjaka koji su se nastanili u garaži.
Sestra je ubrzo poslije toga prohodala sa svojim sadašnjim mužem, koji je poput nas bio čarobnjak, ali je sve svoje magično umijeće koristio za upravljanje financijama u jednoj firmi koja se bavila odvodnjom i skladištenjem krupnog otpada.
Možda dvije ili tri godine od večeri kad se sestra prvi put zabrinula za mamu, mama mi je, dok smo radili pudinge koji su trebali, da je sve bilo kao nekad, svijetliti i plesati po stolu za tatin rođendan, priznala da više ne čita knjige o čarobnjaštvu.
"Nije ti to više za mene", rekla je ručno miješajući obično brašno s jajima i ekstraktom vanilije. Jaja su bila bezvezna, od nekih kokoši. "Naprosto sam se umorila, posao i godine uzmu svoj danak, znaš. Pogledaj samo što je Ured za urbanističke planove i niskogradnju napravio od tvojeg tate... Dodaj mi, molim te, onaj tamo šećer."
Šapnuo sam tegli za šećer i ona je doskakutala do mamine ruke, iako nekako sramežljivo. Tata je već neko vrijeme tvrdio da jedva čeka penziju, a on i njegov naslonjač dosta su se ulijenili pred televizorom. Mamine riječi tog su me dana nekako pogodile, a pudinzi, iako su ispali ukusni, uopće se nisu micali. Tata je pojeo samo polovicu svojega.
Do vremena kad sam pošteno zagazio u studij, cijela naša, sada njihova kuća izgubila je tu neku posebnu boju koja ju je nekoć razlikovala od svih ostalih. Vrt, zarastao u živicu, postao je groblje vrtnih patuljaka koji su s nijemim osmijesima ravnodušno zurili kroz svakoga tko je prošao. U kući je sav namještaj bio mrtav, a kućni lari i penati, koji su nam nekoć čuvali snove, sad su se skrivali u pukotinama u zidovima. Tatin šešir visio je zaboravljen na vješalici ispod mnogih kaputa čiji su džepovi zjapili plitki i potpuno prazni.
"Mama, tata, što se dogodilo!? Što je s čarolijama?!" upitao sam ih zaprepašteno kad sam se nakon duljeg boravka u inozemstvu vratio doma s poslovnog puta. U to sam vrijeme pola godine radio vani, pola u Hrvatskoj. Posjeli su me za kuhinjski stol, nekoć zabavno hodajuće smetalo po imenu Patrik, sada klimavi posivjeli socijalistički komad namještaja. U kuhinji je vladala tišina i moglo se čuti tek kavu kako kipi na štednjaku i reklame s TV-a iz dnevne sobe.
"Kakve čarolije?" upitao je tata koji se u ispranom haljetku dogegao u kuhinju i sjeo.
"Pa čarolije!" rekao sam zbunjeno i razočarano koliko odrastao čovjek može biti svojim roditeljima. "Znate, ono, vrtni patuljci, čudesna glazba, tvoj šešir, tata! Što je sa šeširom?" Nisam se mogao dobro izraziti, a oni su me nekako blijedo gledali. "Pogledajte sve ovo! Gdje su boje?"
"Hajde hajde, ne dođemo mi tebi u Njemačku prigovarati o boji tvojih tapeta", rekao je uz nekakav umorni osmijeh. Iskreno, draže bi mi tada bilo da se uvrijedio ili naljutio.
"Nemojmo o nama sada", rekla je mama donoseći čaj na stol, "reci, kako je u novoj firmi u Frankfurtu. Čujem od tvoje sestre da se neke povišice možda spremaju." Zvučala je jako ponosno na mene i zbog toga sam se zasramio. Sestra im je, bit će, izbrbljala da razmišljaju da me uzmu za pomoćnika direktora.
"Jesi ih vidjela?" kasnije sam sav jadan nazvao sestru. "Ni kuću ne prepoznajem, kao i svaka druga je."
"Zar ti još uvijek razbijaš glavu s tim, braco?" upitala me. Naljutilo me jer mi je preko telefona zvučala nekako previše radosno. Naredio sam čarobnim napicima da mi se natoče u kriglu. "Pusti ih, stari su, trebaju mir. Život ide dalje i sve to. A sve u svemu, mi smo super familija…" Nasmijala se ponovno i to me ponovno naljutilo.
"Zašto si tako vesela? Zar ti nije stalo?" upitao sam je otresito.
Osam mjeseci kasnije postao sam ujak mladoj vještici. Bilo je veliko okupljanje kod sestre u stanu. Svi su došli. Roditelji novopečenog oca, Čarobnjaka Krupnog Otpada, žive slike, kipovi šaljivdžije i uvredljivi gospodin Fikus koji je smatrao da ga prerijetko zalijevaju.
Kad su naši roditelji došli upoznati se s unukom, mama je bila ozarena i kao da su iskre frcale iz vrhova njezinih prstiju.
A tata, tata je došao sa šeširom na glavi, kao Willy Wonka, kao Merlin, kao Albus Dumbledore.
