Novi roman nagrađivanog književnika Josipa Mlakića "Božji gnjev" objavljen u specijaliziranoj biblioteci Balkan Noir (nakladnici su 24 sata i Fraktura) već je izazvao veliki interes publike.
"Božji gnjev" izašao je u biblioteci krimića, ali vi ste opet napisali roman o ratu, doduše s kriminalističkim elementima?
"Božji gnjev" je ratni kriminalistički roman, da ga tako nazovem, iako se radi o paradoksu. Naime, ljudski životi u ratu ne vrijede mnogo, tako da je istražiteljska, detektivska motivacija manjkava, nategnuta. Pokušao sam to riješiti na vrlo zanimljiv način: osveta, "Božji gnjev", kao motivacija moga glavnog lika. Radi se o svojevrsnom eksperimentu, jer se ne mogu sjetiti nijednog krimića koji sam čitao, a čija se radnja događa isključivo u ratu. Postoje, ipak, krimići gdje je rat važan dio priče. Na prvu mi na pamet padaju dva takva romana, jedan loš, Nesboov "Crvendać", i drugi, po mom sudu najbolji krimić ikada napisan, "Dugi oproštaj" Raymonda Chandlera. Zanimljivo da oba ova romana imaju određene veze s Norveškom.
Neki dijelovi romana o miniranju, ranjavanju, ali i hrvatsko-bošnjačkom ratovanju iznimno su vjerno opisani. Tko vam je bio izvor informacija za te stranice?
Nisam imao poseban izvor informacija. Pisao sam samo o stvarima koje, nažalost, jako dobro poznajem. Isključivo se radi o vlastitoj memoriji. Prilično mi je pomoglo i dobro poznavanje tehnologije izrade minsko-eksplozivnih sredstva. Prije rata sam radio u tvornici "Slavko Radić" iz Bugojna u sklopu koje je postojao vojni dio. Iako sam radio u "civilnom" dijelu, iz radoznalosti sam prilično dobro upoznao tu tehnologiju: od projektiranja, testiranja pa do izrade.
Stric Ilija i Ćamil
Ponovno ste povezali i Drugi svjetski rat s Domovinskim ratom i ratom u BiH? Što to tako fatalno povezuje Staljingradsku bitku s bitkama u srednjoj Bosni?
Ne samo ta dva rata. Postoji veza i s Prvim svjetskim ratom. Jedna neobična i bitna scena iz romana vezana je upravo za Prvi svjetski rat. To je scena kada stric Iliji prepričava svoj susret s preživjelim veteranom iz Prvog svjetskog rata, starcem Ćamilom. Ta scena je, bez obzira koliko fantastično i možda nategnuto izgledala, autobiografska. To se zapravo dogodilo meni i radi se o jednom od najneobičnijih iskustava koja sam doživio. Jedan starac iz sela u kojem sam živio, u vrijeme dok sam išao u srednju školu, tvrdio je da sam ja dvojnik brata moga djeda koji je poginuo u Galiciji tijekom Brusilovljeve ofenzive. Jako dramatično opisivao je tu sličnost, tako da sam mu bez rezerve povjerovao. Taj događaj sam gotovo neizmijenjen iskoristio u romanu.
Ovo je roman o našem balkanskom "topovskom mesu", fenomenu kojim se ovdašnja književnost nije bavila ni približno onoliko koliko on to zaslužuje. O tome je nemilosrdno, oporo i s gorkom empatijom pisao primjerice Krleža. Osim njega padaju mi na pamet još samo dva imena: Ivan Lovrenović koji se dotiče te teme u svom romanu "Nestali u stoljeću" i Meša Selimović u romanu "Tvrđava". A to je, usudio bih se reći, bosanskohercegovačko pitanje svih pitanja 20. stoljeća. Lovrenović, na primjer, spominje u svom romanu tragičnu bitku na Monte Melleti iz Prvog svjetskog rata i o naknadnim pokušajima da se "topovsko meso" ideološkom alkemijom pretvori u junake, u mitske Salaminske vojnike koji spašavaju svijet, iako su bili zapravo tek brutalno potrošeno i neosviješteno "topovsko meso". Moj lik je stepenicu iznad te mase kojom su se ideologije stoljećima poigravale.
Vaš se glavni junak osvećuje za smrt brata pod motom oko za oko, zub za zub. Je li to jedini izlaz iz njegove situacije?
Mog junaka određuje motivacija, Božji gnjev. To sam pojačao analogijom sa svetim Ilijom Prorokom, po principu "ime je znak", što opet povezujem s praznovjerjem, vrlo bitnim sastojkom svakog rata. Moj junak na jednom mjestu razmišlja o tome, o fenomenu praznovjerja u ratu, i konstatira kako je to logično, jer je "strah rodno mjesto praznovjerja". Vrlo važan motiv za priču je i to što je sveti Ilija svetac zaštitnik Bosne, tako da se ovdje na jedan kaotičan način isprepleću lokalno i univerzalno, mitsko i stvarno.
Političke kuhinje
Što mislite o ljudima koji su okovani povijesnim temama?
Mi smo jedno od tipičnih područja s "viškom povijesti", tako da takvi ovdje nisu "čuđenje u svijetu". Međutim, to je manji problem od jednog drugog fenomena: od "proizvodnje povijesti". To je destruktivan i opasan proces koji se generira u političkim kuhinjama s ciljem dolaska na vlast ili održavanja na vlasti. U Hrvatskoj, na primjer, ti su procesi najdalje otišli, iako ni Srbija mnogo ne zaostaje. U tome najviše zabrinjava to što je kompletno društvo osuđeno na čekanje dok se ne potroše slični obrasci.
>> Film 'Most na kraju svijeta' redatelja Branka Ištvančića krenuo u kina
>> U Mlakićevu SF romanu sport je natjecanje farmaceutskih kuća
