Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Abrikosovljevi prsti?

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
16. ožujka 2019. u 13:53 2 komentara 393 prikaza
Kratka priča
Foto: Vecernji.hr

Nazvat ću ga Aleksa. Njega, s kojim za ugodna vremena prosjedim sat-dva na drvenoj klupi nadsvođenoj vrbinom krošnjom kroz čije se lišće nazire jarunsko jezero, a s grana ponekad zacvrkuće kos ili zagrakće vrana. Davnih smo dana pohađali paralelne razrede splitske realke, ali nismo bili odveć bliski. Pri povremenim susretima bili smo na ‘Eeee…’ Tako je ostalo i u Zagrebu gdje smo 1954., nakon mature, odabrali različite studije: Aleksa medicinu, ja povijest. Zbližili smo se tek pod stare dane kad smo doselili u susjedne kuće u naselju Jarun. Dok smo 11. svibnja 2018. u blagom proljetnom prijepodnevu sjedili na našoj klupi, Aleksa reče da je točno pred 59 godina doživio nešto vrlo neobično. Želim li da mi to ispriča. Potvrdno kimnuh. A evo što mi je znanac ispripovijedao:

JUDITA GAMULIN Brzina svjetlosti, kratki portret

Toga jutra položio je ispit iz patološke anatomije. Da se dobro pripremi taj zahtjevni ispit, trebala su barem tri mjeseca intenzivnog učenja. Dvadesetak dana prije nego što će na patološko-anatomskom institutu na Šalati istrčati pred profesora Zvonimira Kopača zamolio je kolegu Šimu, koji je bio pri koncu studija, da ga malo preispita i da procijeni je li dovoljno spreman da ispitu pristupi u zadanom roku.

Sumještanin i rođak mu u trećem ili četvrtom koljenu, desetak godina stariji Šime zbog rata je u školovanju izgubio nekoliko godina tako da je medicinu upisao tek 1949. i zapeo već na prvoj godini. Naime, polažući biologiju kod prof. Lorkovića, klasičnoj je genetici suprotstavio pseudoznanstvene ideje Trofima Lisenka, Staljinova miljenika i direktora Instituta za genetiku, a znanstvenici koji nisu prihvaćali “lisenkizam” bivali su prognani u Sibir ili zatvarani u psihuške. Budući  da je Šime znao i klasičnu genetiku, Lorković mu je dao prolaznu ocjenu, ali je netko iz brojnog slušateljstva otkucao Šimu tamo gdje treba i završio je Golom otoku. Odgulio je tri godine. Nije “revidirao stavove”, ali je pristao na neke, u biti prljave ustupke. Nakon Golog nastavio je studirati, a naročito je dobro naučio patologiju.

Zagreb: Dodjela nagrade za najbolju kratku priču "Ranko Marinković" tri najbolje Pročitajte nagrađene kratke priče Večernjeg lista 'Ranko Marinković'

Preispitavši Aleksu, upozorio ga je na ono čemu bi u razdoblju do ispita morao posvetiti veću pozornost i savjetovao mu da danonoćno uči jer činjenice iz patologije brzo hlape iz glave. Preporučio mu je i da prelista knjigu “Osnovi opšte patološke anatomije” tiskane 1950. u Beogradu koju je napisao šef katedre za patologiju u Moskvi – Aleksej Ivanovič Abrikosov, jer da tu “sve piše”. Mlađeg je kolegu upozorio da je Abrikosov čovjek koji je obducirao, balzamirao i rebalzamirao Lenjina, potom i Staljina te uz pomoć sovjetskih vlasti zasnovao “Laboratorij Lenjin” u kojem je radilo dvjestotinjak znanstvenika sa zadaćom da trupla komunističkih diktatora održe trajno sačuvanim, a po mogućnosti i da ih ožive. S ciljem da pobijedi smrt, Laboratorij je nastavio s radom i nakon Abrikosovljeva preminuća 1955. i radi sve do danas. Ako je ikome moguće oživiti mrtve, Šime je vjerovao da su to Rusi.

Aleksa nije pipnuo Abrikosovljev udžbenik, ali je prihvatio Šimin savjet o danonoćnom učenju. A uvjeti za rad bili su mu dobri. Premda ne odveć izdašna, novčana potpora iz inozemstva bila je dovoljna da ne mora stanovati u domu ni hraniti se u menzi. Stanovao je u prizemlju jedne od onih pred Drugi svjetski rat izgrađenih obiteljskih vila u Zamenhofovoj, slijepoj ulici koja se kao neka šira usjeklina između dva zemljana brijega nastavlja na Nazorovu prije nego Nazorova naglo zaokrene i nastavi penjati se duboko u Tuškanac.

Natječaj Ranko Marinković Večernjakov žiri izabrao tri najbolje kratke priče

Podignuta na strmini pedesetak metara od ulice, kuća je bila obrasla bršljanom i okružena velikim vrtom punim bujnog nenjegovanog raslinja, grmlja, busenja, u luk povijenih vijenaca divljih ruža, neokljaštrenih stabala… Ustajao je zorom, a sobu napuštao oko podneva kada bi, spustivši se Zamenhofovom i Nazorovom te prešavši Ilički plac, dopro do restorana u Matici hrvatskih obrtnika, gdje bi ručao i kući se vratio drugim putem: kroz Prolaz Tuškanac (Dežmanov prolaz) do Alexanderovih stuba kojima bi se uspeo do Rokova perivoja, popriječio ga i niz travom obraslu strminu spustio se do Zamenhofove te po kamenim pločama vrta uspeo se do ulaznih vrata prizemlja da bi u sobi, uz cvrkut pjevica, nastavio bubati dugo u noć.

Kad je položio ispit, sišao je iz Šalate u grad i zabrzao desnom stranom Ilice kako bi se čim prije domogao stana i naspavao se prije nego krene nesputano se zabavljati nakon stotinjak dana asketskog života. Ali, prije nego je skrenuo u Prolaz Tuškanac, začuo je iz daljine neobičnu graju, krenuo nekoliko koraka dalje i ugledao na početku Frankopanske, u visini crkve, gomilu mladih ljudi koji su se brzo kretali prema Ilici izvikujući buntovne parole čiji sadržaj nije uspijevao razaznati. Istovremeno, iz obližnjeg dvorišta na suprotnoj strani Ilice, počela su izlaziti vozila Fiat 1300 koja su na bočnim stranama imala ispisano MILICIJA. Računao je da će se zloglasni ‘tristači’ poredati na ulazu Frankopanske u Ilicu i tako spriječiti prosvjednike da krenu kamo su naumili. Nije želio da bude tu zatečen, snimljen, što li već, pa je skrenuo u Prolaz Tuškanac računajući da će se taman domoći sigurnosti na Alexanderovim stubama kad pobunjenici dopru do križanja Frankopanske i Ilice.

Godišnji rezime hrvatske kulture Školama trebaju knjige u kojima će djeca uživati

Kao povjesničar, čitatelju ću ukratko objasniti čemu je toga dana Aleksa bio kratkotrajnim svjedokom. Riječ je bila o prvom javnom prosvjedu studenata nakon Drugog svjetskog rata, no u hrvatskoj kolektivnoj svijesti nema mjesta za tu pobunu premda je obuhvaćala četiri, možda i pet tisuća studenata. Povod pobuni bilo je nezadovoljstvo s hranom u kantini te godine osnovanog Studentskog centra. Studenti su pobacali tace pune hrane i u velikom broju izašli na Savsku cestu izvikujući protukomunističke parole. Dio buntovnika krenuo je prema Centralnom komitetu, dok su drugi naumili pred Hrvatski sabor. Milicijska vozila nisu, međutim, tek zapriječila prijelaz prosvjednika iz Frankopanske u Ilicu, već su se nesmiljeno zaletjela u masu. Domaći je tisak bunt nastojao zataškati, ali je u inozemnim, prvenstveno talijanskim i njemačkim tiskovinama to bila udarna vijest. No, vratimo se pripovijedanju moga znanca:

Kad se počeo penjati Alexanderovim stubama, odjednom je začuo prigušeni krik i glasan bolni uzdah te ugledao žensko čeljade koje je niz stube jurilo prema njemu ispruženih ruku i pognute glave. Da ga ne obori, prislonio se uz betonski zidić s krupnim cjevastim rukohvatima, a ženska, bila je to mlada djevojka, obuhvatila ga je rukama oko pasa i lice mu zarila u prsa. Neko se vrijeme tresla, uzdisala i stenjala, da bi se, nakon minutu dvije, primirila, no i dalje ga je čvrsto držala rukama oko pasa. Lica joj nije vidio, a svježe oprana i mirisava plava kosa s razdjeljkom po sredini bila je svezana u konjski rep. Kroz pomalo labavi “lađa izrez” njezine crne pamučne majice lako se moglo uočiti da nije imala grudnjak. Tanki struk bio joj je stegnut širokim lasteks-remenom. Što se, pitao se, dogodilo toj curi, nije li napadnuta i pokradena, ta nema nikakve torbice pa ni novčanika, jer u njezinoj plavoj suknji ne vidi nikakva džepa. Ništa mu nije bilo jasno pa je želio s djevojkom u miru popričati. Primio ju je za ruku i žustro krenuo uza stube skoro je vukući za sobom.

Kratka priča KRATKA PRIČA Baš kraljevski...

Pokorno ga je slijedila sve do sobe gdje je doživio iznenađenje. Ona koja se pasivno prepustila da ju tu dovuče iznenada ga obori na kauč, raskopča i zajaši na nj u pozi koju danas, čini mu se, nazivaju obrnutom kaubojkom. Jašući ga, nije tjerala ni u kas ni u galop, već se je k cilju, kojeg će se oboje istovremeno domoći, kretala sporo ali sigurno. Kad je bilo gotovo, ustala je, uhvatila ga za ruku, i odvukla prema izlazu. Pred vratima je na časak podigla glavu i konačno joj je ugledao lice: krupne, neznatno koso položene zelene oči, lagano istaknute jagodice, tek neznatno upali obrazi, a lijepo srezane usne bile su malko rasklopljene i otkrivale su pravilan red zubi. Na rastanku nije prozborila ni riječi, nije se nasmiješila, mahnula rukom… Ništa. Tek što je lakim hodom, kao da lebdi, silazila kamenim pločama vrta da bi nestala kad je prošla ispod vijenca divljih ruža.

Vrativši se u sobu, Aleksa je duboko usnuo i probudio se tek oko podneva idućeg dana. Još snen izležavao se i razmišljao o neobičnoj djevojci kojoj nije znao imena ni prezimena, adrese, ni telefonskog broja, a svidjela mu se i nadao se da je upamtila gdje je bila i da će možda sama navratiti. Prenuo ga je cilik zvonca. Pomisli da je to… Ali ne! Bio je Šime. Vrlo je, reče, umoran jer je s drugovima cijelu noć dijelio zadatke u vezi sa studentskim nemirima, a njega je dopalo da što više sazna o djevojci koja je u srazu s milicijskim vozilima poginula. Evo pogledaj, rekao je Šime, te iz džepa izvukao Jugoplastikinim ovitkom zaštićenu fotografiju mlade djevojke.

3. nagrada LUKO PALJETAK Priče ne proizvodim serijski, pišem samo kad me neka misao progoni

Buljeći u sliku, Aleksa je dugo u nevjerici odmahivao glavom. Ali dvojbe nije moglo biti. To je zaista bila ona, njegova jučerašnja družica. U kasnijim razgovorima sa svojim znancem saznao sam da se on od čudesnog proljetnog poslijepodneva o kojem mi je pričao pa sve do danas posvetio izučavanju djela Alekseja Ivanoviča Abrikosova i rezultata istraživanja Laboratorija Lenjin ne bi li se domogao čarobne formule uz pomoć koje bi još jednom oživio djevojku neobične ljepote. Ni u dubokoj starosti nada ga ne napušta.

O autoru

Bartul Matijaca poznati je neuropsihijatar koji je objavio više stručnih knjiga i radova. Iz obiteljske ostavštine priredio je rukopis rođaka imenjaka, knjigu s više od 14.000 poslovica. Autor je nekoliko knjiga priča, a na nagradnom natječaju Večernjeg lista za kratku priču dva je puta nagrađen prvom nagradom – prvi put 1998. za priču “Graminea vulgaris” i drugi put 1999. za priču “Slučaj doktora Sankovića”. Premda ne pripada takozvanim našim fantastičarima, njegove su priče na granici fantastike i gotovo naturalističke stvarnosti i dokumentarnosti.

Aktivni odmor
NEZABORAVNO ISKUSTVO
Oni se izležavaju na plaži, a ti letiš 60 metara iznad njih!

A1 izdvaja za Vas

  • goran2hr:

    Priča je dobra. Iznad prosjeka.

  • Kolumpar:

    Priča stvorena za ajane Šimuna, Joakima i baću Haralampija, ha, ha, ter jako paše uz švarglu, ovčji sir i rakiju kuruzaru. I bome vidi vraga, isto kao ono absurdno izmotavanje advocatusa diabolija Kiša i Nabokova, i naš Bartul najzad prelazi ... prikaži još! na pravu stvar zajašivanja, ter galopiranja, ter … Ajde de, svašta se starcima mota po glavama.