Iskreno, razmišljao sam, odmah nakon razmjene telefonskoga broja s Vesnom na prvoj kavi, kako je nastavak predvidljiv – ne suosjeća s mojim weltschmerzom, voli drugoga čovjeka, ali želi bliskost, ma što to značilo.
Spojila nas je zajednička ljubav u salonu za tetoviranje. Nisam, dakako, imao uvid u njezino golo tijelo, tek se u sparnom zagrebačkom ljetu slutilo što oboje nosimo ispod lagane odjeće. U pretrpanom rasporedu bio sam joj poput poslovne stanke za ručak, odmak od svakodnevice ispunjene brojkama, slovima, pilatesom, bicikliranjem i čuvanjem državnoga pečata.
"Koji ti je sljedeći motiv na redu", upitao sam, kužeći i očekivani nastavak dijaloga.
"Ne znam, još smišljam pravi stih. A tebi?"
"Mogao bih staviti Roryja Gallaghera i Tatoo'd Lady u počast našem poznanstvu. Imam još dovoljno mjesta za dvije, tri teme."
"Ha ha, tko ti je taj? Meni je jedino srce ostalo prazno. Na njemu moram tetovirati nešto uistinu posebno."
"Ne treba napisati uistinu posebno. Višak je uistinu. I nikako da smisliš stih za srce?"
"Ne, ali blizu sam, baš blizu."
I tako smo unedogled varirali temu. Pušio sam i pio pivo, postavljajući u sebi retorička pitanja zašto ne odem iz priče koja nikamo ne vodi. Jer, ono što je bilo najzačudnije – naši estetski odabiri razlikovali su se svjetlosnim godinama. Meni je rock and roll bio sve, dočim je ona slušala domaći pop i techno.
Zašto me onda tako privukla, nisam znao odgonetnuti. Je li zaljubljenost samo kemija, čak i kada razum govori – okani se žene, besmisleno je, nikada nećete ležati skupa i slušati Davida Bowieja, tražit će da joj pustiš Petra Grašu.
Tjerala me misliti da je pokojni Viktor Žmegač imao pravo kada je govorio da se o ukusima raspravlja. Desnim ramenom dominirao je Senna M i citat "Kad si bila ti beba malena, zvali su te svi vatrena", a lijevim, jednako mišićavim, Jacques Houdek i "Da te volim, ako nebo da, stotinama godina". Vruće traper hlačice skrivale su ono presudno, ali niz duge noge slijevale su se riječi pjesama s festivala zabavne glazbe, otkrivajući i površnom promatraču – Vesna nosi povijest lakih nota utkanu u svim porama.
"Svatko ima pravo na svoj izbor. Kako ti slušaš te bjelosvjetske drogeraše, tako i ja volim domaće glazbenike. Pjevaju o istoj ljubavi na hrvatskom jeziku, zar ne", tjerala me na izlišnu raspravu.
Kako da joj rastumačim – plitko je, banalno, ne pogađa u bit melankolije. Dobro, Vesna je sangvinik, optimistična je, ne zna što je depresija, mozganje o vječnim temama smisla života. Sada i ovdje njoj je dovoljno pjevušenje jeftinih pjesmuljaka i njihovo ovjekovječivanje. Čovječe, ima više boli dok majstor tetovira nego u svim tim baljezgarijama kojima je obilježila kožu. Ali možda tako i stihovi postanu skuplji, vredniji, dumao sam gledajući vlastitu podlakticu s likom Joea Lynna Turnera i riječima pjesme "Love Conquers All". Pobjeđuje sve, možeš si misliti, pobjeđuje varljiva iluzija pronađenosti srodne duše u drugoj osobi, iluzija zajedničkoga dovršavanja rečenica i nadopunjavanja gledanjem u istom pravcu. Floskula, sve je to floskula.
"Ne, ljubav je složenija pojava od svega što si dala iscrtati", nevoljko sam odgovarao, svjestan da teško mogu obrazložiti iracionalnost onoga što nas istodobno spaja i razdvaja. Ako pretjeram u iskrenom izričaju, brzo će me Vesna blokirati. Možda je tako i najbolje.
"Ljubav je predivna ako je obostrana i bezuvjetna", smijuljila se uz svijetlo češko pivo, budeći nostalgiju prema neostvarenom bračnom putovanju Hrabalovim seocetima i pivovarama. Odustao sam od tumačenja pleonazama u teorijskim začkoljicama ljubavi.
"U pravu si, otkačena ženo. Tko bi rekao da imamo o čemu pričati, tetovaže nas povezuju, one su naš početak i kraj."
"Voljela bih da pođeš sa mnom ugravirati štogod u taj rijedak slobodan, dermatološki dio", zazvučala je poput stručnjaka na liječničkom pregledu.
"Zašto baš ja? Pa voliš drugoga čovjeka, ako si zaboravila. Tko sam ja, stranac s kojim povremeno popiješ pivo!"
"Pusti drugoga čovjeka. Ti barem znaš koji je to bolni gušt kada igla ispisuje ono željeno."
Premišljao sam se danima o Vesninom prijedlogu. Moje tijelo još ima dovoljno prostora, ali duša je pretrpana lamentiranjima o prepoznavanju istoga u drugačijem, nedokučivom. Sviđala mi se i nisam znao ni na hrvatskom, ni na bilo kojem svjetskom jeziku, protumačiti nerazboritost tog sviđanja i rušenje svih do tada poznatih tvorničkih postavki. Zašto nije rockerica i je li izvediva lobotomija kojom bi se približio njezinom glazbenom odabiru? Bi li kakav čudesan zahvat pomogao da prihvatim stihove koji vrte četiri, pet istih riječi – vino, žena, sudbina, more, rastanak – pa nasmijaniji od Randlea McMurphyja pođem na počinak.
"U subotu sam točno u podne naručena tamo gdje smo se i upoznali, na Trešnjevci. Idemo skupa?", sletjela je Vesnina poruka sredinom tjedna. Svaka slučajnost s "Do Not Forsake Me, Oh My Darlin'" bila je slučajna. Niti sam hrabar kao Gary Cooper, niti je Vesna buduća monegaška princeza. I bolje da nije, naručila bi na vjenčanju pjesmu koju u Kneževini nitko i ne zna. Vjerojatno neku boemsku od Darling Rabbita.
"Ajde, kada je posljednja tetovaža u pitanju, rado ću svjedočiti povijesnom činu", otipkao sam pa stavio ploču The Greatful Deada na trošni gramofon, da sperem okus pristanka na nepoznato.
"Superiška, nađemo se direkt u salonu", uzvratila je i prepustila se ljubavi s drugim čovjekom i ostalim, jednako nepodnošljivim hobijima. Bojao sam se pitati za odluku o motivu, jer u tom slučaju trijezan ne bih dočekao subotnje jutro. Neću poreći, bilo je previše Vesne u mislima, zaokupila je pozornost olinjaloga sanjara, protkala sve ranije poznate zvukove i stihove o dvije izgubljene osobnosti.
Svanula je i ta prokleta subota. Popio sam litru kave, popušio kutiju cigareta i uputio se na zakazano mjesto zločina. Sa salonskih vrata oduzela je dah svježom, trajnom frizurom, sjedeći pokorno i otkrivajući grudi tattoo-majstoru. Zapljusnula me ljepota uzbibanih bradavica, nesklad između ostatka tijela i onoga maloga praznoga prostora na lijevoj sisi.
"Smiješ se približiti i vidjeti što piše na desnoj", ljubavnički mi je pružila ruku, kao da smo u bolnici prije operacije. Bila je topla.
"Kad te sretnem, još te gledam/ Da ne vidiš ispod oka/ Još je rana uvik friška/ Još je rana preduboka", stajao je natpis, usklađen s našim zapletenim prstima. Učinilo se tragično smiješnim, ni za smijeh ni za suze, ali posvećenost majstora poslu spriječila me prinijeti glavu bliže Vesni, možda je i poljubiti, unatoč nepremostivim razlikama, kako se to i administrativno veli u složenijim postupcima bračnoga razvoda. Izgledala je i ona zaljubljeno, ali morao sam poštovati izrečenu činjenicu zauzetosti. Sve ostalo bili su zamamni pogledi.
"Želim da baš ti prvi vidiš ovo čudo kada meštar dovrši", uzbuđeno je kazala meškoljeći se stolicom, spremna prekriti i posljednji trag nekada djevičanski čiste kože.
Okrenuo sam glavu na drugu stranu, dapače, iziđoh nakratko iz salona zapaliti cigaretu. Ako ne pobjegnem zauvijek istoga trenutka, dočekat će me sretno Vesnino lice, duboki uzdah i ono sućutno kimanje glavama kojim potvrđujem da razumijem ono što nikad neću, što i nije bilo moje:
"…pa da iz kolica vire crte tvoga lica."
Otvori KEKS Pay
