Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Brzina svjetlosti, kratki portret

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
23. veljače 2019. u 11:07 4 komentara 287 prikaza

Toliko je dugo pisala da se danas više ne sjeća zašto je počela. Nije pisala da bi ispala pametna, da bi bila poznata, pisala je samo da bi jednostavno bila. Čim su joj objavili prvu zbirku novela, obukli su je u najskuplje odijelo i obuli joj velike bijele tenisice kakve se sada nose, a koje ih podsjećaju na rano djetinjstvo koje još nisu stigli prežaliti, kada su iste takve nosile njihove majke, čijih se sjećaju samo osmijeha, nikad tužnih grimasa. U sjećanjima, majke gotovo nikad ne plaču. Uvijek se s osmijehom nadvijaju nad nas i gledaju nas golemim, svjetlećim očima, nabubrenim kao da će eksplodirati – toliko su bila dupkom ispunjena osjećajem smisla. Nikad se ne sjećamo što su radile zatvorene u svojim sobama. Onda su joj lice prekrili puderastim, pastelnim bojama i počešljali uz čupanje pa izbacili na ranojutarnje, nisko sunce.

Kratka priča Blokirana kratka priča Blokirana

Oko nje je polje mekanog šaša, vjetar koji joj mrsi kosu pa zbog toga djeluje zamišljeno. Kao da baš sada, u tom polju, razmišlja i to upravo nešto novo i još neviđeno. Sluznica joj proizvodi slinu koja izlazi na sve moguće izlaze i ona razmišlja samo o tome. Šaš je na dodir oštar, kao i taj ledeni vjetar koji se zavlači do njezina golog tijela ispod grubog sakoa, ali fotograf je preduhitrio istinu. Fotografije će proturječiti intervjuu koji je dala za jedan modni časopis, onaj koji mjesecima listaju žene i žene i žene i žene dok strpljivo čekaju nove pramenove i ostvaruju svoje minijaturne snove. I bit će je sram. Pravila se da nešto zna, učinilo se da je u nečemu dobra, zajahala je blagi val lažnog feminizma i sada će je prokljuviti. Saznat će da su sve njene misli putovale samo do tih nekoliko ljudi koji je okružuju, koji je opterećuju, da su se od njih odbile i vratile promijenjene i da sad više nisu njene i da je ona samo nakupina takvih odbljesaka i da je tih odbljesaka u svakom slučaju jako malo.

Pitali su je kako je biti uspješna spisateljica, a ona im je htjela reći da je njenoj kćeri sutra jedanaesti rođendan, a da ona nema za dar, da su rijetki trenutci kada se uspije odlijepiti od same sebe, nadviti se nad svoje dijete i osmjehnuti, da ga ne može pogledati a da ne pomisli o njemu kao o svojoj greški i da se od vlastitog pisanja osjeća toliko ružno, gotovo do mesa golo, da je ni jedan muškarac ne želi, ali umjesto svega toga pronašla je bolji položaj, prekrižila noge i ostala sjediti takva, bez kože, prekrivena sjajnim mesom s kojeg svako malo nešto curi, kapa. Na kraju je uvjerljivo izgovorila neku floskulu koja je kasnije utješila jednu mladu djevojku na fen frizuri. Od tada nadalje samo je čekala pitanje koje će je razotkriti. Nakon svega toga sjedi u svojoj sobi. Je li sve to prijevara? Sada će svi shvatiti. Osjeća i krv pod prstima, opet je otvorila zanokticu. Istovremeno osjeća sva očekivanja svijeta i glad. Osjeća tijelo. Ili točnije – kao da ju je netko ugurao u tuđe tijelo. Kakav teret, sve te ruke i noge, ta nakupina mesa i rudimentarnih organa. U zadnje vrijeme, čak joj je i ono najatletskije odbojno. Ružna slika iz enciklopedije.

Kratka priča Dijamantna ogrlica

Tko nas je uvjerio da smo udžbenička ilustracija prihvatljivija od sijamskih blizanaca? Pa nobelovci uriniraju šest puta dnevno – isto kao i bezglavi psi – baš nitko nije pošteđen. Ubrzali smo vrijeme do brzine svjetlosti i sada se ne stigne živjeti od sveg tog podšišavanja, farbanja, rezanja noktiju, prebacivanja s noge na nogu, piškenja, kakanja, tuširanja, zaboga živimo u svemiru u kojem postoji nešto kao što je žlica za cipele, žlica koja ti pomaže da gurneš stopalo u nešto bez čega ne možeš izaći iz kuće, od brijanja, jedenja, pijenja, spavanja, opet brijanja, lijekova za alergiju, za glavu, za hormone, za nadutost. Nadutost! Bol u prstima dok piše, čišćenje zuba, čišćenje lica, SPF faktor, ulje za nokte, ulje za laktove. Lakat. Dlake. Nokti. Kičma. Bol u leđima. Ona jedva sjedi. Jedva diše. Ona je evolucijska greška ili rana faza. Ili samo rana. Rana koja sa svakim udahom peče, rana koja sa svakim izdahom misli da nije uspjela, da nije dovoljna. Rana koja će, dok je zraka, misliti da je bitna. Rana koja sama po sebi neprestano čačka i koja zato nikad neće zarasti, rana koja će vjerojatno samo još više rasti, trunuti i sanjati o krasti.

kratka priča Kratka priča Ispovijed

Judita Gamulin rođena je u Zagrebu 1992. Filmska i videoredateljica, autorica nekoliko vrlo zapaženih kratkometražnih filmova od kojih je “Cvijeće” (2015.) bio kandidat za studentski Oscar američke akademije. Njezina priča pripada formi kratke priče o kojoj je pisao Irwing Howe u antologiji “Shortest stories” (1983.) i koja je omiljena forma američkih pisaca. Priču “Brzina svjetlosti” odlikuje snaga zapažanja unutar zagonetnih ograničenja same forme. Anksioznost, napetost i zabrinutost ove priče najmlađe sudionice našeg nagradnog natječaja – otkrivaju izuzetan talent. Utjecaj filma je vidljiv. (T. S.)     

Roštilj
ZA SVA GODIŠNJA DOBA
Roštilj i kiša ne idu zajedno. Ili?

A1 izdvaja za Vas

  • Kolumpar:

    Dok u Kavkazu dobrano odsrkuje 64% tni schnaps. po servieatam piskara dribble-drabble, otkačeni djevojčurak o stvarima o kojima nema dume. Da je pisala iskusnija Ana Ristović, povjerovao bih. Ovako, bona, odi odspavaj kući i ostavi se komplikacija propitivanja smisla i ... prikaži još! inventure života koji nije jošte pravo započeo. i ne troši bona vrrijeme na budalaštine pisanjem slupanih negramatičkih dugih rečenica stilom kvazi flash-story, makar bio uzor i otaj Irwing, komunjara koji je sve znao i htio, osim da si sam spravi sandwich i skuha čaj od kamilice pa se morao ženiti tri puta.

  • Deleted user:

    Strašno. Srećom što je Večernjak privatno vlasništvo jer bi u onom sistemu urednik koji ovo objavi završio kao narodni neprijatelj u nekom centru za preodgoj. Sluznica proizvodi slinu ? WTF? Mislim da je autorici bolje otići u Ameriku i tamo ... prikaži još! pisati ove užase, ako ih već tako vole. I neka povede urednika ovog podlistka.

  • goran2hr:

    Nezanimljiva priča, koju je naporno čitati. Dapače moram se siliti da dođem do kraja, a kada dođem do kraja, nisam ju u stanju prepričati, to bi bilo ono slabije (vezano uz priču). A ima i dobrog. Prvo, naslov me privukao, ... prikaži još! pomislio sam da je to hrvatski SF, a pohvalio bi i hrabrost autorice, koje je ovo potpisala i poslala na natječaj.