Pokušaj mirenja između Vlade i tri obrazovna sindikata održan u četvrtak nije uspio i škole i fakultete čeka štrajk. Koliko daleko su sindikati spremni ići u borbi za veća prava, je li kraj školske godine upitan, zašto su sindikati ovog puta razjedinjeni i vjeruje li da roditelji podržavaju štrajk, razgovarali smo s predsjednikom Sindikata Preporod Željkom Stipićem.
Je li scenarij propalog mirenja bio očekivan? Iako je dosta toga upućivalo na zaključak da ni ovaj, treći pokušaj mirenja, neće uspjeti; od ministrove najave da njemu nije jasno zašto je još jedno mirenje uopće potrebno, preko izjava više ministara da naši zahtjevi nisu utemeljeni, do odluke da na ovom našem posljednjem sastanku ne sudjeluju ministri nego državni tajnici; naša su tri sindikata ustrajala na tome da se još jednom da prilika mirnom rješenju spora. Dakle, s jedne strane, neuspjeh mirenja nas nije iznenadio, ali s druge strane nakon dvosatnog sastanka ostaje žal za još jednom propuštenom prilikom. Očito su po ovom našem pitanju, nakon ova tri sastanka u našem Ministarstvu, ali i jednog sastanka u Vladi, u ovom trenutku "jastrebovi" prevladali među vladajućima.
Ovo se, naravno, može i promijeniti. Puno će toga ovisiti o nastavku naših akcija. Na sastanku se ipak dogodio određeni pomak. Druga strana nije više uvjetovala potpisivanjem Dodatka I. TKU-a i prihvaćanje jednogodišnjeg moratorija na uvođenje modularne nastave i izuzimanje od ocjenjivanja radnika u obrazovanju i znanosti. Ovakvim smo se stavom vladajućih približili dogovoru više no na prethodnim sastancima. Do mirenja ipak nije došlo jer pregovarači Vlade nisu imali sluha ni za jedan od naša tri alternativna materijalna zahtjeva. U utorak su četiri dalmatinske županije u štrajku. Nakon ovog štrajka u naredna ćemo dva tjedna održati još četiri regionalna štrajka.
Granatiranje brojkama i postocima sa strane Ministarstva i sindikata dovelo je do toga da mnogima nisu do kraja jasni točni razlozi zbog kojih štrajkate. O razlozima za štrajk sigurno se moglo bolje komunicirati prema javnosti. Ako razloge našeg nezadovoljstva svedemo na jednu riječ, ona bi bila: nepravda. Nepravednima smatramo svoje koeficijente, a samim time i plaće. Reformu plaća u javnim službama radnici u obrazovanju i znanosti dočekali su kao ozebli sunce. Zašto? Zato što velika većina onih koji u obrazovnim institucijama rade smatra da, s obzirom na neophodnu stručnu spremu za obavljanje učiteljskog i nastavničkog posla, kao i s obzirom na složenost i važnost našeg posla, rad u školi nije odgovarajuće pozicioniran u odnosu na usporediva radna mjesta u drugim javnim službama.
Na ovaj problem obrazovni sindikati dugo upozoravaju. Pomacima, čak i onim minimalnim, uvijek su prethodili prosvjedi i štrajkovi. U vašem je pitanju spomenuto granatiranje brojkama. Važnije od samih brojki jest to čije su brojke točne, a čije netočne. Ili da budem još precizniji, čije brojke služe obmanjivanju, a čije informiranju javnosti. Znamo mi da smo u ratu brojkama na skliskom terenu. Nekome tko radi za 800 ili 900 eura učiteljska se plaća od 1400 ili 1500 eura čini jako dobra. Mi možemo razumjeti ovakav stav mnogih, ali to nikako ne znači da ćemo prihvatiti da i nama bude loše zato što je netko drugi u goroj poziciji. Lani su porasle plaće svim javnim službama. Znatno više od plaća u javnim službama porasle su plaće u državnim službama.
Političarima i državnim dužnosnicima one su porasle jednokratno i enormno. Ono što su nama davali na kapaljku vladajući su sebi udijelili odjednom. Osim toga divljanje cijena, koje daleko premašuje inflaciju, učinilo je besmislenim usklađivanje naših plaća i inflacije. Čak i kada ministar obrazovanja Fuchs izjavi da mladi učitelj solidno živi od plaće koja je nešto veća od 1400 eura, siguran sam da ne govori ono što zaista misli. Na kraju, mi smo nezadovoljni plaćom. Ako nas pitate jesmo li nezadovoljniji visinom osnovice ili naših koeficijenata, odgovorit ćemo vam jasno: koeficijentima! Kako, nažalost, nije moguće organizirati zakoniti štrajk zbog koeficijenata, u svoje smo zahtjeve uključili i osnovicu. Upravo je zbog toga naš štrajk apsolutno zakonit.
Često se čuju usporedbe plaća u školstvu s onima u zdravstvu, sudstvu, policiji. Kad već spominjete plaće u sudstvu, ne možemo ne ponoviti usporedbu plaće suca općinskog suda i njegova profesora na Pravnom fakultetu. Je li normalno da ministar ima 3,5 puta veću plaću od asistenta na fakultetu ili 50 posto veću u odnosu na plaću redovitog profesora u trajnom zvanju? Je li normalno da nastavnik u policijskoj školi ima znatno veću plaću od nastavnika u bilo kojoj drugoj školi? Čak ima veću plaću od nastavnika koji radi u posebnoj ustanovi. Smatramo da to nije ni opravdano ni normalno. Namjerno ću izbjeći usporedbu plaća u zdravstvu i onih u obrazovanju.
Odavno tu više nikakve usporedbe nisu moguće, čak ni kada su u pitanju pojedina radna mjesta sa srednjom stručnom spremom u zdravstvu i radna mjesta s visokom stručnom spremom u školstvu. Znam da će i ovu moju usporedbu mnogi dočekati na nož, ali ću je ipak spomenuti: znatno veću plaću ima netko tko se brine o dvadesetak policijskih automobila, nego netko tko se brine o dvadesetak učenika. Mi smatramo da to nije opravdano ni normalno. Je li u redu da čistačica koja čisti školu bude manje plaćena od čistačice koja čisti uredske prostore u nekoj zdravstvenoj ustanovi? Treba li kuharica koja kuha djeci imati niži koeficijent od kuharice koja kuha bilo kome drugom? Mi smatramo da to nije ni opravdano ni normalno.
Koje je rješenje, od čega nećete odstupiti? Kada je riječ o plaćama, naši se zahtjevi mogu svesti na dvije stvari. Zahtijevamo da plaća nositelja sustava, mislimo na učitelje i nastavnike, ne bude, u skladu s visinom koeficijenta određenom za to radno mjesto, najniže pozicionirana u odnosu na nositelje sustava u drugim javnim službama. Za nenastavna radna mjesta zahtijevamo diferencirani pristup i ne pristajemo da samim time što je netko spremačica, domar, kuharica, tajnica ili računovotkinja u školi, treba imati niži koeficijent od bilo koga drugog tko iste poslove radi u drugim državnim i javnim službama. Dakle ne zahtijevamo ništa drugo osim onoga što su drugi već dobili.
Najavili ste već i pet štrajkova u tri tjedna. Što dalje, hoće li kraj školske godine biti ugrožen? Ne znamo jesmo li u sredini ili pri kraju naših aktivnosti. S njima smo započeli prije 14 mjeseci, a jednodnevnim štrajkom upozorenja s pritiskom smo zašli u novu, zahtjevniju fazu. Dogovorili smo se da ne idemo pred rudo i tek ćemo nakon petog regionalnog štrajka objaviti koji će biti naš naredni korak. Do završetaka nastavne godine još smo prilično udaljeni i teško mi je u ovom trenutku odgovoriti na pitanje kako će na to utjecati naš štrajk. Naša će tri sindikata sve učiniti da štrajkom ne bude nanesena prevelika šteta učenicima. Ipak, nešto će se pitati i drugu stranu.
Ne dođe li do dogovora, može li se ponoviti i 2019. kada smo imali najdulji štrajk u obrazovanju u povijesti? Sve je moguće. Za obje smo discipline, i sprint i maraton, spremni. Nadamo se da će naš problem biti riješen brzo, ali radimo na tome da budemo spremni za iscrpljujuću borbu. Puno će toga ovisiti o našoj stvarnoj spremnosti da se, unatoč prijetnjama i zastrašivanju, izborimo za sebe. Dosta sam ovih dana bio na terenu i vidio sam da mnogi naši članovi dijele čvrsto uvjerenje kako se ova naša akcija ne vodi samo zbog pedeset ili stotinu eura. Ovoga puta ne smijemo odustati, poručuju nam mnogi, jer poraženi, a osobito poniženi sindikati, više ne bi bili korektiv vlasti u osmišljavanju i provođenju pogubnih obrazovnih politika. Nažalost, kod nas se unatrag nekoliko godina, a umnogome to je potpomognuto bruxelleskim novcem, guraju kvazireforme od kojih bi, prema onome kako mi vidimo stanje stvari, moglo biti više štete nego koristi. Sindikati su jedina snaga koja raspolaže dostatnim znanjima, ugledom i infrastrukturom da vlast i ne uspije provesti sve što je, iz različitih razloga, naumila.
Ovoga puta štrajkate i najavljujete nove akcije bez najvećeg školskog sindikata, Sindikata hrvatskih učitelja. Što je glavni razlog razilaženja? U našoj akciji još uvijek nažalost ne sudjeluju sva četiri sindikata. Kada su iz SHU u prosincu najavili štrajk, a osobito kada je ovaj sindikat odbio potpisati Dodatak TKU, mi smo se ponadali da će ratničke sjekire biti zakopane i da ćemo u iduće akcije krenuti zajednički. Kako sada stvari stoje, izgleda da smo se prevarili. Priznajem da mi je teško objasniti što točno stoji iza ovakvog ponašanja četvrtog obrazovnog sindikata. Najavili su štrajk kojem se ne žele priključiti, odbili su potpisati dokument iz kojeg proizlazi formalni razlog za štrajk, velik je broj članova toga sindikata sudjelovao u štrajku upozorenja koji njihov sindikat nije organizirao… Neko obrazloženje za ovakvo ponašanje SHU mora postojati, ali očito ja ga nisam u stanju dokučiti. Namjerno ću prešutjeti ono o čemu se u kuloarima naveliko priča. Vrijeme će pokazati radi li se samo o nagađanjima ili su zaista zasnovane priče o "dealu" vladajućih s vodstvom ovog sindikata.
Kako to da članovima školskog sindikata plaće nisu toliki problem da bi štrajkali? I njihovo i naše članstvo podjednako žuljaju nepravedni koeficijenti. Ipak, članstvo u svakoj organizaciji podrazumijeva lojalnost naspram vodstvu. U ovom slučaju to znači nesudjelovanje u štrajku koji organiziraju tri obrazovna sindikata. Međutim prema broju članova ovog sindikata koji su u štrajku sudjelovali, da se zaključiti da ima dosta onih koji su se otrgnuli kontroli. Za uspjeh ovog štrajka bit će od velike važnosti hoće li u predstojećim regionalnim štrajkovima rasti broj članova sindikata koji zasad odbijaju sudjelovati u štrajku. Bez obzira na žestoku kritiku prema našim akacijama, upućenu od vodstva četvrtog sindikata, pozivali smo ih da nam se pridruže, a činit ćemo to i dalje.
U Ministarstvu tvrde da je štrajkalo samo 25 posto svih djelatnika u školama i na fakultetima. Što kažu vaši podaci? Naši su postoci nešto veći i kreću se oko 40 posto. No čak da su brojke sa Svetica točne, a nisu, opet bi gotovo dvadeset pet tisuća onih koji su štrajkali svakoj odgovornoj vlasti predstavljalo ozbiljan problem. Neshvatljivo mi je da isti oni koji govore kako gotovo nikoga nije bilo u štrajku ne shvaćaju da posljedice štrajka nisu beznačajne. Uostalom učenici osmih razreda iz tridesetak škola nisu polagali svoje nacionalne ispite.
Je li podijeljenost nešto što je Vladi omogućilo "tvrđi" pristup u pregovorima? Iskustvo iz prijašnjih štrajkova obrazovnih sindikata uči nas da na odnos Vlade prema štrajku snažno utječe i to ima li pukotina na našoj strani, odnosno štrajkamo li svi ili se netko drži po strani. Da su svi obrazovni sindikati u štrajku, u Vladi ne bi bili ovako laki na okidaču. Teže bi se tada odlučili i na odluku o neplaćanju dnevnice za dan proveden u štrajku i za novčano nagrađivanje radnika koji sudjeluju u miniranju štrajka kojima daju tzv. "fuksicu". Da smo kao organizatori učinili neki propust u pogledu organizacije naše akcije, vlast bi vjerojatno krenula sa sudskom provjerom zakonitosti samog štrajka.
Ministar Fuchs kaže kako dani provedeni u štrajku štrajkašima neće biti plaćeni. Hoće li im platiti sindikat i planirate li zbog toga tužiti državu? Ova ministrova izjava odudara od izjava gotovo svih njegovih prethodnika. Nju u sindikatu tumačimo kao zastrašivanje kolebljivih. No prema informacijama s terena, uz to što će neke udaljiti od štrajka, ova će mu izjava mnoge i približiti. Odluka će o plaćanju izgubljenih dnevnica, u cijelosti ili djelomično, u sindikatima će biti donesena nakon što štrajk bude završen. Razgovarali smo o rješavanju ovog problema i zasad je samo dogovoreno da odluka slijedi nakon završetka štrajka. Učinit ćemo sve da se sindikati ne razlikuju po pitanju plaćanja štrajka. Ovo je pitanje povezano i s najavljenom nadoknadom nastave. Budu li se dani provedeni u štrajku nadoknađivali, tada će u interesu Vlade biti da ne bude oduzimanja dnevnica za dane provedene u štrajku. Pitanje je dosta složeno i jedino mogu reći da se neki odvjetnici već zanimaju za ovu situaciju.
Mislite li da i ovog puta imate građane na svojoj strani? U svakoj je akciji važno imati građane uz sebe. Prije štrajka upozorenja, prema našim internim podacima, ta je podrška postojala. Sada se ona sigurno u nekoj mjeri smanjila, jer je stanka između štrajka upozorenja i regionalnih štrajkova bila dulja nego što smo planirali i jer su se vladajući grubo obrušili na nas zbunjujućim i obmanjujućim informacijama o plaćama radnika u školama. Teško je računati da će nas, koji smo nezadovoljni time što je plaća učitelja od 1400 eura premala, masovno podržati oni koji rade za 800 ili 900 eura. Ipak, ako je suditi po nekim anketama, ali i po brojnim pismima podrške koja svakodnevno primamo, podrška javnosti našoj akciji ni ovoga puta neće izostati.
Pitam to jer su u Ministarstvu već najavili kako će se svaki izgubljeni dan nadoknaditi, i to ne subotama nego produljenjem nastavne godine. Hoće li to naići na razumijevanje roditelja? Nisam siguran da su oni koji ovakvo rješenje najavljuju svjesni svih posljedica koje ono može izazvati. Dosta se toga prožima u drugoj polovini lipnja, od ispita državne mature preko upisa do dopunskog rada itd. Teško je procijeniti koga bi se u javnosti vidjelo kao većeg krivca za nered na kraju nastavne godine: vlast koja se odbija dogovoriti sa sindikatima ili nepopustljive sindikate. Ako netko iz vlasti smatra da će ovim rješenjem roditelje nahuškati protiv nas, smatram da su mu procjene pogrešne. Činjenica je i da je rast plaća u javnom i državnom sektoru doveo do porasta inflacije i da privatni sektor taj porast plaća ne prati.
Je li i to jedan od razloga zbog kojega bi potpora u odnosu na onu koju ste imali 2019. godine mogla biti manja? Na ovo smo pitanje, koje se također koristi kao dio specijalnog rata koji se vodi protiv naša tri sindikata, odgovor dobili kada smo se nedavno susreli s guvernerom Vujčićem i njegovim suradnicima. Neznatan je utjecaj povećanja plaća u javnim službama na kretanje inflacije u prošloj godini, a u tom zanemarivom udjelu plaće u obrazovanju i znanosti sudjeluju otprilike s jednom trećinom. Hoće li nam naštetiti senzacionalistički plasirane neistine o utjecaju rasta plaća radnika u javnim službama na inflaciju? Odgovor je na ovo pitanje, na žalost, potvrdan.
Već 35 godina traje borba prosvjetara za pravednije plaće u odnosu na druge zaposlene u javnim i državnim službama. Isto toliko godina prosvjetari su nezadovoljni. Kako to objašnjavate? Jednostavno. Desetljeća su prolazila, vlade su se mijenjale, a položaj obrazovanja ostao je isti. Plaće onih koji rade u obrazovanju samo su vrh ledene sante. Nijedna Vlada nije prepoznala važnost obrazovanja u zemlji s malobrojnim stanovništvom. Svako malo najavljivala bi se neka reforma, no od nje nije bilo ništa jer se radilo uglavnom o promjenama radi promjena. Nakon što bi se novac namijenjen reformi potrošio, sve bi se vraćalo na staro. Obrazovanje, nažalost, nije bilo prioritet ni jednoj hrvatskoj vladi.
Sustav uglavnom funkcionira po inerciji. Otklonu od toga najviše pridonose entuzijastični pojedinci, ali i njih je sve manje i manje. Ako ovako nastavimo, unatoč smanjenju broja učenika, bit će sve će manje onih koji žele raditi u školi. Kad sam već spomenuo sve manji broj učenika, smatram da smo vrlo blizu situaciji kada će se ići prema zatvaranju seoskih škola. Istim onima kojima smeta postojanje škola s malim brojem učenika, nimalo ne smeta da, unatoč smanjenju broja stanovnika, ostaje isti broj općina, gradova, županija.
Može li se dignitet profesiji, odnosno učiteljskom zvanju, vratiti isključivo većim plaćama? Bez većih, a dodao bih i pravednijih plaća, sva će se ostala poboljšanja pokazati nedostatna. Trebaju nama i bolji uvjeti rada, i efikasniji sustav pružanja stručne pomoći, i sustav napredovanja koji će se zasnivati na kvaliteti rada u učionici, a ne na skupljanju potvrda. Trebaju nam i pravni okvir kojim će se zauzdati roditeljska svemoć, participativniji oblici upravljanja radom škola, i još mnogo toga. No sve će ovo, još jednom ističem, biti premalo ako radnik u školi bude po svojoj plaći najniže pozicioniran u javnim službama.
Često se, kada je riječ o školstvu, čuje komentar – stalno nešto traže, a imaju najviše dana godišnjeg, rade skraćeno, imaju sigurno radno mjesto. Što biste takvima poručili? Teško mi je biti precizan u odgovoru na pitanje jer ne znam odakle dolaze ovakve kvalifikacije učiteljskog i nastavničkog rada. Ima tu sigurno i neznanja. Živimo u vremenu kada najčvršći stav imaju oni koji najmanje znaju. Ipak puno je više onih koji priču o tri mjeseca godišnjeg odmora plasiraju kako bi umirili svoju nečistu savjest. Vide oni da učitelji nisu adekvatno plaćeni za svoj rad, ali to im je nekako prihvatljivije ako obrazloženje za premale plaće vide u premalo rada. Najviše mi smeta kad vijesti o premalo rada u školama plasiraju isti oni koji su to što danas jesu postali zahvaljujući neradu onih koji su ih pratili kroz njihovo školovanje.
Mislite li da se u tu negativnu percepciju uklapa i činjenica da se protivite ocjenjivanju rada nastavnika? Zašto ste protiv toga? Ne znam koji put moram ponoviti da se mi ne protivimo svakom ocjenjivanju rada nastavnika i svih ostalih koji u školama rade. Kao što smo jasno izrekli na čak tri lanjska prosvjeda, protivimo se nakaradno sklepanom prepoznavanju "kvalitete" koje neće omogućiti razlikovanje nerada od rada, ali će zato zavaditi kolegu s kolegom, ravnatelja s radnicima. Pozdravljamo premijerovu najavu da će se od rješenja koje je predviđeno Zakonom o plaćama odustati te da će se ići prema rješenju koje će biti prihvatljivo obrazovnim sindikatima.
S druge strane, kada su ocjene u pitanju, inflacija odlikaša nešto je s čime se školstvo dosta muči. Ocjena u našim školama već jako dugo nije temeljni instrument za prepoznavanje učenikovih postignuća. Slabija, pa i slaba ocjena postale su nepoželjne. U problemu će se naći nastavnik koji učenika ocijeni slabijom ocjenom. Na leđa će si natovariti ne samo roditelja nego i pedagoga, savjetnika, ravnatelja i koga sve ne. Na ovu pojavu sve više učitelja reagira tako što se odluči za liniju manjeg otpora. Još nisam čuo da bi neki savjetnik ili inspektor reagirali na problem previsokih ocjena. To je nešto što se podrazumijeva. Je li moguće resetiranje nakon što smo se desetljećima posve krivo postavljali prema pitanju ocjene i ocjenjivanja? Vjerojatno jest.
Jedan je od vaših zahtjeva i odgoda modularne nastave u strukovnim školama, koja se priprema šest godina, za godinu dana. Velik broj kurikula još nije izrađen, eksperiment s kojim se krenulo još nije dovršen, dosta je škola u pogledu uvjeta nepripremljeno, dopunski obrazovni materijali kasne, nije još utvrđena najniža sprema za standard kvalifikacija, osposobljavanje nastavnika ozbiljno kasni, nisu ostvarene sve zakonske pretpostavke, nije poznato rješenje za neravnomjernu opterećenost nastavnika… Ovdje ću se zaustaviti iako bi toga bilo još. Puno bi se toga moglo promijeniti nabolje kad bi se cijela ova priča podigla na višu razinu. Ako bi se nastavilo ovako kako se radilo do sada, ni trogodišnja odgoda ne bi bila dovoljna.
Društvo se rapidno mijenja iz godine u godinu. Koliko se promijenilo školstvo? Iz perspektive nekoga tko je u učionici proveo više od 30 godina mogu reći da je danas normalno puno toga što je nekada bilo nezamislivo. Prije svega mislim na uplitanje nestručnjaka u struku. U ovoj se zemlji mnogi razumiju u rukomet, a svi u nogomet i obrazovanje. Sve slabije znanje naših učenika prikrivamo naštimanim provjerama znanja. Čak se i izostanak učenika s nastave u vrijeme pandemije nije znatnije odrazio na učeničke rezultate. Bilo bi jako zanimljivo, to se naravno neće dogoditi, kada bi se današnje maturante podvrgnulo istim testovima koje su njihovi kolege polagali prije 15 godina. Vanjsko smo vrednovanje stavili u funkciju prikrivanja, a ne razotkrivanja. Dokle će biti tako, ne znam. Znam samo da ne idemo u dobrom smjeru. Također ne vidim nikoga tko bi preokrenuo smjer kretanja našeg školstva.
Kako je danas biti učitelj ili profesor u prosječnoj hrvatskoj školi? To znači više toga: imati sve zahtjevnije učenike u učionici, administrativne poslove sve češće pretpostavljati radu s učenicima, u učionici biti prepušten sam sebi, roditeljima i učenicima biti dostupan i izvan radnog vremena, odolijevati savjetnicima i inspektorima koji su vam presudili i prije nego što su se s vama susreli te raditi, s obzirom na stručnu spremu i složenost posla koji obavljate, na najslabije plaćenim radnim mjestima u javnim službama. Ipak, mnogim će učiteljima i nastavnicima sve ovo pasti u drugi plan nakon što samo jednom u dječjim očima vide zahvalnost nakon što učeniku pomognu u rješavanju teškog zadatka i odgovore na njegovo pitanje.
Prošlo je svega nekoliko mjeseci od tragedije u OŠ Prečko. Koliko smo i jesmo li uopće ozbiljno shvatili tu tragediju? Imamo, barem u najavi, zapošljavanje osoba zaduženih za sigurnost od jeseni. Neće to samo po sebi biti dovoljno da škole postanu sigurna mjesta, ali to jest korak u pravom smjeru, osobito u onim školama gdje je siguran boravak u školi ozbiljno ugrožen. No kako živimo u sve nesigurnijem društvu, teško da škole mogu biti sigurne. Poboljšanje sigurnosti treba shvatiti kao cilj koji nikada nećemo dosegnuti do kraja. U tome nam predstoji još dosta posla.
Otvori KEKS Pay
rijetko iritantan lik. Desetljećima se bavi samo sindikalijama i uvijek se nešto buni. Kada većina sindikata ne podržava njegove zahtjeve kao ni javnost onda je jasno koliko je sati. Neka izađu na tržište rada sa svojim znanjem i sposobnostima kao i oni koje vodi u štrajk i vidi koliko vrijedi. Unatrag dva desetljeća zbog iseljavanja broj djece je u školama smanjen a prosvjetara unatoč povećan o čemu se ne govori. Na žalost nije povećan broj pomoćnog školskog osoblja koji je itekako potreban.