Valentina i Kristina rijetko plaču, vesele su naravi, igraju se, vole pažnju, obožavaju voćne kašice, prospavaju cijelu noć – ne bude se čak ni kad noću jedu. Majka Marija ima pune ruke posla, ali ni trenutak ne kuka. Njezine su djevojčice, na prvu, sasvim obične bebe. No, cijela Hrvatska, pa i svijet, pamte što su proživljavale prije samo četiri mjeseca. Čudo s Rebra, prve hrvatske sijamske blizanke, koje su od svibnja samo blizanke, stigle su prije tri tjedna konačno kući u Bušetinu nadomak Virovitici. Osvojile su odavno srca nacije, a nastavljaju u istom tonu – tko god ih upozna, “zarobe” ga na prvi pogled.
– Kad vidim taj osmijeh na njihovim licima, svaki se trud isplati! Skidam im Mjesec s neba – razdragano će 25-godišnja mama Marija Tambolaš.
– Ne mogu opisati koliko smo bili sretni kada su došle kući! Prvu su noć bile malo nervozne, mislim da su im nedostajale sestre s Rebra jer su gotovo osam mjeseci bile u bolnici i vezale su se za njih. No, već je drugi dan bilo sve dobro – započinje ona. Osim blizankama, Marija i njezin suprug Petar Tambolaš roditelji su i šestogodišnjoj Maji te četverogodišnjem Ivanu.
Uživamo s blizankama
– Odlično su ih prihvatili, moja je Maja bila na rubu suza od sreće kad su seke stigle iz bolnice. Stvarno su sretni što su dobili dvije sestrice, jedino je Ivan malo ljubomoran što nisu brace – smješka se ponosna majka. Morat će i one, čini se, naučiti igrati nogomet.
Kad je se upita kako joj prolazi uobičajeni dan, Marija ne uzdiše i ne žali se.
– Ma to je sve super, mi stvarno, ali stvarno uživamo! Naš tata ode ujutro raditi i nema ga do 16 sati doma. Nekada ostane i dulje, jer još ima obveza po gradu, donosi im sirupe i sve što trebaju. Blizanke se bude između 7 i 7.30 sati, jedu oko 9, zatim malo gledamo crtiće, igramo se, zabavljamo pa spavaju do 12, a kad se probude, ručaju. Navečer zaspu već oko 21.30, ali ja idem u krevet oko ponoći, dok pospremim za svima njima. Noću se ne bude, pojedu obrok u dva u noći u snu, i isto tako u 6 ujutro, jedva ih natjeram da podrignu, a i to bude u stilu: “Pusti me na miru, mama.” Nastave spavati nekada i do 8 sati. Probude se s osmijehom na licu, imaju bolnički odgoj – red, rad i disciplina. Nisu plačljive, baš su vesele bebe koje se vole smijati, “pričati”, navikle su da imaju pažnju svih sestara na Rebru – prikazuje naša sugovornica. Marija je kuharica po struci, a najviše uživa pripremajući domaće kašice za svoje hrabre djevojčice.
Bake i djedovi su udaljeni 15 minuta vožnje automobilom od njihova doma u Bušetini, a i jedni i drugi uskoče ako pomoć zatreba.
– Iako, ja s njima mogu stvarno sve sama, one su tako dobre, lijepo su odgojene! Bez problema sve stignem sa svih četvero. Imam vremena i za sebe. Kad spavaju, uzmem si pola sata za kavu, a potrebna mi je ta kava da me drži budnom do ponoći. Ima tu posla, od pranja rublja i suđa do kuhanja ručka, ali nema veze, sve se to uspije. I tata se sjajno snalazi, on s njima sam peče palačinke! – zadovoljna je ona.
Stalno putovala do bolnice
Puna je riječi hvale i za starije mališane.
– Seka i braco još ne mogu pomoći oko, primjerice, presvlačenja jer još imaju rane na pa se bojim da se nešto ne dogodi. Ali jako nam vole pomagati oko kupanja, oni njima peru nožice i ručice, i isto tako kad ih mažemo. Ljuljaju ih u ljuljačkama za bebe, daju im dudu, pjevaju im, skaču, ludiraju se, a one vrište od sreće kad ih vide – opisuje. Blizanke su, pak, emotivno izrazito povezane.
– Jako su bliske, stvarno! Kad jedna plače, druga gleda u nju i kao da kaže: “Pa što ti je, nemoj plakati” – kaže mama.
A ne tako davno, njezina je stvarnost bila miljama daleko od ove idile – svakodnevne strepnje, strahovi, iscrpljujuća putovanja od Virovitice do Zagreba...
– Kad je to bilo potrebno, odlazila sam u bolnicu i svaki dan, a najčešće svaki drugi dan. Putovala sam vlakom, s presjedanjima u Koprivnici i Križevcima jer rade prugu – prisjeća se.
Djevojčice su stigle na svijet sredinom siječnja. Da Marija nosi sijamske blizanke, liječnici su u bolnici u Virovitici posumnjali u 11. tjednu trudnoće – a dotad su mislili kako je riječ o samo jednoj bebi. Tjedan dana poslije stigla je i konačna potvrda. Liječnici su joj savjetovali da prekine trudnoću...
– Došla bih doma, isplakala se i išla dalje, nije mi bilo druge! Morala sam biti jaka. Ni u jednom trenutku nisam dvojila i razmišljala trebam li ih zadržati ili ne. Razmišljala sam, bit će kako dragi Bog da, nisam ja tu da sudim o nečijem životu. Nikad ne bih prežalila da sam pogriješila u odluci. Kada smo saznali da su spojene, nismo o tome puno govorili, samo najužoj obitelji, mojim i Petrovim roditeljima. Nisam ni ja znala odgovore na sva ta pitanja, pa kako onda nekome drugome objasniti što je kad ja ne znam ni sama... Nisam htjela da netko na mene pravi pritisak i upleće se u moju odluku. Naši su se roditelji složili s nama, tu su da nam pomognu, a što će misliti ostali, to nije bilo toliko važno. Kad su se rodile, onda su svi saznali. Bilo je svega, i pozitivnih i loših komentara, sto ljudi, sto ćudi – pomirljivo kaže.
Valentina i Kristina su rođene su u 33. tjednu, sa spojenim donjim dijelom prsnog koša, zajedničkom jetrom i crijevima. Na svijet su, dakle, stigle gotovo dva mjeseca prerano pa su odmah nakon rođenja u KB-u Sveti Duh oživljavane i premještene na Rebro, gdje su održavane na životu s nezrelim plućima i crijevima.
– Šest tjedana borili smo se za njihov život da bi uopće mogle na operaciju. Prvoj se krv izmjenjivala s drugom, nije uopće mokrila i imala je niski tlak, dok je druga imala ekstremno visoki tlak, pretjerano je mokrila i bila u teškoj hipertenziji. Imale su međublizanački transfuzijski sindrom. Bojali smo se da kod jedne ne dođe do upale bubrega, a za drugu da joj srce neće izdržati. Inače se s razdvajanjem blizanaca čeka do dobi između tri i šest mjeseci, no zbog njihovog međublizanačkog transfuzijskog sindroma, velikog rizika, nismo mogli čekati i krenuli smo s razdvajanjem – rekla je nakon čudesne operacije prof. Ruža Grizelj, pročelnica Zavoda za neonatologiju i neonatalnu intenzivnu medicinu. Pred liječnicima su, dakle, bili veliki izazov i lavovska bitka. Uslijedile su složene pripreme za izuzetno kompliciranu operaciju koja nikad prije nije obavljena u Hrvatskoj. Znali su, pak, kako će biti puna neizvjesnosti, do samoga konca.
– Imali smo mjesec i pol dana pripreme, a trebalo nam je četiri mjeseca. S četveromjesečnim pripremama, preživljavanje oba sijamska blizanca je 80 posto – kazao je tada Tomislav Luetić, pročelnik Zavoda za dječju kirurgiju KBC-a Zagreb. Srca su im bila jako blizu i nije bilo jasno hoće li ih biti potrebno razdvajati. Obje strane prsne kosti bile su spojene, ali je CT pokazivao kako su srca dva do tri milimetara razdvojena. Nije to prvi put da su sijamski blizanci spojeni jetrom, ali je preoperativna dijagnostika u ovom slučaju bila jako maglovita. Anesteziolozi i svi ostali brinuli su se što ako se nakon odvajanja cirkulacija prekine. Naime, radilo se o drugom slučaju u svijetu da su blizanci spojeni i jetrima i crijevima. U prvom slučaju preživio je samo jedan blizanac.
Kada su završile na operacijskom stolu, djevojčicama su bila četiri mjeseca. Težile su tada, zajedno, tri i pol kilograma. Okupljen je dvadesetročlani tim koji je na KBC-u Zagreb radio zahvat. Operacija je trajala 15 sati, a prethodilo joj je nekoliko tisuća sati posla medicinskih sestara i laboranata, puno planiranja, procjena i dobra organizacija. Sudjelovalo je 14 liječnika – kirurzi, plastični, abdominalni, kardijalni, anesteziolozi... Ravnatelj KBC-a Zagreb prof. Ante Čorušić osobno im je naručivao hranu kako bi jedan po jedan izašao iz operacijske dvorane i nešto pojeo. Sve je, srećom, prošlo u najboljem redu, a zagrebački liječnici postigli su svjetski uspjeh.
Koliko je ovaj zahvat senzacionalan, svjedoči i činjenica da je Švicarska u 30 godina uspješno razdvojila samo dva para sijamskim blizanaca.
Prema statistici, jedan par sijamskih blizanaca rađa se na svakih 250.000 porođaja, a od 40 do 60 posto njih su mrtvorođenčad. Češći su kod ženske nego kod muške djece. Uspješno je do danas razdvojeno između 200 i 300 takvih blizanaca u svijetu. Jadon i Anias McDonald iz američke države Indiana rođeni su spojeni glavama. Uspješno su razdvojeni u listopadu 2016. i tada su prvi put jedan drugoga mogli pogledati u lice. Toliko su bili iznenađeni da su se gledali otvorenih usta. Operirali su ih 27 sati.
Djevojčice još čekaju manji zahvati
Dawaa i Nima Pelden iz Butana imale su 14 mjeseci kada su, spojene trbuhom, stigle u Australiju na operaciju. Bilo je to u listopadu prošle godine, a operacija razdvajanja trajala je šest sati. U bolnici su ostale do ožujka ove godine.
Prvi svjetski poznati spojeni blizanci bili su braća Chang i Eng Bunker, rođeni 1811. u Tajlandu, tadašnjem Sijamu. Bili su spojeni jetrom. Operacija je u to doba bila veliki rizik pa su cijeli život braća provela spojena. Stigli su u SAD 1829., gdje su zarađivali nastupajući kao atrakcija, pod nazivom Siamese Twins. Od njih, dakle, potječe i naziv sijamski blizanci. Zasnovali su obitelj, oženili su dvije sestre, Adelaide i Sarah Ann, a one su rodile 21 dijete. Postali su, kasnije, i ugledni proizvođači duhana. Umrli su sa 63 godine, u razmaku od nekoliko sati.
Abby i Brittany Hensel najpoznatije su američke sijamske blizanke, a svijet su ugledale 1990. Imaju četiri plućna krila, dva srca, ista rebra, jednu jetru, dva želuca, jedan par reproduktivnih organa, jedan mjehur i tri bubrega, i potpuno su različitog karaktera. Jedna kontrolira desnu stranu tijela, druga lijevu, odnosno po jednu ruku i nogu, i ne osjeća drugu stranu. Bicikliraju, igraju košarku, sviraju klavir, a imaju dvije vozačke dozvole.
Prvim hrvatskim sijamskim blizankama Valentini i Kristini Tambolaš osam je mjeseci. Iz bolnice su izašle 29. kolovoza, četiri mjeseca nakon operacije, a svaka tri tjedna moraju na kontrolu u Zagreb. Iza njih je prvi kontrolni pregled i sve je u najboljem redu.
– Naravno da i dalje imam strahove, itekako! Jer, uvijek se može nešto zakomplicirati, ali nećemo misliti na to – kaže Marija Tambolaš.
Iako im je osam mjeseci, zbog prijevremenog porođaja računa im se korigirana dob, dakle šest mjeseci, a za taj uzrast izvrsno napreduju.
– Sve će doći s vremenom. Njima motorika nije oštećena, sasvim je u redu. Općenito, ne bi trebale imati nikakvih posljedica u razvoju – ističe Marija, koja je redovito u kontaktu s ekipom s Rebra, a sestre koje su u najtežim danima bdjele nad djevojčicama često se raspituju za malene heroine.
Skromna je ovo obitelj koja za sebe kaže kako im ništa više ne nedostaje, “imaju sve što im treba u životu”. No, dok su Kristina i Valentina vodile životnu bitku, njihovi su roditelji, između jurcanja na relaciji Slavonija – Zagreb, obnavljali staru kuću u Bušetini, petnaestak kilometara od Virovitice. Pomogli su i sumještani.
– Kupili smo tu kuću još prije četiri godine pa smo je trebali obnoviti i urediti prije nego što cure stignu doma. Sve smo uspjeli, i za vozačku sam dozvolu položila u to vrijeme. Bilo mi je strašno teško dok nisam bila vozač, suprug bi otišao raditi, ja bih ostala sama s djecom, a ne mogu stalno moljakati susjede da me voze. Imala sam strašan strah i tremu kad sam prvi put sjela u automobil, ali sve je dobro prošlo, položila sam sve ispite iz prve. I baš sam sretna što mi nije dodatni financijski trošak još bio zbog pada. Ionako me to koštalo... – govori ova majka.
Sreći u novome domu nema kraja. Jedino što ne primaju previše gostiju kako bi se djevojčice neometano oporavljale.
– Svaka im sitnica smeta pa ne želim da završe ponovno u bolnici. Ipak su mjesecima bile u sterilnim uvjetima gdje ni muha nije proletjela. Nemamo životinje zbog njih, pazimo, stalno dezinficiramo ruke – dodaje.
Ništa više u životu, naglašava, ne planiraju. Ne isplati se.
– Živimo od danas do sutra, mislim da nam je to bolje, kako se ne bismo previše razočarali – zaključuje Marija Tambolaš.
Djevojčice još čekaju manji zahvati rekonstrukcije trbušnog zida.
Zar tata nema ništa sa tom djecom? Zašto diskriminirate očeve? S jedne strane stalno se govori o ravnopravnosti spolova, a kada se ukaže lijepa prilika da upravo novinari učine nešto po tom pitanju - nula bodova.