Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

U postmodernome vremenu, u stranačkoj kvazipučkoj državi, Tuđman je svačija igračka

Zagrebački spomenik Franji Tuđmanu ishod je malograđanskog traženja pokrića u akademskim kvalifikacijama kipara, autorove ishlapjele memorije o autentičnom doživljaju povijesne osobe, serijskog prihvaćanja narudžbi i promašenih općih predodžbi o ‘zagrebačkom Tuđmanu’
18. veljače 2019. u 18:45 28 komentara 1316 prikaza
Na spomenik Franji Tuđmanu bačena jaja
Foto: Luka Stanzl/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/5

Imamo Tuđmana! – rekoše u zemlji Hrvata pripadnici HDZ-a i članovi njihovih užih i širih obitelji. I zato – nakon detuđmanizacijskoga vala u HDZ-u, državi i vojsci od 2003. donedavno – počeše nicati Tuđmanovi prikazi po Hrvatskoj pod prilikama zanatski loših skulptorskih radova ili akademske umjetnosti opterećene samodopadnošću i isforsiranom inspiracijom.

spomenici Spomenici na udaru Tuđman na meti jednom mjesečno, Ivi Loli ukrali glavu, antifašisti dobili 'U', Teslu udario kombi

Lokacije spomenika govore također same za sebe: s pokojim izuzetkom, uglavnom ih nema na prostorima oslobođenima u Domovinskom ratu, nego niču „u pozadini“. Nije stoga slučajno da su u svojem prostornom kontekstu duboko dojmljivi spomenici Franji Tuđmanu upravo staloženo Tuđmanovo poprsje u Vukovaru i tronuti Tuđmanov kip u Škabrnji – na prostorima obilježenima ogorčenim narodnim otporom agresoru i masovnim grobnicama nesrpskoga stanovništva Hrvatske. Nije slučajno ni da se impresivnim mostom baš preko Rijeke dubrovačke dostojno odaje počast predsjedniku Tuđmanu i u Domovinskome ratu izvojevanoj slobodi juga Hrvatske.

Glupavo zbrkane predodžbe o Tuđmanu i općenito o hrvatskoj povijesti, stranačko licemjerje i pragmatično prisvajanje, političko ulizivanje i sentimentalna slinjenja, a, s druge strane, temeljno nerazumijevanje i neobjektivna ideološka nesnošljivost rezultiraju žučljivim suprotstavljanjem koje ima dvije krajnosti: političku mržnju, s jedne strane, i samozvano bahato određivanje mjere za domoljublje, s druge. Do rasprava ne dolazi jedino onda kada je korištenje Tuđmanova imena politički-promidžbeno instrumentalizirano tako da odgovara objema najvećim hrvatskim strankama: kao pokušaj nalaženja političkoga legitimiteta u predizborne svrhe, a onda i – odražavajući skorojevićku i priglupu hrvatsku politiku – kao štit prema međunarodnim faktorima koji imaju neprijateljske poglede na Hrvatsku.

Na spomenik Franji Tuđmanu bačena jaja Policija istražuje Spomenik Franje Tuđmana ponovno na meti vandala

Tako se dogodila promjena imena Vojnoga učilišta kojemu je sâm Tuđman dao ime zbog onoga o čemu njegovi „wannabe“ nasljednici nemaju blagu ideju: imajući na umu hrvatsku vojnu tradiciju i povijesne začetke strateške misli. I zagrebačka zračna luka, konačno i konsenzualno, dobila je ime po Tuđmanu, iako se možemo sjetiti da je završetak sveopćega političkog zatiranja tuđmanovskoga suverenizma označila upravo Jadranka Kosor koja je imala hrabrosti baciti rukavicu u lice međunarodnim čimbenicima „koji nas motre“ na proslavi Oluje u Kninu 2011. U postmodernome vremenu, u stranačkoj kvazipučkoj državi, predsjednik Tuđman je, čini se, svačija igračka.

Nepoznavanje u duhu

Među prikazima Tuđmanova lika i djela svojom se lokacijom ističe teatralno introvertirani spomenik u Kninu, prostoru nacionalne epike, ali i hadezeovskoga „ponosa“ – središtu izoliranoga kraja koji predstavlja sadržajno i demografski prazan trbuh hrvatske države. Ali imamo i idolopokloničke sjajnozlatne monumente u Pločama i Benkovcu; smiješne šahovske figure u Grobniku i Jasenicama; groteskne kipove u Pridrazi i Makarskoj gdje predsjednik države sliči na domorodačke toteme. Imaju Hrvati i „kućnog“ Tuđmana u Virovitici; Tuđmana kao „svehrvatskoga“ Šafraneka u Biogradu na Moru ili, pak, hollywoodskoga glumca u rodnom Velikom Trgovišću. Imamo i posmrtno zaređenoga, „postepinčenoga“ Tuđmana (neka zagrebačka rješenja, neka poprsja...).

Srp i čekić Tko je Filip Drača: Na maturalnu je zabavu došao u uniformi partizana

U Slavonskome Brodu postavljen je copy-paste spomenik prenesen iz vjetrometne Dalmacije, a Osijekom hoda barokno otmjeni Tuđman u šinjelu. Dobili smo i anakronog Tuđmana kao zaspalog djedicu u Pakoštanima koji čuva stoljetne „hrvatske pravice“ koje su, inače, politički-vojno sačuvali hrvatski banovi, a na suvereno pravo naroda politički uzdigli Starčević u samoj Hrvatskoj, a Radić prema van. U Kaštel Lukšiću stoji „etnički“ Tuđman kao paradoksalno vjeran kiparski model jugosocijalističkoga „funkcionara“, pardon, HDZ-ovca u pravilnom stavu za vrijeme sviranja himne. Neki autori nisu mogli pobjeći „titolikim“ prikazima, a nismo mogli izbjeći ni vrlo loše izradbe u maniri spomenika revolucionarnim narodnim ratnicima u, danas od nikoga prisvojivoj i zato službeno omrznutoj „narodnooslobodilačkoj borbi“ (Katuni, Runovići).

Na spomenik Franji Tuđmanu bačena jaja
1 / 18
Na spomenik Franji Tuđmanu bačena jaja

Prostorna funkcionalnost i odnos skulpture s bližim i širim prostorom oko nje u svim ovim primjerima zaseban je problem, posebice tamo gdje u pozadini stoje stamene hrvatske planine Velebit i Biokovo, upućujući na ljudsku neznatnost. Nasuprot svemu ovome ipak imamo podsvjesni, a prikladan pastiš u kiparskoj viziji stiliziranoga, ali u duhu realističnoga splitskoga Franje Tuđmana – političkoga i vojnoga stratega u srcu pomorske Hrvatske.

Zoran Erceg PRILIKOM OTKRIVANJA SPOMENIKA Erceg unatoč presudi otišao do spomenika F. Tuđmanu, stigla i policija

U Zaprešiću je introvertirani i samotni, odgovorni Tuđman koji je bio i ostao dalek svim hrvatskim politikantima, konformistima, lešinarima, oportunističkim karijeristima bez povijesno-stvaralačke strasti i visokih ideala ili bez dosljednosti i morala („Takvi su naši ljudi...“). U konačnici, iako statura više odražava lokalne gene, umjetničkom izradbom zanimljiv, aurom Tuđmanove osobnosti zrači spomenik u Kamenmostu, dok je vjeran Tuđmanovu habitusu i djelu spomenik u Bibinju koji prikazuje Franju Tuđmana u njegovu dostojanstvu državobranitelja i državotvorca. Ako ćemo realistične prikaze proglašavati anakronima, to ne znači da kipari sebi mogu dopustiti nepoznavanje svoga modela fizički, psihološki ili u duhu.

Kiparski bi ishodi vjerojatno bili bolji da se s navalom „zamrznutih“ Tuđmana započelo 2000. Međutim, baš tada se, gotovo konsenzualno, htjelo „prekinuti s Tuđmanom“ – što god da je netko pod tim mislio. Većina kipara nije radila na temelju autentičnoga umjetničkoga doživljaja stvarnog Tuđmanova lika i osobe, nego pod dojmovima sukobljenih interpretacija, pa i sotonizacije njegove politike i zato su njihovi radovi uglavnom žalosne rezultante društveno-političkoga kalkuliranja i unutarnjega lomljenja. Bez obzira na njegovu nebesprijekornost, ljudske i političke mane, suvremeni spomenik državniku Franji Tuđmanu ponajprije mora biti vjeran duhu i djelu čovjeka imajući na umu vječite ideje koje je predstavljao i predstavlja. Nažalost, većina spomenika vjerno odražava jedino jadno stanje duha i zanata svojih autora, ali ipak ponajviše „kultiviranost“ naručitelja i ovakva nam se norma nameće u javnim prostorima. Zagrebački spomenik F. Tuđmanu ishod je malograđanskoga traženja pokrića u akademskim kvalifikacijama kipara, autorove ishlapjele memorije o autentičnom doživljaju povijesne osobe, serijskog prihvaćanja narudžbi i promašenih općih predodžbi o „zagrebačkom Tuđmanu“.

Zoran Erceg Zoran Erceg: 'Nemaju alata da me spriječe da kažem Franji Tuđmanu da je ratni zločinac'

Veličina spomenika uvjetovana je, nažalost, ne stvarnim prostornim odnosima, nego prežitkom potrebe za socrealističkom monumentalnosti, ali bez bitne sastavnice – povijesnog ili ljudskog heroizma. Pored toga, očito je da je nova lokacija spomenika stvar političkoga pokušaja formiranja hrvatske „državotvorne avenije“, pri čemu se jedan samovažni arhitekt čak usudio zatražiti promjenu imena Trga Stjepana Radića na kojemu će se, krivudavim Božjim putevima i ostvarenjem povijesne pravde prema političkom divu hrvatske nacionalne borbe, vjerojatno nalaziti upravo Spomenik Domovini.

Ljubav guši Hrvatsku

Povijesna Hrvatska, međutim, tek treba stvoriti umjetnički odraz duha grčevite i požrtvovne egzistencijalne borbe svoga naroda koji bi predstavljao razbuđenu Hrvatsku 1990-ih, ali bi i rezonirao s potmulošću slavenskoga bijesa, grmljavinom ilirske borbenosti i sijevanjem hrvatskoga inata koji su jednako inherentni zasnužnjenoj, a prkosnoj Hrvatskoj na Starčevićevu grobu koja, u svome dostojanstvu, čeka, kao što su sadržani i u ćilimima istkanim od imena časnih domoljubnih vojnika i partizanskih boraca iz dvaju svjetskih ratova preko čijih se bezbrojnih tijela na svjetlo dana mukotrpno i mučno probijala povijesna Hrvatska.

Na novom spomeniku dr. Franji Tuđmanu osvanuli srp i čekić Milan Ivkošić Napadi na Tuđmana, branitelje i Maticu hrvatsku znak su države bez autoriteta

Kada bi hrvatska politika bila sigurna u sebe, kada bi se s uzajamnim povjerenjem oslanjala na svoj narod te narodu i njegovoj povijesti dizala spomenike, kada ne bi stranim političarima pod nos gurala formu umjesto sadržaja državnosti, tada bi se spomenik Tuđmanu simbolički duboko, povijesno opravdano i urbanistički skladno nalazio na zagrebačkome Trgu F. Tuđmana pokraj bivših vojarni Hrvatskoga domobranstva. Nadalje, vođa naroda u presudnome trenutku njegove povijesti i formalno prvi hrvatski predsjednik ne može biti prikazan s infantilnom ili slabovidnom emocijom o vremenu nastanka države koju nostalgično prenose njegovi stranački sljedbenici. U ovom slučaju tema nije idealistički revolucionar, a osjetljiv umjetnik (A. Cesarec), ni hrabri, a fragilni mislitelj (I. Pilar), ni metafizikom prožeti pjesnik koji ipak zna da samo prevratnička društvena volja može poništiti ugnjetavanje i ostvariti društvenu pravdu (S. S. Kranjčević).

Ovdje se radi o republikanskom državniku i strategu malog naroda s kraja 20. stoljeća koji, stoga, nema ni konja, ni odoru, ni oznake i atribute vlasti. On ima „samo“ svoj čvrsti duh i – svoje djelo. Doista, njegov prikaz ne može biti sveden na (figurativni) portret. Tuđmanovu osobu nije lako prikazati, ali ne zbog njegove fizionomije, karaktera ili ukupne fizičke pojavnosti, nego zato što, specifično hrvatski, iza neprivlačne vanjštine stoji ni manje ni više nego (pre)nositelj kontinuiteta povijesti hrvatskoga naroda. Tuđman je gledao ustaško silovanje Hrvatske i njezin krvavi abortus, sudjelovao je u mukotrpnom i mučnom antifašističkom začinjanju narodne slobode u svjetskom ratu, nadgledao je fetalni razvoj federalističke Hrvatske koji nije prošao bez komplikacija i presudno odlučio iznijeti njezin dramatičan porod u okolnostima nasrtaja herodovskih hordi i narodnih žrtava biblijskih razmjera. Povijesni duh hrvatskoga naroda prolazio je kroz njega: on nije mogao dozvoliti da hrvatski narod na prijelomu povijesti ponovno bude nedorastao povijesnome vremenu.

Franjo Tuđman i Gojko Šušak Zvonimir Despot Tuđman je omogućio demokraciju koja se razvija. I neka viču i pišu svi što žele

Razumni, ponosni i umni čovjek, kao mislitelj i kao borac, bio je zaokupiran idejom slobodne Hrvatske, odgovorno usredotočen na stvarnosti svijeta, svojevoljno opterećen brigom i težinom tereta hrvatske povijesne samobitnosti koja će se uvijek ostvarivati uz „(vrlo) malo pravih ljudi“. Tuđman je za hrvatske politikante bio i ostao – nepoznat i stran. Zato na otvorenju spomenika u Zagrebu, pokraj elegantnih političkih figura sa značajnim riječima u ustima, nije bilo naroda. Pored opće političke i gospodarske korupcije u Hrvatskoj, HDZ-ova posesivna „ljubav“ gušila je Hrvatsku, SDP-ova ju je ideološki zaslijepljena politika odvela u apstraktne sfere ideja otrgnutih od nacionalne povijesti i stvarnih društveno-političkih odnosa, dok su obje iznutra i izvana narod oslabile i izložile realnim geopolitičkim ugrozama. Kao Tuđmanovo nasljeđe, slobodna Hrvatska još čeka zasjati dok tavori u državotvornome limbu. Povijesno umna Hrvatska nije na obzoru, a kada će se pojaviti, ne možemo znati. Tamo vani, u Hrvatskoj i izvan nje, ostaje živa narodna Hrvatska. Narod koji vječno gleda, trpi i iznova čeka.

morao se osvrnuti
Kakav peh! Dok je novinar izvještavao uživo s jezera, gledateljima pozornost privukao prizor u pozadini
Argeta Junior
FAMILY TIME
Ovo su zabavne aktivnosti s djecom koje će se svidjeti svakom roditelju
  • ilija26:

    Samo da se riješimo vas jugo parazita i uhljeba

  • korektor1619:

    Cijela Hrvatska je spomenik Ocu domovine kome možemo zahvaliti što ostvario tisućljetni san Hrvata.

  • Avatar Krckan
    Krckan:

    Samo jednom devastatoru polomit noge i mir Božji.