Nadam se da će novi papa biti na trgu onoga o čemu je govorio i propovijedao Franjo, ističe teolog Dalibor Milas koji je u emisiji Večernji TV-a analizirao pontifikat Pape Franje, njegove odnose s Hrvatskom, ali i odjeke njegovih riječi i djela unutar same Katoličke crkve. U emisiji se dotaknuo i procesa koji sada slijedi nakon što je papa preminuo. "To je kao da je otišao netko koga znaš cijeli život. Odrastao sam s tim čovjekom. Bio je uz mene u mojim formativnim godinama," govori Milas, dodajući da, iako nije riječ o šoku, osjećaj gubitka itekako je prisutan. "To je kao kad izgubiš nekog iz svoje obitelji. Papa je, posebno Franjo, za mnoge bio to – ne figura autoriteta s visoka, nego netko tko ti je blizak, pristupačan, ljudski."
Već mjesecima, pa i godinama, govorilo se o mogućnosti da Franjo odstupi s dužnosti, zbog godina i narušenog zdravlja. I sam je to nekoliko puta sugerirao. Pa ipak, kad je vijest o njegovoj smrti došla, zatekla je svijet. "Možda nismo iznenađeni, ali jesmo pogođeni," kaže Milas. "Otišao je netko tko je svojom prisutnošću, riječima i gestama davao nadu. I to ne ispraznu, nego vrlo konkretnu – onu koja se tiče čovjeka."
Papa Franjo je već u prvih nekoliko minuta nakon izbora 2013. godine najavio promjenu paradigme. Već sama činjenica da je prvi papa s američkog kontinenta, isusovac, čovjek koji dolazi “s kraja svijeta”, kako je sam rekao, nosila je simboliku. Njegov pontifikat bio je ispunjen znakovima i porukama koje su često izlazile izvan uobičajenog crkvenog protokola. "Bio je papa koji nije želio igrati uloge," objašnjava Milas. "Nosio je sam svoje torbe, jeo u kantini, odlagao pladanj, zvao ljude telefonom. I nije to radio da bi netko snimio, nego zato što je takav – jednostavan, spontan, neposredan. Autentičan."
"Zato su ga ljudi voljeli. Nije želio biti zvijezda – zato je i postao zvijezda", ističe teolog.
Njegova prva rečenica s lože bazilike svetog Petra – jednostavno "dobra večer" – bila je, prema Milasu, svojevrsna revolucija. "Nije bila potrebna pompozna teologija." U teološkom i pastoralnom smislu, Franjo nije bio reformator koji ruši temelje. "Nije mijenjao dogme," naglašava Milas. "Ali jest promijenio način na koji se o njima razgovara. Otvorio je prostore dijalogu, pokazao da se i unutar Crkve može razgovarati – i to bez straha."
Bio je spreman dotaknuti se tema koje su desetljećima bile tabu. "On je otvorio Pandorinu kutiju. Pitanja o kojima se desetljećima nije smjelo ni šaptati postala su legitimna tema. I to je ono što ga je činilo opasnim – ne za vjeru, nego za strukture", kaže Milas. Upravo ta otvorenost često mu je donosila protivnike, osobito među konzervativnim krugovima. "I konzervativnima je bio previše progresivan, a progresivnima previše konzervativan. To je znak da je išao svojim putem. Nije se dao svrstati", ističe teolog.
U hrvatskom kontekstu, mnogi su teško prihvaćali njegove odluke koje su išle protiv uvriježenih političko-identitetskih očekivanja. Posebno je to došlo do izražaja u vezi s kanonizacijom Alojzija Stepinca. "Franjo je to pitanje otvorio u dijalogu sa Srpskom pravoslavnom crkvom, što je za neke bio znak slabosti, kapitulacije, ali za njega je to bio više izraz vjere u istinu koja nadilazi naciju. Dakle, nikada nije negirao Stepinca i nije želio da svetost postane sredstvo političke identifikacije i manipulacije kao što je kod nas često slučaj. Nije dirao dogme, ali jest mitove i to je bilo nekako teško za prihvatiti", objašnjava Milas. Ipak, papa Franjo nikada nije posjetio Hrvatsku, ali je bio u Sarajevu, gdje su ga ljudi dočekali s velikim oduševljenjem.
Njegov pontifikat nije bio savršen – i sam papa je često govorio o vlastitim pogreškama, kaže teolog. Ali njegova spremnost da sluša i ispriča priču iz perspektive onih na rubu – od migranata do zaboravljenih vjernika – bila je revolucionarna. "On nije bio papa ideoloških bojišta. Bio je pastir. A pastir ne viče s oltara, nego ide među ljude", poručuje.
"U Hrvatskoj postoji glasna manjina koja mu je bila protiv, ali većina katolika – ona tiha, nenametljiva – voljela je Franju. On im je bio netko svoj. Netko tko ih razumije", kaže Milas. Osobito važan bio je njegov odnos prema islamu i međureligijskom dijalogu. U povijesnom posjetu Iraku 2021. i u susretima s velikim imamima Al-Azhara, pokazao je kako Crkva može biti graditelj mostova.
"Nije razgovarao s muslimanima s visoka. Bio je brat među braćom. Taj njegov trud još nije do kraja prepoznat, ali s vremenom će se vidjeti koliko je bio važan", poručuje.
Na pitanje o nasljedniku papre Franje, Milas kaže da ne bi nagađao. "Činjenica je da je Franjo imenovao više od dvije trećine kardinala. To su ili ljudi iz njegove teološke linije ili ljudi koji imaju iskustvo rada na margini društva. Kako god bude, mi katolici, vjerujemo da Bog zna što radi s nama, Tko god da bude, bit će Božji dar i Crkvi i čovječanstvu. Tome se nadamo i zato molimo", ističe.
Problem je u tome što je pokojni papa dopustio uplitanje jedne nekatoličke komisije u proces kanonizacije jednog katoličkog sveca, što je slučaj bez presedana u povijesti katoličke crkve, i pri tome kao vrhovni poglavar indirektno zauzeo stav one suprotne strane. SPC je dobila priliku ucjenjivati, što ona i debelo koristi. To je ogorčilo hrvatske katolike i osjećaju se poniženima. Nek mu je pokoj duši, ali on nije znao s kim ima posla, sve dok je smatrao Ireneja "vlikim patrijarhom". U čemu je to točno veličina dotičnoga ?