U prosincu 1989. godine Željezna zavjesa pucala je diljem Istočne Europe. No, dok su se u većini zemalja komunistički režimi urušavali gotovo bezbolno, uz relativno mirne prosvjede i pregovore, Rumunjska je prema slobodi koračala drugačijim, krvavijim putem. Raskid s tiranijom u toj je zemlji bio eksplozivan, nasilan i kaotičan, obilježen eskalacijom nezadovoljstva naroda, žestokim sukobima na ulicama i brutalnim obračunima koji su odnijeli brojne žrtve. Do konačne i dramatične kulminacije došlo je na sam Božić – na taj blagdan, koji je u Rumunjskoj desetljećima bio potisnut i marginaliziran, smaknut je bračni par koji je pune 24 godine čeličnom rukom vladao zemljom, strijeljani su Nicolaea Ceaușescuai njegova supruga Elena.
Ceaușescu je vlast preuzeo 1965. godine te je na samom početku, gradeći imidž neovisnog, komunističkog vođe koji se usudio prkositi Moskvi, stekao veliku popularnost, ne samo u svojoj zemlji, nego i na Zapadu. Njegova javna i odlučna osuda invazije Varšavskog pakta na Čehoslovačku, 1968. godine, bila je čin koji je odstupao od uobičajene politike unutar Istočnog bloka, što mu je donijelo međunarodni ugled i priznanje, dodatno učvrstivši na svjetskoj pozornici njegovu poziciju jedinstvenog i neovisnog komunističkog lidera. No, tri godine kasnije stvari su se počele mijenjati. Nakon posjeta Kini i Sjevernoj Koreji, 1971. godine, Ceaușescu je, duboko nadahnut, u Rumunjskoj pokrenuo vlastitu "kulturnu revoluciju", poznatu kao "Srpanjske teze". Ta je inicijativa označila početak rigidne, staljinističke represije, odnosno neo-staljinistički preokret u odnosu na ranije trendove liberalizacije. Cilj je bio drastično povećati kontrolu Partije te nametnuti strogu, ideološku usklađenost u svim sferama društva, posebno u humanističkim i društvenim znanostima. U tom razdoblju Ceaușescu je uspostavio jedan od najbizarnijih kultova ličnosti u povijesti, dodijelivši sam sebi titule poput "Conducător" (Vođa) i "Genij s Karpata". Njegovi bezbrojni portreti i govori dominirali su javnim prostorom, a televizijski program, koji je trajao samo dva sata dnevno, bio je ispunjen propagandom koja je slavila njega i suprugu Elenu.
Iza kulisa luksuza i glamura
Dok je propagandna mašinerija stvarala iluziju, prikazujući idiličan život vladajućeg para i njihove navodne, neviđene uspjehe, iza kulisa tog glamura stvarnost je, za prosječnog Rumunja, bila prava noćna mora. U ranim osamdesetima, opsjednut otplatom vanjskog duga, koji je iznosio oko 11 milijardi dolara, Ceaușescu je pokrenuo nemilosrdan program štednje. Naredio je da gotovo cjelokupna poljoprivredna i industrijska proizvodnja bude namijenjena izvozu, što je u zemlji dovelo do katastrofalnih nestašica. Redovi za osnovne namirnice, poput kruha, mlijeka i mesa, bili su doslovno kilometarski, čekalo se satima, a police u trgovinama bile su sablasno prazne. Strogo ograničen bio je i pristup gorivu, pa su automobili smjeli voziti samo određenim danima, ovisno o parnom ili neparnom broju registarske pločice. Najteže su ipak bile zime - grijanje i struja isključivali su se svakodnevno na po nekoliko sati, pa su se obitelji smrzavale u mračnim stanovima, osvijetljenim uglavnom samo jednom žaruljom od 40 vata.
I dok je narod jedva preživljavao, pritisnut teškom bijedom, obitelj Ceaușescu je u svojim palačama, na raskošnim posjedima, uživala u neizmjernom luksuzu, vrhunskoj, uvoznoj hranu, skupim pićima i dizajnerskoj odjeći. Prva dama, Elena, imala je basnoslovno vrijedan nakit, bunde i kolekciju obuće koja je bila izrađena od najfinije kože i antilopa, a mnogi su primjerci bili ukrašeni biserima i kristalima. Među stotinama pari cipela dominirali su luksuzni brendovi, poput Manola Blahnika i Jimmyja Chooa. Iako je imala tek osnovno obrazovanje te je, u znanstvenom smislu, bila jedva pismena, ne znajući ni osnovne kemijske formule, državna je propaganda prvu damu neumorno predstavljala kao znanstvenicu svjetskog glasa, lažno joj pripisujući značajna postignuća u kemiji. Unatoč svemu, Elena je tako postala druga najmoćnija osoba u državi. Njezin uspon, potpomognut suprugovim utjecajem i osobnim ambicijama, kulminirao je preuzimanjem ključnih pozicija unutar Komunističke partije, uključujući članstvo u Politbirou i funkciju prve potpredsjednice Vlade.
Od nedodirljivog vođe do najtraženijeg bjegunca
Kraj režima Ceaușescua počeo se nazirati 16. prosinca 1989. Prosvjed u Temišvaru protiv deložacije mađarskog pastora, Lászla Tőkésa, koji je bio oštar kritičar režima, brzo je prerastao u masovni, antikomunistički ustanak. Reakcija Securitatea i vojske, koja je uslijedila, bila je nemilosrdna. Otvorili su vatru na prosvjednike, pri čemu je ubijeno više desetaka ljudi. Unatoč jakoj medijskoj blokadi vijest o tom masakru se, putem stranih radio postaja i usmenom predajom, brzo proširila zemljom - bio je to okidač za val prosvjeda diljem Rumunjske. Iskra pobune, koja je tada planula, više se nije mogla ugasiti.
No i kada su nadolazeće tektonske promjene u zemlji bile vidljive iz aviona, Nicolae Ceaușescu je i dalje bio čvrsto uvjeren da ima neupitnu i potpunu kontrolu nad situacijom. Vjerujući da demonstracijom moći može ugušiti rastuće nemire, 21. prosinca je, u središtu Bukurešta, organizirao pompozni, masovni skup podrške. Pred stotinama tisuća ljudi, koji su tim povodom bili prisilno dovezeni, Ceaușescu je s balkona zgrade Centralnog komiteta započeo svoj uobičajeni, monotoni govor. No, nakon samo nekoliko minuta iz mase su se začuli prvi zvižduci i povici "Temišvar“, a uskoro je cijeli trg bio preplavljen burnim negodovanjem naroda. Zbunjen i vidno uplašen diktator, čiji je izraz lica prije prekida prijenosa zabilježila državna televizija, pokušao je smiriti razjarenu gomilu, ali bezuspješno. Skup se, u tren oka, pretvorio u potpuni kaos, a ulice Bukurešta u poprište žestokih sukoba između prosvjednika i snaga sigurnosti.
Već sljedećeg jutra, 22. prosinca, situacija je eskalirala. Radnici iz tvornica odlučno su se uputili prema centru grada. Nakon iznenadne i krajnje sumnjive smrti ministra obrane, Vasilea Milee, koji je navodno odbio izdati zapovijed za otvaranje vatre na prosvjednike, vojska je masovno počela prelaziti na stranu naroda. U trenutku kada je na stotine tisuća prosvjednika počelo provaljivati u zgradu Centralnog komiteta, Nicolae i Elena Ceaușescu su pobjegli helikopterom s krova zgrade. No, taj gotovo filmski bijeg nije bio spas, nego početak njihovog kraja - svrgnuti vladar i prva dama postali su najtraženiji bjegunci u Rumunjskoj, a njihovo hvatanje apsolutni prioritet za novu vlast.
Prijeki sud i strijeljanje na Božić
Nakon kratkog leta, pilot ih je napustio, te je bračni par Ceaușescu ubrzo uhićen u blizini grada Targovište. U međuvremenu, krvavi se kaos u Bukureštu i drugim gradovima rasplamsao. Borbe su se vodile između vojske i revolucionara, ali i zagonetnih "terorista" za koje se vjerovalo da su pripadnici najodanijih jedinica Securitate. Upravo je u tim višednevnim sukobima, koji su izbili nakon Ceaușescuova bijega, poginula i većina od ukupno više od 1100 žrtava revolucije.
Na Božić, 25. prosinca, u vojnoj bazi u Targovištu zasjedao je prijeki sud. U improviziranoj sudnici, Nicolae i Elena Ceaușescu bili su optuženi za genocid, uništavanje nacionalne ekonomije i zlouporabu moći. Odbijajući priznati legitimitet suda, Ceaușescu je izjavio da će odgovarati samo pred Velikom narodnom skupštinom. No, s već unaprijed donesenom presudom, suđenje je bilo čista formalnost te je trajalo manje od dva sata. Supružnici Ceaușescu osuđeni su na smrt strijeljanjem te su odmah, nakon izricanja presude, izvedeni u dvorište gdje su trojica pripadnika elitnih padobranskih jedinica, bez odlaganja, izvršila smrtnu presudu. Cijeli taj događaj bio je snimljen, a kako bi se Rumunji uvjerili da je diktator doista mrtav, snimka smaknuća bile je emitirana na nacionalnoj televiziji. Nedugo nakon toga u Rumunjskoj je ukinuta smrtna kazna, pa su tako Nicolae i Elena Ceaușescu u povijest ušli i kao posljednje osobe pogubljene u toj zemlji.
Pad i smaknuće Ceaușescua označili su kraj 42 godine duge komunističke vladavine u Rumunjskoj. Vlast je, nakon toga, preuzela Nacionalna fronta spasa (FSN), sastavljena uglavnom od bivših komunističkih dužnosnika, na čelu s Ionom Iliescuom. Rumunjska je tada krenula na dug i bolan put tranzicije prema demokraciji i tržišnom gospodarstvu, koji je bio obilježen političkom nestabilnošću i ekonomskim poteškoćama. Ipak, zemlja se postupno integrirala u zapadne strukture, postavši 2004. godine članica NATO-a, a tri godine kasnije i članica Europske unije.
Otvori KEKS Pay
Zar Josip Broz nije bio srdačan prijatelj predmetnog Nicolae Ceaușescua? Jest.