Naslovnica Vijesti Hrvatska

Švicarac koji je spasio stotine hrvatskih ratnika s Mitnice

Dok se Šljivančanin derao na mene, nitko nije gledao u pravi horor. A vikao sam: "Tamo, tamo!"
15. studenoga 2011. u 13:00 67 komentara 13843 prikaza
\'IMG_9071\'
Foto: VL
Pogledajte galeriju 1/3

Bila je subota i telefon je zazvonio negdje u Pečuhu. Nicolas Borsinger, predstavnik Međunarodnog Crvenog križa (ICRC) u istočnoj Slavoniji, toga 16. studenog 1991. imao je nekog posla u Mađarskoj. Dobili su ga na telefon na nekom od onih mjesta, u hotelu ili u restoranu, gdje se u eri prije mobitela i satelitskih linija jedino i moglo dobiti na fiksni telefon ljude koji su u stalnom pokretu. A on je bio čovjek u pokretu. Osijek, Vinkovci, gradovi i sela, pa preko Mađarske u Baranju, na “drugu stranu” fronte, pa natrag u Osijek...

“Čini se da je situacija jako ozbiljna u Vukovaru”, prenijeli su Borsingeru njegovi kolege iz beogradskog ureda ICRC-a kad su ga dobili na telefon.

Borsinger je čuo za Vukovar odmah prvog dana nakon dolaska iz Ženeve u Osijek početkom rujna. U informativnom centru u Osijeku zapazio je jednog ljutitog mladića i pitao ga što mu je.

“Ljutit sam jer jedna granata na Zagreb postaje velika vijest, sto granata na Osijek je mala vijest, a tisuću granata na Vukovar nije uopće vijest”, rekao mu je taj mladi Hrvat.

“Vukovar? Što je Vukovar?”, pitao je Borsinger. To je bio početak rujna, ali kako je  vrijeme odmicalo, Vukovar je, naravno, sve više zanimao Međunarodni Crveni križ. Ali Borsinger, kao čovjek na terenu, nije mogao do opsjednutog grada. “Što je dulje trajala opsada, to je grad postajao više hermetički zatvoren”, sjeća se Borsinger. A što je više bio hermetički zatvoren, to je rasla zabrinutost: što će se dogodi s civilima, s ratnim zarobljenicima? Zato je, kad je primio telefonski poziv u Pečuhu, znao što mu je činiti.

Nicolas Borsinger sjeo je u auto kojim je stigao iz Osijeka i krenuo iz Pečuha u Beograd, a onda sljedeći dan dalje u Vukovar. Krenuo je prema gradu i prema događajima koji će mu obilježiti život. Taj Švicarac, tada 38-godišnjak, bio je prvi delegat Međunarodnog Crvenog križa na terenu u danima pada Vukovara. Možda upravo zahvaljujući njemu, mnogi hrvatski branitelji s Mitnice preživjeli su predaju.

Vožnja kroz Beograd

Nakon što se pobrinuo za njih, sve svoje napore uložio je u spašavanje ranjenika i civila iz vukovarske bolnice, ali u tome je grubo sprečavan, što se vidi i iz videosnimke na kojoj se nad Borsingerom otvara pakao dok ga major Veselin Šljivančanin zastrašivanjem i deranjem pokušava odvratiti od bolnice.

Dvadeset godina poslije, u petak prošlog tjedna, Nicolas Borsinger otvara mi vrata svoga ureda u Ženevi. Otvara vrata ureda, ali i samoga sebe: svojih sjećanja, svojih unutarnjih demona ostalih nakon traume koja je, nedvojbeno, njegov život obilježila kao i živote mnogih drugih Vukovaraca. U mislima se često vraća na te dane, na trenutke ponosa, na trenutke žaljenja, na neodgovorena pitanja, ali nikad sve te misli nije želio dijeliti s medijima. Sve dosad.

I ovaj put se dvoumio je li njegova priča vrijedna pažnje. Nicolas Borsinger je ispravan, čestit, ali i ponizan čovjek. Iako u sebi nosi jednu od najvećih neispričanih priča o padu Vukovara, on toj priči pristupa ponizno, nikad se ne hvasta. Njegove su namjere dobre. Jedan od razloga zašto je izbjegavao govoriti jest strah da vraćanje u prošlost nikad nije dobro ako je samo sebi svrha. Treba naći snage ići dalje, živjeti u sadašnjem, a ne prošlom trenutku, biti inspiriran mogućnostima koje leže u budućem, a ne (ili ne isključivo) ponosnim trenucima u prošlome. Ali, s druge strane, dvadeset godina je bitna obljetnica.

“Dvadeset godina je vrijeme nakon kojeg događaji zaista ulaze u područje povijesti i ne bi trebali utjecati na svakodnevan život ljudi na jednak način kao prije. Zamislite kako je to bilo 8. svibnja 1965., dvadeset godina nakon II. svjetskog rata. Svijet je zaista išao dalje”, kaže Borsinger.

Dvadeset godina nakon pada Vukovara, ovo je prva intimna ispovijest čovjeka koji je na terenu predstavljao Međunarodni Crveni križ.

“Do Vukovara sam se probio praktički na blef”, kaže Nicolas Borsinger o svome putu na koji se otisnuo čim je primio onaj nenadani telefonski poziv u Pečuhu. Bila je to nadrealna vožnja. Kao čovjeku koji dolazi iz Osijeka, gdje je stacioniran protekla dva mjeseca, slika Beograda čini mu se neobičnom u svojoj običnosti. Taj grad, koji je cvijećem ispraćao tenkove na Vukovar, u ovim trenucima pada Vukovara živi kao svaki drugi glavni grad.

“Kroz Beograd i prvih nekoliko kilometara autoceste u smjeru zapada mogli ste vidjeti uobičajenu gradsku gužvu u prometu. Ali što sam dalje išao, to se promet smanjivao. Sve do trenutka kad ga više uopće nije bilo, osim prometa vojnih vozila, naravno. Bio sam u automobilu s oznakama Međunarodnog Crvenog križa. Ideja mi je bila jednostavno blefom doći do Vukovara”, priča Borsinger. Probiti se bez najava, dozvola i planova. “I nekako sam uspio stići do Negoslavaca.”

Negoslavci su selo smješteno osam kilometara južno od Vukovara, u kojem je JNA imala operativni štab. “U jednom trenutku dok se probijam na blef, u Negoslavcima me vojnici obavještavaju da me se očekuje na pregovorima o predaji. Ja sam začuđen: kako je moguće da me itko očekuje? I ulazim u tu kuću, očekujući da ću biti jedini stranac, ali ne – unutra su pripadnici svih mogućih svjetskih medija. To je izgledalo kao namještena pozornica. Trojica predstavnika branitelja s Mitnice, s druge strane JNA, i među njima ja, tip iz Crvenog križa, a kamere su sve to trebale snimati. Čim sam stigao, našao sam se u kaosu. Mislio sam u sebi: što je sve ovo, kako se uopće pregovori o predaji mogu voditi pred kamerama?”

Oružje bez municije

Nicolas Borsinger danas si tu namještenu pozornicu tumači psihologijom sukobljene strane koja se želi prikazati svijetu kao pobjednik, a da bi bila tako prikazana, želi suprotnu stranu prikazati kao gubitnika. Cilj snimanja, po njemu, bio je da se pokaže trijumf pobjednika i poniženje poraženog. Ali Borsinger je bio protiv toga da kamere snimaju, u prvom redu zato što se nikakav ozbiljan razgovor ne može u takvoj situaciji voditi pred kamerama.

“Nametnuo sam stav da kamere ne smiju biti u sobi dok se vode pregovori o predaji”, kaže Borsinger.

Tog prijepodneva trojica zapovjednika obrane Mitnice izašla su s bijelim zastavama na liniju razdvajanja i dovedena u ovu kuću na pregovore o predaji. Momci s Mitnice nisu to niti željeli nazivati predajom. “Ne direktno predaja, nego da porazgovaramo da se ovo okonča, da ovo jedanput prestane”, čuje se jedan od trojice zapovjednika s Mitnice kako govori dok su kamere još u sobi. Ali to je zaista bila predaja.

Vukovar je, nakon tri mjeseca opsade, žestokog granatiranja JNA i herojske obrane branitelja, došao do trenutka pada. Branitelji s Mitnice bili su spremni položiti oružje koje više nije niti imalo municije.

“U tom trenutku nitko ne zna što se događa u drugim dijelovima Vukovara. Vlada kaos. Cilj ovih pregovora bio je dogovoriti vrijeme prestanka vatre i mjesto predaje. Ja sam ih pustio da razgovaraju o čisto vojnim aspektima predaje, a onda sam predložio da raspravimo humanitarni aspekt. I vrlo jasno sam naglasio: ovo nije nešto o čemu možemo pregovarati, ovo je onako kako ima biti. Jer tako propisuju Ženevske konvencije.”

Njegov šef u to vrijeme u Ženevi bio je Jean-Francois Berger, koji danas o Nicolasu Borsingeru kaže kako je upravo zbog svoje prodornosti i nepokolebljivosti on jedan od svijetlih primjera humanitarnih radnika na terenu u ratnom području. “Ženevske konvencije ne pojavljuju se same od sebe na ratištu. One su nešto što trebaš zahtijevati. Moraš zauzeti prostor koji im pripada, moraš biti nepokolebljiv i uvjerljiv. Ne možeš samo doći i reći: Hej ljudi, ovo je knjiga koju trebate pročitati, ja vam je ostavljam i idem, doviđenja! Nicolas je tip koji je imao energiju i inicijativu da osvoji prostor koji pripada Ženevskim konvencijama”, opisuje Jean-Francois Berger, koji je u vrijeme pada Vukovara u Ženevi bio šef ICRC-ova tima za bivšu Jugoslaviju.

Plan koji je Borsinger iznio na pregovorima bio je jednostavan, ali neizmjerno bitan. On će se osobno potruditi da svaki branitelj u trenutku predaje bude popisan imenom i prezimenom. U isto vrijeme iz smjera Mitnice izlazit će i nepregledna kolona civila i Borsinger je shvaćao da on sam ne može popisati sve civile. Ali pored kolone civila izlazit će i branitelji s Mitnice, na točno dogovoreno mjestu spuštat će oružje, i tu će stajati Nicolas Borsinger s prevoditeljem i bilježiti njihova imena. Već nekoliko koraka dalje stajat će vojnici JNA koji ih zarobljavaju, ali Borsinger se želio pobrinuti da popiše sva imena.

Još će sjeća imena jednog od trojice branitelja s Mitnice koji su bili na pregovorima – Zdravko Komšić.

“Tijekom pregovora vrlo sam jasno rekao Zdravku što znači to popisivanje. To znači da imamo posljednju šansu da stvorimo pisani trag o tome da su ti borci bili živi u vrijeme predaje. Postoji izbor, rekao sam mu: žele li se ljudi identificirati kao borci ili se žele utopiti u kolonu civila i nadati se da ih JNA neće primijetiti i izdvojiti. Rekao sam mu da svatko od njih može odlučiti što želi, ali da ja neću moći popisati sve ljude u koloni civila. Kad je došao taj sat, mislim da su svi borci s Mitnice na kraju odlučili da se identificiraju. Nemam nikakvih naznaka da se itko od njih pokušao utopiti među civile.”

U potpunom kaosu, jedan čovjek Međunarodnog Crvenog križa, radeći praktički sam na terenu, čini, dakle, sve što može za prve ugrožene ljude na koje je nabasao probijajući se “na blef” iz smjera Negoslavaca.

Dvadeset godina poslije, u svome uredu u Ženevi, Nicolas Borsinger sve to mirno priča – pod teškim emotivnim stresom, ali mirno. Sve do ovog trenutka kad mu, saslušavši tu priču, umjesto daljnjeg pitanja nudim konstataciju: “Vi ste zaista tim popisivanjem spasili živote tih ljudi.”

Nicolas Borsinger gleda me u oči i onda bolno skrene pogled. Prekrije svoje suzne oči desnom rukom. U sobi vlada tišina dok je on preplavljen snažnim osjećajima.

Užas se ne vidi na snimci

Da, njegov pisani trag da je tih 200 do 300 ljudi bilo živo u trenutku predaje u ruke JNA učinio je ubijanje tih ljudi puno teže izvedivim. Više nisu mogli tako lako “nestati”. Dan poslije, Borsinger se potrudio ponovno obići popisane ljude. Vojnici JNA odvezli su ga na farmu Ovčara, gdje su ovi bili zatočeni. On ih je sve prozvao i uvjerio se da su još živi. Pomogao im je i drugi put. Umjesto moguće smrti, te ljude čekalo je mučno zarobljeništvo, logori u Srbiji, ali na kraju tunela ipak i svjetlo: kasnije su oslobođeni u razmjenama.

Zdravko Komšić i udruga branitelja i logoraša s Mitnice predložili su 2006. Nicolasa Borsingera za Medalju Grada Vukovara. Primio ju je osobno u Vukovaru, koji je tada posjetio prvi put nakon rata. Obećao je tada Zdravku i drugim ljudima da će se vratiti na 20. godišnjicu pada Vukovara. Nakon našeg razgovora u Ženevi, spremao se na taj put.

“Ne znam zašto ovako emotivno reagiram baš u ovom trenutku razgovora”, čudi se sam sebi kad, nakon suza, uspije doći do riječi. Ali zapravo obojica znamo zašto: jer je svaki spašeni život veći od bilo kakvih riječi i izreciv jedino osjećajima. “Bio sam vrlo dirnut, istinski vrlo dirnut, kad su me predložili za Medalju Grada Vukovara.”

Onoga dana, nakon što je popisao sve branitelje s Mitnice, Borsinger je znao da mora doći do bolnice. JNA ga je u tome sustavno sprečavala, čak i nakon što je u Zagrebu potpisan sporazum između JNA i Hrvatske o tome da će se bolnica staviti pod zaštitu ICRC-a. Još jedan dan kasnije, nad Borsingerom se otvorio pakao kad ga je major Veselin Šljivančanin pred TV kamerama na mostu preko rijeke Vuke pokušao zastrašiti agresivnim deranjem i prijetnjom da nije dobrodošao. Videosnimka i danas, 20 godina kasnije, čak i neupućenom gledatelju izaziva osjećaj nelagode. U drugom dijelu našeg intervjua, u nastavku koji objavljujemo sutra, Nicolas Borsinger prvi put vrlo detaljno govori o toj snimci i događajima koje kamere nisu snimile.

“Najveći užas nije u tome da me on pokušava zastrašiti. Ne, ja time uopće nisam impresioniran. Ja pokazujem prema susjednom mostu i govorim: Ne gledajte mene, gledajte, gledajte tamo. Najveći užas je u tome što nitko ne gleda. Oko mene su kamere, strani novinari, cijeli svijet bi trebao gledati. Ali svi igraju igru u koju ih je, kao u zamku, uvukao Šljivančanin. To je pravi horor tog trenutka, nevidljiv u snimci, ali vrlo stvaran.”

dostavljač
Zabavno i opasno
Iskustva hrvatskih dostavljača: 'Tražila je baš mene, imali smo što i vidjeti...'
  • crna vrana:

    Gospodina Borsingera, uz bezgraničnu zahvalnost, proglasiti počasnim građaninim Vukovara i cijele Hrvatske te mu dodijeliti najviše hrvatsko odličje.

  • Avatar netstoper
    netstoper:

    Molim Boga da omogući trenutak u kojem će se ovaj čovjek naći PONOVNO \"oči u oči\" sa šljivančaninom, na nekom pravednom sudu ...

  • fiberglas:

    Zašto još nitko iz Hrvatske nije predložio ovog čovjeka za Nobela?