Otkad je 2016. godine kajkavski dobio u Sjedinjenim Američkim Državama svoj međunarodni kod ISO 639 kao zasebni jezik, bilo je pitanje dana kada će ga dobiti i čakavski. To što je taj dan došao i prošao prije dvije godine, i da smo to saznali tek ovih dana, pokazuje koliko nam je to malo važno. Zato mi je smiješno da se užas proširio hrvatskim internetom, i da su američki lingvisti optuženi da razbijaju jezično jedinstvo Hrvata i da dijele ono što se podijeliti ne može i ne smije. Pa tko je vidio dijalekte proglašavati jezicima!
Ali ako su čakavski i kajkavski dijalekti, pitanje je čega su dijalekti – lijepo je primijetio Josip Silić, suautor najboljeg našeg pravopisa i gramatike. I odmah je pokazao u kojem smjeru treba tražiti odgovor: štokavskog nisu! Naravno da nisu: jedini razumni odgovor na Silićevo pitanje jest da su to zasebni jezici, kao što i jesu bili u prošlosti. Čakavski je bio govor prvih knezova i kraljeva u Dalmaciji, srednjovjekovnih propovijedi i enciklopedija, pravnih i službenih spisa poput Vinodolskog zakonika i Istarskog razvoda, molitvi i ispovijedi, a na koncu i prve književnosti, Marulića i Hektorovića, recimo. Što bi to bio nego jezik Hrvata, a tako su ga i zvali: jezik harvacki. Nije manje raznovrstan bio ni kajkavski 17. i 18. stoljeća: zakoni i duhovne vježbe, knjige o medicini i veterini, matematički i astrološki priručnici, čudesa i savjeti za vođenje gospodarstva – bio je to pravi književni jezik, koji su oblikovali isusovci i pavlini, a zvao se horvatski.
Bila je Kraljevina Hrvata, Slavonaca i Dalmatinaca. Hrvati govore kajkavski, Slavonci štokavicom, a dalmatinci svim i svačim... Samo kod njih se može čuti "uživo", "ujesen", "uškolu", "namore", "ugrad", "nasmrt".... "nažalost"!