Jedno od trajnih obilježja politike na Zapadu je moraliziranje, gledanje na svaki spor u politici kao na sukob dobra i zla. Oko bilo čega da se sporimo, uvijek imamo navijačku atmosferu, kao da se radi o nogometu, a ne o političkim problemima. Dobar primjer za ovaj zapadnjački moralizatorski žar iz naše bliske prošlosti je panika za vrijeme korone, gdje se čitavo društvo vrlo brzo oštro podijelilo na dva tabora – na one koji su se klanjali mjerama koje je propisivala struka i Vlada i na one koji su označeni kao socijalno nepoćudni jer se nisu htjeli podvrgavati tim, uglavnom besmislenim, ritualima vlasti. Nešto slično sada imamo i oko rata u Ukrajini. Stvarnost nije nikad crno-bijela, naročito kada promatramo odnose među državama i nacijama. Tu nema puno mjesta za osjećaje i moraliziranje. Čuven je De Gaulleov odgovor Churchillu, kada mu je ovaj prišao s izgovorima zbog potapanja francuske flote, kako "nacije nemaju prijatelje, već samo interese". Jedina moralna stvar u međunarodnim odnosima je služiti interesima svoje nacije. Problem je, naravno, u tome što nacije često imaju sukobljene interese. Primjer za to imamo s ratom u Ukrajini, gdje je Rusija odlučila napasti Ukrajinu zbog nečega što oni smatraju svojim vitalnim nacionalnim interesom. Ako želimo koristiti moralni rječnik, onda bi ispalo da neka vlast djeluje moralno onda kada štiti interese svog naroda, a nije moralna ona vlast koja djeluje protiv interesa svoga naroda.