Davno su europski sanjari govorili o “Sjedinjenim Državama Europe”, da bi nenadana licitacija Martina Schultza na tu temu predstavljala neko posebno iznenađenje. Nije prvi političar koji o tome govori, neće sigurno biti ni posljednji. I politika funkcionira kao moda: kad nema novih ideja, vadi iz ormara stare eksponate. Schultzov se patent, inače, pripisuje talijanskom nacionalistu Carlu Cataneu, koji je taj izraz prvi upotrijebio u revolucionarnoj 1848. godini, a punu afirmaciju stekao je zahvaljujući slavnom francuskom piscu Victoru Hugou, koji je sve govore u Nacionalnoj skupštini, gdje je dugo sjedio kao poslanik, završavao borbenim usklikom: “Živjele Sjedinjene države Europe!” Na tvrdoj i nepokolebljivoj vjeri u Europu stekao je slavu jednog od preteča europskoga ujedinjenja, stoljeće prije nego što je postavljen kamen temeljac za proces koji je Jean Monnet predstavio kao “utrku bez povratka prema ‘Sjedinjenim Državama Europe’”. Otad je ta vrsta entuzijazma padala onako kako je rasla zgrada nove Europe u kojoj su države bile više odijeljene nego što su ujedinjene.
Njemačka u drugom planu
Mora da šefa njemačkih socijaldemokrata muče velike dvojbe dok priprema odgovor Angeli Merkel da s njenim demokršćanima uđe i treći put u veliku koaliciju, kad se poslužio arhivskim idejama o Europi koje su političari njegova ranga manje-više ignorirali. Ruku na srce, Martin Schultz nema nekoga izbora; velike koalicije dosad su više koristile konkurentskoj stranci koja je držala banak, i s te bi mu strane bilo lakše objasniti da ne želi produžavati politički brak u kome vlada matrijarhat. Ne uvlačeći se pod koalicijsku postelju, moglo se izvana zaključiti da je Angela Merkel bog i batina u toj vlasti i da su socijaldemokrati na brodu kojim ne kormilare. Zato se novi šef htio iskrcati iz staroga saveza. Ali svaka politika ima i svoje okolnosti koje socijaldemokratskom vođi ne dopuštaju da zaboravi da je donedavno bio šef Europskoga parlamenta (i to ga obvezuje na jedan način) ni da zapostavi da drži ključeve buduće vlasti u svojoj zemlji, što ga dvostruko obvezuje. Uspon krajnje desnice u Njemačkoj, na tlu teških europskih uspomena, obvezuje demokratske političare da gledaju dalje od stranačkoga interesa. Tražeći jake argumente da može prekršiti vlastito izborno obećanje, a da ne izgubi ni državničku vjerodostojnost ni političku čast, Schultz u drugi plan stavlja odgovornost za Njemačku, a u prvi plan istura suodgovornost za Europu. Istovremeno mora opravdati svoj zaokret; da bi se opravdao u stranci, mora skuplje prodati kožu kancelarki, pa za ulazak u novu koaliciju traži ni više ni manje nego da buduća vlada zajednički (iz)gradi “Sjedinjene Države Europe”, i to u kratkome roku do 2025. godine i kao snažnu zajednicu. Zvuči lijepo – koliko je realno? Poruka o “Sjedinjenim Državama Europe” nije upućena samo Angeli Merkel: od nje se, kad je o europskome ujedinjenju riječ, uvijek može očekivati da neće ni podbaciti ni odustati; kao i njeni prethodnici, i ona je dokazala da je svjesna da Njemačka duguje Europi barem toliko koliko i Europa duguje Njemačkoj. Ali, s Alternativom za Njemačku tradicionalne demokratske stranke dovedene su položaj da nemaju alternative: ili velika koalicija ili velika neizvjesnost.
Merkel neće iznevjeriti
Svjestan o čemu sve odlučuje, Martin Schultz uvodi Europu u njemačku politiku da bi svima dao do znanja da nikome ne prodaje dušu, nego da spašava i Njemačku i Europu od nacionalizma krajnje desnice. Mogao je, i još može (jer nije izišao pred matičara) pustiti šeficu demokršćana da se utapa u virovima vlastite “politike velikoga srca”. Da bi mogao sudjelovati u operaciji spašavanja Njemačke, mora spašavati Angelu Merkel: pojas “Sjedinjenih Država Europe” barem djeluje privlačno; nije sigurno da će biti i ostvariv, osobito u tako kratkome vremenu, i u izdanju – “snažnome” – koje bi Schultz “želio vidjeti”. Velika ambicija? Ili još jedna utopija? U oskudici hrabrijih ideja, Europa je iz naftalina dobila plan koji je pokrivala prašina nekoliko ratova i koji je u velikome zaboravu počivao i u periodima mira. Nije sigurno da Europa može kopirati Ameriku niti da treba ići tim putem da ne bi ostala “kutak svijeta”. Europi treba novi model, ali njen model koji će izražavati njene potrebe i njene mogućnosti, a ne uvozni model SAD-a koji dobro funkcionira na principu jedne zemlje s više država. Da je ta kemija u Europi moguća, vjerojatno bi je netko već isprobao i zaključio može li se “maksimum različitosti” na američki način afirmirati na “minimumu prostora”. Pluralnost je u Europi redovno stanje – pluralnost jezika i pluralnost kultura, prije svega; sve dosad, europska se politika mučila da bi ekonomsko i političko jedinstvo uskladila s kulturnom i jezičnom raznolikošću. Krene li Europa tim drugim, i dugim, putem, da bi očuvala svoj rang u svijetu, neće moći izbjegavati staviti na dnevni red pitanje svih pitanja: hoće li se formirati kao zajednica država ili samo kao zajednica? Sve dosad njene su članice bježale od takve vruće kaše. Nakon Emmanuela Macrona, koji prvi govori o dvostrukome suverenitetu, nacionalnom i europskom, Martin Schultz ide i korak dalje, govoreći o sjedinjenim državama. Njemačka dugo nema strah od gubitka suvereniteta; dobiva li partnera u Francuskoj?
Pogledajte i galeriju: Njemačka na prekretnici, Merkel zabrinuta za svoju političku sudbinu
U ovo0m tekstu nisu točno navedene Shultzove riječi.: Do 2025 godine moramo uspostaviti Ujedinjne Države Europe a one članice Eu koje će glasati protiv treba izbaci iz EU.Shultz nije neki njemački lokalni političar već čovjek koji će po svemu sudećići biti njemački vice kancelar. Zbog toga to je vrlo radikalna ideja koja će izazvati raspad EU a naš briselski Plenky nije rekao ni riječ o tome.