Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Kolumne

Sjećanje na božjeg taksistu Maria Škorića koji je postao vozač nebeskog autobusa

Slušamo kako s koronom ili od nje dnevno umire “autobus ljudi”. Iz kršćanske perspektive, taj autobus vozi u Nebo. Nekome to može biti neshvatljivo i nejasno, ali ovo je vrijeme kada upravo o tome treba govoriti
30. prosinca 2021. u 22:30 0 komentara 1186 prikaza
Građani od ranog jutra kreću prema zagrebačkim grobljima
Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Dirljivo je gledati kako se prijatelji i suradnici opraštaju od Marija Škorića, dugogodišnjeg tajnika “Pokreta krunice za obraćenje i mir” i jednog od najbližih suradnika karizmatika fra Smiljana Dragana Kožula. No, osim te dirljivosti i ganuća, poruka koju šalju Marijevi prijatelji nabijena je kršćanskom nadom, ohrabrujuća je i posve u duhu kršćanske vjere da smrt nije kraj života. Odnosno, uzdiže se znakovito iznad ovoga vremena pandemije, koje je ujedno i vrijeme brojnih smrti i umiranja, koja osim što nadilaze naše ljudske spoznaje, često u brojčanim omjerima postaju pukim statističkim podacima, koje čak neki koriste za osobne obračune u dokazivanju vlastitih stavova.

Vrijeme korone je vrijeme smrti. I tu nema dileme. Virus ubija. Već danima slušamo kako u Hrvatskoj dnevno umire “autobus ljudi”. Neznani tvorac te slikovite i možda ne baš umješno sročene dosjetke zacijelo je htio metaforički prikazati o koliko se velikom broju ljudi radi, jer svatko zna kako se voziti u punom ili prepunom autobusu. No, iz kršćanske perspektive, taj autobus vozi u Nebo. Nekome to može biti posve neshvatljivo i nejasno, ali ovo je vrijeme kada upravo o tome treba govoriti.

Na tu temu jako lijepo progovara poljski svećenik i pisac duhovnih knjiga o. Augustyn Pelanowski, koji veli da ga “iznenađuje kako mnogo kršćana proživljava smrt bliskih osoba kao da je to rušenje u najdublji Had”.

”Zar nam Bog nudi neodređeno i okrutno Kraljevstvo da se moramo braniti i rukama i nogama da ne dođemo tamo? Zar je njegovo Kraljevstvo u kojemu prebivaju Marija i anđeli, Kraljevstvo torture i mučenja da nitko od nas ne želi stići tamo, a one koji tamo odlaze trebamo žaliti i plakati za njima? Zar ne bismo trebali čestitati sebi i drugima radi smrti pravednih, znajući da su u rukama Božjim, privinuti na grudi u zagrljaju najboljega Oca? Biblija govori o tome da je Gospodin svojim vjernima pripremio takve stvari koje ni oko nije vidjelo, niti uho nije čulo! Ljudsko srce nije u stanju pojmiti što znači prebivati s Bogom! Kako puno ljudi žali što su njihovi najbliži stigli u raj kao da je za njih to mjesto kažnjavanja. Kad umire netko blizak, rijetko zamišljamo da se našao u zagrljaju samoga Boga; jedino mislimo na to da ne mora više trpjeti, ako je bio bolestan”, piše o. Augustyn Pelanowski u svojoj knjizi “Zašto Bog dopušta patnju?”, otisnutoj na hrvatskom jeziku još prije nekoliko godina u nakladi “Figulusa”.

Marija Škorića poznavao sam dugi niz godina. Susretali smo se povremeno. Bio je ljudina. I u fizičkom i u duhovnom smislu i u duhovitom smislu. Smijeh ih njegova golemog ljudskog tijela bio je odraz radosti koja je dolazila iz njegove duše. Svatko tko bi ga susreo s ushitom bacao se u njegov ljekoviti “medvjeđi zagrljaj”. Bio je oličenje kršćanske radosti. Svaka tjeskoba, depresija ili nevjera gubila je bitku pred njim. Kao takav bio je idealan za animatora i glazbenu pratnju u karizmatskim susretima fra Smiljana Kožula, ali i drugih karizmatika. Mario je mogao učiniti doslovce sve što se od njega očekivalo, svjedoče danas njegovi prijatelji i suradnici opraštajući se od njega. Vozio je kombije s ljudima i opremom, uvježbavao zborove, svirao i pjevao, naviještao i svjedočio, a fra Smiljan, u oproštajnom pismu, veli kako mu je upravo Mario najbolje pripremao kandidate za životnu ispovijed.

Mario Škorić nije bio ni svećenik ni teolog. Zapravo, završio je građevinsku školu, nakon čega je pokrenuo tvrtku za proizvodnju sredstava za čišćenje, da bi 1999. godine na seminaru čuvenog p. Rufusa Perire sreo fra Smiljana Kožula od kojega se otad više nije razdvajao i s kojim je zajedno liječio tisuće duša gdje god bi dolazili sa svojim duhovnim seminarima, osobito na čuvenim “zadnjim srijedama i utorcima” u crkvi sv. Križa u zagrebačkom Sigetu.

E da, Mario je bio i taksist. I tome je upravo kumovala korona, koja mu je i došla glave. Jer kad su prestale duhovne obnove zbog pandemije, morao je prehraniti obitelj novim poslom. Svjedoci vele da su ljudi iz njegova taksija izlazili i duhovno osvježeni. “Služio je vjerno Gospodinu! On ga je sebi pozvao za osobnog taksistu! Dragi Mario, počivaju u miru Božjem i moli za nas!”, napisao je na svome FB profilu provincijal franjevaca konventualaca fra Josip Blažević.

A budući da vozaču taksija ne bi bilo strano voziti niti autobus, možda je Mario Škorić odmah sjeo za volan onoga nebeskog autobusa, koji svakoga dana, kako vele, vozi 50-ak ljudi u Nebo. I uz pjesmu i molitvu odvezao ih je ravno u “kuću Očevu”, gdje se i sam u duhu vjere preselio, kako ovih dana svjedoče njegovi prijatelji. 

POZNATI DETALJI Šestero ozlijeđenih u sudaru na Braču: 'Imali su zaista sreće jer rijetko tko iz ovakvog sudara ostane živ' Zagreb: Jedinica za zadržavanje i prepratu PU zagrebačke na Oranicama javlja policija Dvojac opljačkao poštu u Svetoj Nedjelji, nasrnuli na zaposlenika Grad Zagreb najavio prodaju zemljišta na raskrižju Mandlove i Maksimirske Sporno zemljište u mandlovoj Tomašević prodaje dio zelenog koridora za gradnju nebodera, protive se i možemovci

 

Posljednji ispraćaj legendarnog pjevača Akija Rahimovskog na zagrebačkom Mirogoju
golema tuga
Neutješna Akijeva kći oprostila se od oca: 'Begaj tata jer im je dosadno gore bez tebe'
pjevačica
Ivana Kindl progovorila o velikoj životnoj promjeni: 'Dogodilo se naglo, ali isplakala sam se'
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.