Među milijunima ljudi koji će ove godine na malim ekranima pratiti slavni karneval u Rio de Janeiru – neke procjene kažu da će globalni doseg putem TV kanala i streaming platformi doći do dvije milijarde! – bit će i Osječanka Sara Vargović. Za razliku od globalne publike ovog spektakla, koja će događaj što se u Brazilu po uzbuđenju, predanosti i strasti može mjeriti jedino s nogometom pratiti zainteresirano, ali opušteno, Sara će gledati paradu škola sambe na Sambadromu, stadionu građenom posebno za takve prilike, i rasplesane kolone na ulicama samog Rija, posve drugačijim očima, pažljivo, znalački. Brazilsku eksploziju boja i ritmova najpoznatijeg svjetskog karnevala naša će Osječanka, dakako, ispratiti s uživanjem, ali i uz malo sjete. Da su se okolnosti drukčije posložile, ove bi godine, naime, i ona bila dio tog spektakla. I to – drugi put!
Mlada Osječanka ozbiljno se bavi plesom, jedna od njezinih strasti upravo je samba, a to profesionalno umijeće priskrbilo joj je još prije nekoliko godina prvi poziv i nastup na karnevalu u Riju 2023. Ovaj drugi, za karneval 2026., bio je počasni, za nastup u sklopu službene povorke, ali kao dio tima Passista Ala, odnosno skupine profesionalnih samba plesačica iz Brazila. Opetovanu priliku koju nije jednostavno dobiti – na audiciju se može ili s preporukom nekog iz Brazila ili nakon online tečaja sambe s brazilskim učiteljima, Sara je morala odbiti, ali već je počela s pripremama u dalekoj Australiji. Baš poput Brazilki koje, praktički čim karneval završi, već počinju s treninzima za idući nastup. Uz vještinu u plesanju sambe, izdržljivost je vrlo bitna, a sve je utoliko izazovnije jer se neprestano, satima, pleše u visokim potpeticama. – Samba je fizički vrlo zahtjevan ples, a pripreme sam započela u teretani, treninzima izdržljivosti i snage. Dakako, uz satove plesa koje redovito pohađam. Sudjelovanje na karnevalu u Riju iznimna je čast i ništa ne želim prepustiti slučaju – kaže Sara, koja se ove godine nije mogla odazvati, jer je u Melbourneu bila usred postupka produljenja boravišne vize. Sad je to iza nje, dobila je pozitivno rješenje i u Australiji ostaje sljedeće dvije godine, ali i dalje sa svježim slikama iz Rija.
– Prije tri godine sam nastupila zahvaljujući svojoj mentorici Anny Alvez za školu Porto da Pedra. Ona je bila moja učiteljica sambe dok sam živjela u Hrvatskoj. Nekom zgodom rekla sam joj kako bih strašno željela plesati na karnevalu u Riju, a kad je ocijenila da sam spremna, ponudila mi je i omogućila da sudjelujem kao dio škole za koju ona nastupa,. Inače, sve grupe su zapravo plesne škole, čiji članovi su iz favela i plešu od malih nogu. Praktički svi u toj latinskoameričkoj zemlji odrastaju uz brazilske ritmove, sambu i karneval, a na paradi sudjeluje čak do 4000 ljudi iz svake škole, ali podijeljenih u različite skupine. Uglavnom su to, naravno, Brazilci. Svaka škola za karneval iznova bira novu temu, uz prikladnu školsku himnu. Kostimi se ručno izrađuju, kao i posebni ukrasi za vozilo kako bi bilo što izražajnije. Sve, naravno, u skladu s izabranom temom. Nema ponavljanja ni u najmanjem detalju, za svaki karneval se doslovce sve priprema ispočetka – opisuje Sara.
Glavna parada traje sat vremena i u to vrijeme se mora proći, kaže Sara, cijeli Sambodrom, inače se gube bodovi. – Izvedbe ocjenjuje 70 sudaca i sutkinja, a do nastupa nitko sa strane ne smije vidjeti ni kostime ni kako kola izgledaju. Ja sam imala čast biti dio jednog takvog alegorijskog vozila, bila sam na povišenoj poziciji od otprilike četiri metra, odakle sam imala pogled na cijelu povorku. To je nevjerojatan osjećaj, tisuće ljudi oko tebe, svi pjevaju uglas himnu svoje škole, plešu, vesele se. Glazba se izvodi cijelo vrijeme, uživo, a svaka skupina ima 70 bubnjara i drugih glazbenika svih uzrasta te sedam pjevača.
Bubnjevi su dominantni i taj energični ritam, slavlje i opći osjećaj pozitive nisam doživjela nikada prije ni poslije, kao da ti sve stanice u tijelu vibriraju u tom istom ritmu. Teško je uopće i opisati tu opću euforiju... Nešto najsličnije tome je uspomena iz Hrvatske, atmosfera kad su naši nogometaši na Svjetskom prvenstvu u Rusiji osvojili srebro – prisjeća se Sara, kojoj je ponajveći izazov na karnevalu bio jezik, budući da himnu škole koja se u povorci kontinuirano pjeva moraju znati svi sudionici, a savladati brazilski portugalski pokazalo joj se prilično izazovnim.
Drugi put, već iduće godine kako Sara planira, i to će biti lakše. Ove se godine, pak, karneval u Riju održava od 13. do 21. veljače, a među važnijim događanjima dvije su glavne parade, zlatne i posebne grupe plesača najbolje sambe, svaka s po desetak škola. Za zlatnu grupu rezervirana su prva dva dana, a potom se 15., 16. i 17. veljače odvijaju parade najboljih škola. Za 20. veljače zakazan je dječji karneval, a paralelno se cijelo vrijeme održavaju i tisuće uličnih zabava koje okupe ljude svih godina i profila. Samo se stranci tih dana u Rio de Janeiru, bez okolice grada s više od šest milijuna stanovnika, broje u stotinama tisuća. Sam stadion Sambodrom, inače, može primiti oko 90.000 posjetitelja, karte se rezerviraju puno ranije, a ponajbolja mjesta svake godine praktički planu. Tko se ne osigura na vrijeme, uoči karnevala za mjesto u loži, veli Sara, mora izdvojiti i više od tisuću eura. Povorke kreću oko osam sati navečer, a potraju i sve do zore. Sve od kostima od koreografije, uostalom, i jest namijenjeno noćnoj izvedbi.
– Brazilcima je to događaj godine, a pobjednicima karnevala uz čast i prestiž ide i novac, te brojna, prilično unosna sponzorstva – otkriva svjetska putnica Sara, kojoj Australija nije prva adresa izvan Hrvatske. Još dok je studirala u Zadru, kamo se zbog školovanja preselila iz Osijeka, istraživala je kakve se prilike pružaju mladima za stjecanje iskustva u inozemstvu. Mladoj magistri odnosa s javnošću i novinarstva, te prvostupnici studija kulture i turizma najzanimljivijom se učinila mogućonost da uz "working holiday vizu" ode na Novi Zeland.
– Prijavila sam se, ali, odlučila sam najprije malo raditi i uštedjeti, pa tek onda na Novi Zeland. Prvo sam se sezonski zaposlila kao plesna instruktorica na Maldivima, u luksuznom resortu Anatarah Kihavah, na tri mjeseca. Nakon toga otišla sam u Irsku, u malo mjesto Lisdoonvarna, u kojem sam radila u jednom hotelu za vrijeme najvećeg europskog okupljanja samaca, međunarodnog Matchmaking festivala koji se održava u rujnu. Idućih godinu dana, s 2018. na 2019., provela sam na Novom Zelandu i zapravo sam se tek tamo zaljubila u sambu. Osjećala sam se kao da sam pronašla nešto što sam cijeli život tražila, to je jednostavno bilo to – prisjeća se Sara svojih prvih samba koraka.
– Plesala sam od djetinjstva, kao djevojčica sam išla na ritmiku, u školi sam krenula i na klavir, a u srednjoj sam počela plesati u plesnom studiju Shine. Tijekom godina, ljubav prema plesu i otkrivanju drugih kultura kroz ples samo je rasla, a, recimo, za vrijeme faksa sam trenirala više plesnih stilova, od navijačica i dancehalla do modernog plesa. No tek je samba bila otkriće... Inače, na povratku s Novog Zelanda sam u Indiji završila tečaj za učiteljicu joge, dobila sam tada čak i ponudu za plesni ugovor na šest mjeseci u Bollywoodu, ali bio je to ožujak 2020., počela je pandemija i vratila sam se u Zagreb – priča Sara, koja se te godine u našem glavnom gradu zaposlila u indijskoj ambasadi.
Radila je kao kulturna asistentica, konzultantica i u administraciji na organizaciji raznih događanja, a u slobodno vrijeme posvetila se dodatnoj obuci za jogu i ples, ali i online satovima sambe kod Anny Alvez. – Silno sam htjela učiti od izvornih autohtonih učitelja, jer samba je puno više od plesa, a Anny je, koliko znam, jedina Brazilka koja vodi satove sambe za Hrvatsku. Bile su to intenzivne i uzbudljive dvije godine, a nakon što su popustile pandemijske restrikcije, prijavila sam se za iduću "working holiday vizu", ovoga puta za Kanadu.
To je bila 2022., a ja sam već planirala ići na karneval u Riju 2023. U Torontu sam godinu dana živjela i radila kao profesionalna plesačica. U tih godinu dana sam imala više od 600 nastupa sa sambom, a karneval iduće godine, na kojem sam, kako mi je rečeno, bila prva Hrvatica, bio je čarobna završnica – kazuje Sara, koja dodaje kako život profesionalnih plesača nije jednostavan.
– Ovisite o klijentima, agencijama, nastupima koji su uvijek u istom terminu, navečer ili vikendima, a sve skupa je, uključujući prihode, dosta nestabilno. Zato sam se usavršavala u jogi i paralelno se raspitivala za programe izobrazbe u inozemstvu. Na koncu me kontaktirala jedna agentica za studente iz Australije i predložila mi diplomski stručni studij javnog zdravstva. Proučila sam jednoipolgodišnji program, svidio mi se, ponudili su mi i parcijalnu stipendiju i odluka je pala, idem u Australiju – objašnjava Sara zašto je trenutačno udaljena od svog doma više od 16.000 kilometara.
Adaptaciji je pomoglo što je već bila u Melbourneu, u posjetu ocu koji je ondje radio doktorat iz psihoterapije. U međuvremenu je već i završila studij javnog zdravstva. I ne samo to, radila je i u Hrvatskoj zajednici kao koordinatorica aktivnosti za umirovljenike, istodobno vodila satove joge i – zar je netko uopće posumnjao? – redovno nastupala plešući sambu.
– Prije koji dan sam dobila radnu vizu na još dvije godine tako da bih voljela skupiti dodatno iskustvo rada u Australiji jer imaju iznimno inovativan i napredan pristup pomaganja zajednicama, osobito marginalnim skupinama, a vjerujem da će mi to koristiti bilo gdje u svijetu. Isto tako, imam prilike učiti od sjajnih plesnih učitelja što sambu, što razne druge plesne stilove, a to mi je, moram priznati, bilo i presudno svaki put kad sam odlučivala gdje živjeti. S tim da je vani sve nekako puno lakše nego kod nas. U Kanadi sam se zaposlila treći dan nakon što sam sletjela... – veli Sara. Ali, kanadske zime nisu za nju – ipak je po majci pola Dalmatinka, pa su prevagnuli Novi Zeland i Australija.
– Priroda u Novom Zelandu nestvarno je lijepa, lokalci ga zovu zemljom putujućeg oblaka i vječnog proljeća. Otkrila sam da ima puno brakova naših muškaraca i Maorki. Cijela zemlja, inače, ima tek nešto više stanovnika od Hrvatske tako da sam s lakoćom našla posao. U toj sam zemlji bila s prijateljicom s faksa, u tjedan dana smo našle stan i dobile više ponuda za posao. Auto nije potreban za život, svidjelo mi se kako je sve u društvu uređeno, zna se točno što su čiji zadaci, što se i kako radi. A nas su i doslovno znali tjerati da uzimamo pauze od sjedenja za uredskim stolom.
Slično je i u Australiji. Dosta se toga događa, radi se, ali uz taj australski "laid back" (op. a. ležerni, opušteni) mentalitet ima dosta humora. Rad se jako cijeni i za sve što dodatno napravite, bit ćete pohvaljeni, nagrađeni promaknućem, slobodnim danima. Priroda i more također su prekrasni, a vrijeme meni idealno, bez hladnih zima. I Australiji i Novom Zelandu mana je možda to što su ljudi rezerviraniji od nas, pa naš način komunikacije može djelovati kao zabadanje nosa u tuđu privatnost. S druge strane, njihovi razgovori su pozitivni, ne žale se, nema kritika, osude, ali vole zadirkivati, posebice Australci.
Ne impresioniraju ih zvanja, titule, godine, bračni status..., nikad neće pitati gdje živite, koliko zarađujete i takve stvari. Prije će povesti razgovor o hobijima ili, recimo, o tome kako vam se sviđa u Australiji – prepričava svoje dojmove Sara i opisuje kako ni Australce u protekle dvije godine nije zaobišla globalna pošast poskupljenja životnih troškova. Iako je prosječna plaća otprilike 4500 eura, a obrok u restoranima može se pojesti već za šest-sedam eura, Australci nisu navikli da cappuccino plaćaju zamalo pet eura, kuglicu sladoleda više od četiri eura i slično. I to im se, naravno, ne sviđa.
– Ali, recimo, mjesečno za namirnice iz trgovine dostaje oko 300-350 eura, u restoranima su cijene otprilike kao kod nas, studio apartman na pristojnoj lokaciji u Melbourneu može se naći za nešto manje od tisuću eura. Gorivo jest jeftinije nego u Hrvatskoj, ali automobili se puno više voze, pa i to treba ukalkulirati – govori Sara, koja se brzo navikava na nove zemlje i gradove, a zasad joj ponajviše nedostaje samo jedno.
– Obitelj. Svi su u Hrvatskoj, velika su mi potpora na daljinu u svim mojim putešestvijama i odlukama, ali naravno da si nedostajemo. Nažalost, kad su u pitanju ples i moj stil života, Hrvatska još uvijek ne nudi to što želim – iskreno će Sara. Barem zasad, dodaje. Trenutačno joj se i na području zdravstva i u plesu prilike za rad i napredovanje puno brže otvaraju u inozemstvu nego kod nas, a ima ih puno više. Međutim, njezini dugoročni planovi svakako uključuju Hrvatsku.
– Idealno bi bilo kad bih mogla ukomponirati rad na svojim projektima sa životom u Hrvatskoj. Uh, sutra bih to potpisala... – priželjkuje Sara. – Obožavam Hrvatsku, ne propuštam barem jednom godišnje doći, posjetiti svoje u Osijeku, a uvijek, kamo god idem, s ponosom pričam o Lijepoj Našoj – kaže nam Sara.
Otvori KEKS Pay
