Kad je riječ o stilu upravljanja strankom, Anto Đapić nikad nije glumio goluba. Prije bi se moglo reći da je svoje pravaše vodio poput jastreba, ne glumeći licemjerno da je veći demokrat nego što jest niti se zamarajući pitanjem kako će tko izvan stranke ocijeniti njegov pristup predsjedničkoj dužnosti. Najvažnije mu je bilo u čemu je i uspio da HSP zauvijek izađe iz zone u kojoj žive stranke kojima opstanak u prvoj ligi osigurava milost onoga kome trebaju, pa im je zbog toga spreman darovati koju kutiju glasova.
Više od desetljeća Đapić u HSP-u razvija tvrdi predsjednički sustav koji mu omogućuje da odluke donosi sam te da savjete sluša samo kad on hoće. U želji da bude efikasan nije dopustio da se u HSP-u uspostave pravila prema kojima bi ga potencijalno mnoštvo sugestija moglo obvezivati i razvodniti mu neki strateški plan. Uostalom, izostanak želje da autokratičnost zaogrne u plašt demokratičnosti ilustrira Đapićevo iskreno priznanje da je on na čelu HSP-a isključivo pod uvjetom da je u stranci na snazi čisti predsjednički sustav. Netko drugi bi možda drukčije, ali Đapić ne.
Možda je upravo zbog takvog pristupa pravaška stranka djelovala poput tvrđave iza čijih je zidina uvijek mir jer svi znaju da ih strogi, ali pravedni šef vodi u dobrom smjeru. No, svaka se monolitnost na kraju prošuplji, sigurne zidine oko tvrđave odjednom ostavljaju dojam poroznosti, a kroz sitne rupe do javnosti se probijaju disonantni tonovi. Miroslav Rožić jedan je od najuglednijih pravaša na nacionalnoj političkoj sceni, čovjek koji je sa Đapićem i Tončijem Tadićem uspio promijeniti javnu percepciju stranke.
Progovorivši javno o nekim, njemu neprihvatljivim pojavama u HSP-u Rožić je riskirao puno. Sve što je proteklih godina gradio moglo bi mu se urušiti, premda je, ruku na srce, točna njegova konstatacija kako se oko ljudi koji postaju sve utjecajniji i moćniji uvijek okupljaju laskavci koji u tome vide mogućnost ostvarivanja vlastitih interesa.
Hoće li Rožić platiti zato što je zakukurikao bez dozvole uskoro će biti poznato, no njegov slučaj u širem političkom kontekstu podsjeća na staru i nikad zaključenu priču o tome da stranke u Hrvatskoj nemaju razvijenu unutarnju demokraciju, da u njima i danas cvjeta partitokracija u kojoj je za napredovanje u hijerarhiji presudnije podilaženje šefu od nečije sposobnosti i da onaj tko digne glavu može očekivati samo da ga netko odozgo poklopi. Logično je da stranački šefovi više vole mir i posluh u svojim organizacijama, jer im je tako najlakše upravljati.
No, tko je rekao da je vođenje stranke lagan posao? Nitko od naših liderskih uzdanica ne zna što bi s frakcijama, iako su one u razvijenim demokracijama legitiman oblik djelovanja unutar stranke. Naravno da je s frakcijama teže, ali tko je rekao da je bavljenje politikom lagan posao? U našim se strankama svaki disonantni ton još uvijek doživljava kao čin neprijateljstva prema vodstvu i kažnjava kao pokušaj "državnog" udara. Unutarnja demokracija u svim strankama ima potporu, ali na deklarativnoj razini. Đapić može strogo kazniti Rožića. Može ga čak izbaciti iz stranke.
Ali jednako tako može pokazati da je velik šef i da ga kritika, ma koliko bila neželjena i neočekivana, ne može pretjerano uznemiriti. Može biti velikodušan i demonstrirati da se ne boji uza se imati i ljude u koje mu je povjerenje poljuljano. Sve je stvar izbora. Kao što je, uostalom, Rožićev izbor bio da kaže što ga peče, premda je bio svjestan da bi cijena mogla biti visoka. Jake bi stranke za to trebale imati tolerancije.
Otvori KEKS Pay
