Elena Račevska je psihologinja i primatologinja. Diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2012., a zaštitu primata diplomirala je na Oxford Brookes University u Oxfordu 2015. na temi odnosa između ljudi i zapadnih nizinskih gorila (Gorilla gorilla) u zatočeništvu (Paignton ZOO, Velika Britanija). Na istom sveučilištu završava doktorski studij u sklopu kojeg je provela istraživanje na ugroženoj vrsti ogrličastih smeđih lemura (Eulemur collaris) na jugoistoku Madagaskara. Istraživanje je fokusirano na ponašanje i prehranu te vrste te njezinu ulogu u regeneraciji šuma, ali i na prilagodbu lokalnih ljudskih zajednica na mjere zaštite šuma koje ti lemuri nastanjuju. Posljednje dvije godine predaje na Oxford Brookes University. Prva praktična znanja o primatima stekla je kao volonterka Zoološkog vrta grada Zagreba (2013.-2014). U dosadašnjoj karijeri radila je i s javanskim sporim lorijima (Nycticebus javanicus) (Little Fireface Project, Java, Indonezija).
Zbog sve češćih objava potpuno neprimjerenih i potencijalno opasnih interakcija ljudi i primata na Facebooku, odnosno fotografije ljudi koji najčešće ilegalno imaju primate kao kućne ljubimce, oblače ih u ljudsku odjeću, primatologinja Elena Račevska za Večernji list objašnjava zašto primati nisu kućni ljubimci i zašto treba zaobići nelegitimna utočišta diljem svijeta.
Kontakt samo kad je nužno
Listajući po portalima društvenih mreža, lako je naići na sliku ili video koja prikazuje primata u kontaktu s čovjekom. No prečesto se radi o sadržaju koji zapravo prikazuje zlostavljanu životinju. Kako razlikovati dobar sadržaj od problematičnog?
U svakom razgovoru s medijima, otkad sam se počela baviti ovim poslom, tražili su me da im pošaljem sliku s majmunom. Ljudi vole vidjeti direktan kontakt s divljim vrstama, često i sami priželjkujući to iskustvo. Ono što uvijek nastojim je podići svijest o štetnosti takvih fotografija – znanstvena istraživanja pokazuju da fotografije na kojima ljudi poziraju s primatima rezultiraju većom željom javnosti za posjedovanjem te vrste kao kućnog ljubimca. Potražnja rezultira većim krivolovom te dolazi do opadanja brojnosti populacije. Zašto bih željela pridonijeti izumiranju vrste koju svojim radom nastojim zaštititi? U mojoj struci svaki kontakt s divljom životinjom mora biti opravdan. Nužnost svakog kontakta procjenjuje etičko povjerenstvo fakulteta, odnosno institucije s kojom je istraživač povezan. Primjerice, ako se divlje životinje u njihovu staništu prati dulje vrijeme sa svrhom proučavanja njihova ponašanja, često je potrebno staviti im radioovratnike kako bi ih se lakše pronalazilo iz dana u dan. Za to je potrebno uloviti životinju, što se radi u suradnji sa stručnjakom i često uključuje sedaciju kako kontakt ne bi izazvao traumu. Zaštitna oprema je obvezna. Tim ostaje uz jedinku dok se ona potpuno ne razbudi, kako bi bili sigurni da je sve u redu. Ako životinje žive u stabilnim skupinama, često je dovoljno staviti ovratnik samo jednoj. Cilj je minimalizirati čak i nužne kontakte i učiniti ih što rjeđim, kraćim i bezbolnijim kako se ne bi narušila dobrobit životinje.
Premda je takav izravni kontakt u određenim situacijama vrlo važan, znanstvenici i stručnjaci izbjegavaju poziranje i interakcije koje nisu nužne jer znaju da one šalju vrlo opasnu poruku. Naravno, izravni kontakt životinja u zatočeništvu i timaritelja je nešto sasvim drugo i često je nužan za pružanje odgovarajuće skrbi, primjerice liječenja. Fotografije koje prikazuju trening ili mjerenje mogu također biti vrlo korisne za edukaciju javnosti. Laici se oslanjaju na znanstvenike, timaritelje i veterinare kako bi procijenili što je dopustivo, a što ne – mi stoga imamo vrlo veliku odgovornost i ne smijemo je olako shvatiti.
Odgovorni turizam
Mnogim ljudima je životni san posjetiti mjesta na kojima će imati priliku igrati se ili maziti divlje životinje. Svi smo odrasli gledajući Dr. Dolittlea i čitajući Knjigu o Džungli, posjećujući zoološki vrt u nadi da ćemo moći dodirnuti nekog od njegovih stanovnika. Bilo bi naivno smatrati da i mnoge od nas koji se danas bavimo zaštitom životinja u početku nije motivirala želja da im se što više približimo. Ipak, izuzetno je bitno shvatiti da lemur na ramenu, medvjedić u naručju ili draganje omamljenog tigra neće rezultirati ničim dobrim. Jedino što takva fotografija prikazuje je nedostatak znanja. Srećom, činjenice se mogu naučiti! Svatko tko voli životinje sigurno im ne želi nanijeti štetu iz nekog sebičnog razloga. Jednostavno moramo prihvatiti da su naše dječje ideje samo to – dječje. I odrasti. U svijetu u kojem je danas više od 41.000 vrsta ugrožena i u kojem taj broj stalno raste vrijeme je da svoje snove ostvarimo konstruktivnije. Informirajte se, ako želite bolje upoznati divlje vrste ili volontirati s njima, postoji mnoštvo organizacija koje rade kvalitetno i koje će vas vrlo rado primiti čak i na kraće vrijeme.
‘Smijeh’ čimpanze – strah
Primati su popularne i rado viđene životinje i istraživanja pokazuju da su redovito među najposjećenijim životinjskim skupinama u zoološkim vrtovima. U prošlosti su često korišteni u filmovima i reklamama, no obično su prikazivani na potpuno krivi način. Među glavnim problemima su, primjerice, pogrešno interpretirana ponašanja i izrazi lica. Čimpanza koja se “smiješi” zapravo pokazuje da se boji. Ne baca li to sasvim novo svjetlo? Način na koji su primati prikazani utječe na to kako ih doživljavamo. Rezultati znanstvenih istraživanja upozoravaju da fotografije na kojima se čovjek i primat nalaze u direktnom kontaktu, na kojima je primat odjeven u ljudsku odjeću ili se nalazi u ljudskoj okolini (primjerice, u uredu) rezultira mišljenjem da vrsta nije ugrožena te da je bezopasna za čovjeka. Takav sadržaj povezan je i s većom željom za posjedovanjem te vrste kao ljubimca. Zanimljivo, većina sudionika istraživanja smatra da su primati prikazani bez ljudi ili u prirodi sretniji. U novije vrijeme društvene su mreže dobile na važnosti. Objave sadržaja koji prikazuju spore lorije (Nycticebus sp.) kao ljubimce dovele su do veće potražnje za tom vrstom, a time i do povećanja njezina ilegalnog lova. Zbog njihova “slatkog” izgleda spori loriji su traženi ljubimci, ali i česta turistička atrakcija. Na internetu postoje videa koja prikazuju lorije s rukama iznad glave dok ih njihovi vlasnici škakljaju. Suprotno mišljenju laika, ti loriji ne uživaju – to je obrambena poza u kojoj se lori priprema za otrovni ugriz. Spori lori iznad lakta ima žlijezdu koja izlučuje tvar koja, nakon što je lori pomiješa sa slinom, postaje izrazito otrovna. Ugriz je vrlo bolan i može biti smrtonosan. Mnogi loriji korišteni kao turistička atrakcija prolaze vađenje zubi grickalicom za nokte kako bi se smanjio rizik ugriza. Budući da se ta vrsta između ostalog hrani biljnom smolom, takva jedinka nikad neće moći biti vraćena u divljinu.
Od božanstva do glasnika smrti
Primati često imaju središnje mjesto u vjerovanjima i običajima ljudi u kulturama zemalja u kojima njihov suživot s ljudima traje tisućama godina. Dok neka vjerovanja štite, druga mogu dovesti do istrebljenja. Meso primata se često konzumira u zemljama kroz koje se proteže njihov geografski raspon, a primati se uz to koriste i u raznim obredima tradicionalne medicine.
Madagaskar je poznat po brojnim vjerovanjima i običajima vezanim uz lemure. Sama riječ lemur izvedenica je latinske riječi lemures – duhovi. Jedna od najpoznatijih legenda je ona o indriju (Indri indri), najvećem lemuru koji trenutačno nastanjuje Madagaskar. Njegovo lokalno ime, babakoto, znači predak ili otac čovjeka. Postoji nekoliko verzija, u meni najljepšoj govori se o dva brata koja su živjela zajedno u šumi, dok jedan nije otišao kako bi kultivirao zemlju. On se pretvorio u prvog čovjeka, dok je brat koji je ostao postao prvi indri. S druge strane, madagaskarski prstaš ili aye-aye (Daubentonia madagascariensis) je lemur aktivan noću kojeg se često smatra lošim znakom, a njegovo glasanje najavom smrti. Jedinke se u nekim dijelovima Madagaskara usmrćuje i vješa uz cestu kako bi prolaznici odnijeli nesreću dalje od zajednice.
Javanskom sporom loriju (Nycticebus javanicus) pripisuju se magična svojstva. U nekim dijelovima Jave smatra se lošim znakom. Ako i kap njegove krvi dođe u kontakt s tlom, vjerovanja kažu da može doći do isušivanja tla, klizišta ili urušavanja planina. Strah je ponekad toliko velik da dovodi do preseljenja cijelog sela.
Sličnost ljudima ponekad je zaštitni faktor. U dijelovima Sijera Leonea, čimpanze (Pan troglodytes) se zbog toga ne lovi i ne ubija. U drugim dijelovima, vjeruje se da čimpanze mogu mijenjati oblik i da su to zapravo ljudi iz susjednih sela koji su došli napasti. Sukobi s čimpanzama su česti – čimpanze napadaju djecu, što rezultira odmazdom. Zanimljivo, većina čimpanza danas prisutnih u zoološkim vrtovima podrijetlom je upravo iz Sijera Leonea.
Neke vrste majmuna, poput Hanumanovih langura (Semnopithecus entellus), smatraju se svetima. Skupine tih majmuna mogu se pronaći u hramovima u Indiji gdje ih se i hrani. U novije vrijeme, sve više turista želi se fotografirati s tim majmunima, ali izravni kontakt svakako treba izbjegavati. On nerijetko završava ugrizom, što je i rizik za prijenos bolesti. Ako ne promijenimo način ponašanja prema divljim vrstama, epidemije i pandemije bit će sve češće, i svi ćemo snositi njihove posljedice.
1. Mjesto na kojem je fotografija nastala: fotografije koje su snimljene u stanu ili kući, na ulici, plaži ili trgu vjerojatno prikazuju životinju koja je nečiji ljubimac ili je izrabljivana za potrebe fotografiranja s turistima.
2. Odjeća/uniforma osobe uz životinju: veterinari, timaritelji, osoblje zooloških vrtova i utočišta za divlje vrste nose uniformu radnog mjesta.
3. Zaštitna oprema: ako su u izravnom kontaktu, odgovorni znanstvenici i osoblje ustanova koje se brinu o primatima nose rukavice, a ovisno o vrsti (primjerice ako je u pitanju čovjekoliki majmun) i masku. To je protokol sprječavanja prijenosa infekcija i uzročnika bolesti.
4. Kontekst interakcije: ako slika prikazuje nužnu interakciju – hranjenje, mjerenje životinje, mijenjanje radioovratnika i slično – sadržaj je najvjerojatnije u redu. Prikaz izravnog kontakta koji nije nužan – primjerice, poziranje sa životinjom za fotografiranje u posjetu hramu, ili u utočištu s lošom praksom – znak je da se radi o štetnoj i potencijalno opasnoj interakciji.
5. Okolina u kojoj se životinja nalazi: problematičan sadržaj može prikazivati i životinju bez čovjeka u blizini. Ako se primat nalazi na lancu ili u malom kavezu, najvjerojatnije se radi o ljubimcu ili životinji izrabljivanoj za turizam, a svakako prikazuje narušenu dobrobit.
6. Ponašanje čovjeka: ako slika prikazuje osobu koja pozira s primatom u rukama ili na ramenu, hrani ga ili dodiruje bez zaštitne opreme, vjerojatno se radi o interakciji koja nije nužna i koja je potencijalno opasna.
7. Ponašanje životinje: emocije i ponašanje divljih vrsta nije uvijek lako protumačiti. Jasni znakovi za uzbunu su konzumacija ljudske hrane, prisilna dnevna aktivnost noćne životinje, njezino “igranje” s kućnim ljubimcem, odijevanje u ljudsku odjeću i sl.
Ako vidite neprimjeren sadržaj, kontaktirajte s osobom koja ga je objavila. Objasnite joj zašto se radi o potencijalno opasnom sadržaju te je zamolite da ga ukloni. Neke od društvenih mreža nude i mogućnost prijave štetnog sadržaja, među kojima je zlostavljanje životinja.
Turističko fotografiranje s opasnim i potencijalno opasnim vrstama nije znak hrabrosti nego neznanja ili u gorem slučaju – sebičnosti. Puno ljudi danas ima pristup internetu. Važno je da osvijestimo da svaki naš klik ima posljedice. Na nama je samo da odlučimo kakve posljedice želimo ostaviti.
