U vrijeme kada se mnoge zemlje suočavaju sa starenjem i velikim padom nataliteta te posljedično manjkom radnika i neodrživim javnim sustavima, pogrešno se implicira da su niske stope nataliteta rezultat izbora žena ili parova koji većinski ne žele djece ili žele samo jedno. Nakon niza znanstvenih istraživanja i najnovijeg UN-ova Populacijskog fonda u 14 država u kojima živi 37% svjetske populacije i među kojima su Italija, Švedska, Njemačka i Mađarska pokazalo je da želja za imanjem djece ne jenjava jer je za polovicu odraslih koji već imaju djecu i koji ih nemaju idealni željeni broj djece dvoje ili troje. U prosjeku je za 38% žena idealan broj djece dvoje, za njih 15% troje, dok 35% muškaraca želi dvoje djece i njih 15% troje. Iako je stopa fertiliteta u EU pala na povijesno najnižu (1,38), uzrok za to nije nestajanje želje za djecom. UN-ovo izvješće pokazuje da su prvenstveni uzroci za to što ljudi nemaju više djece ekonomski: financijska ograničenja (39%), nesigurnost posla (21) i troškovi stanovanja (19%).
Nakon ekonomskih razloga zbog kojih je polovina ispitanika navela da nemaju ili neće imati željeni broj djece, slijede i ostali razlozi poput neplodnosti, nejednake skrbi muškaraca za djecu i kućanske poslove, nedostatak partnera, strahova zbog ratova, klimatskih promjena. U SAD-u, Južnoj Koreji, Tajlandu, Italiji, Mađarskoj, Njemačkoj, Švedskoj, Brazilu, Meksiku, Indiji, Indoneziji, Maroku, Južnoafričkoj Republici i Nigeriji najčešći željeni broj djece je dvoje. To što su se promijenile društvene okolnosti, to što u prosjeku u EU žene prvo dijete rađaju s oko 30 godina jer prije toga žele diplomirati, naći stabilan posao ne umanjuje njihovu želju za djecom. Zahvaljujući emancipaciji, žene imaju pravo i ne željeti djecu, no u prosjeku tek 8% žena ne želi imati ni jedno dijete, a 11% ih želi jedno. Primjerice, Talijanke u prosjeku rađaju jedno dijete. No kada se žene u Italiji koje su već majke i one koje nisu pitalo o željenom broju djece 43% ih je željelo ili želi imati dvoje djece, 17% troje, a jedno dijete izbor je tek za njih 9%.
Politologinja, prof. dr. sc. Smiljana Leinert Novosel ističe: – Prije deset godina u istraživanju sam pitala studentice završnih godina koliko planiraju djece. Sve su rekle dvoje i više. Ali kada se zaposle i suoče s realnim životom brojka naglo opada. Danas ekonomska situacija daje brojne mogućnosti, ali isto tako nema one nekadašnje sigurnosti. Nekoć niste mogli dobiti otkaz na poslu, a pogotovo se vodilo računa da se to ne radi ženama, a danas te sigurnosti i solidarnosti više nema, što stvara jači pritisak na žene koje su majke. Današnje vrijeme je izrazito nesigurno po svim linijama, od svjetske političke, sigurnosne situacije... Žene su obrazovanije, ali i rastrzane između majčinske uloge i posla, a poslodavci ne gledaju baš blagonaklono kad žene idu na bolovanje zbog djece i ako žele otići ranije s posla i sl. – kaže Leinert Novosel. Odgađanje rađanja prvog djeteta, dodaje, povezano je s obrazovanjem žena koje s diplomom žele steći i neku sigurnost i pronaći zadovoljavajući posao za što im opet treba nekoliko godina, kao i za stvaranje čvrste partnerske veze ako je nemaju ili braka.
– A tada već žene dođu u neke godine i biološka ograničenja čine svoje da nemaju više djece. Osim toga kad nađu pristojan posao koji im omogućava i neke osobne užitke, od putovanja i sl., u dobi su u kojoj nemaju istu količinu energije kao s 25 ili 30 godina i u konačnici se nisu ni spremne više žrtvovati jer su svjesne da se uglavnom muškarcima s više djece stil života ne mijenja, ali majkama se dominantno mijenja. Žene u slobodno vrijeme najčešće brinu za djecu i obitelj, a muškarci ga koriste za druženje i dogovore oko napredovanja – kaže Leinert Novosel. Manjem dijelu individualistički orijentiranih žena, dodaje, klasičan brak, obitelj i broj djece nisu bitni, dok je ženama i muškarcima koji su više religiozni i tradicionalnih uvjerenja obitelj prioritet i važno im je imati djecu.
Nekoć su se brojna djeca rađala u siromašnim zemljama, no to više nije pravilo. Mlada Zambijka je za UN kazala: "Imam jedno dijete, ali ne planiram ih imati više. Nisam u mogućnosti zbog financijske nestabilnosti, nesigurnog zaposlenja, nedostupnog stanovanja i visokih troškova brige o djeci i obrazovanju." Već dulje je u EU trend da se troje ili više djece rađa u bogatijim obiteljima i razvijenim zemljama. Najviše obitelji s troje i više djece imaju Irska, Finska i Švedska... I kod nas iznadprosječno situirane javne osobe nerijetko imaju troje djece. I Leinert Novosel dodaje da se danas najviše djece rađa u aristokratskim krugovima u Europi i u imućnijim obiteljima.
Sloboda izbora
Demograf prof. dr. sc. Anđelko Akrap komentira da istraživanje pokazuje da u svim zemljama ljudi u prosjeku žele dvoje ili više djece, što je i biološki urođeno. – Prije 20-ak godina naše istraživanje o fertilitetu i zaposlenosti pokazalo je da jedinci žele troje djece, djeca iz brojnih obitelji žele manje djece. Danas su bitne mjere koje olakšavaju spajanje zaposlenosti i imanja željenog broja djece i da se obiteljima koje podižu djecu kompenziraju troškovi odgoja djece da imaju što sličniji standard onima koji ih nemaju. Lokalna zajednica je tu jednako važna kao i država – kaže Akrap i dodaje da su se kod nas 60-ih kada su ljudi dolazili sa sela u gradove imanjem manjeg broja djece željeli odmaknuti od seljačkog porijekla i mentalnog sklopa da veće obitelji donose siromaštvo.
Često se u javnosti čuje kvazibriga o važnosti zadržavanja na tržištu rada ispodprosječno plaćenih majki, rastrzanih između djece i neprivilegiranih poslova, a tako neprimjereno se ne ulazi u izbor žena imućnih političara, poduzetnika, sportaša... koje s više djece ne rade dulje vrijeme. O ravnoteži obiteljskog i poslovnog života u nas se počelo govoriti tek pod utjecajem politika EU, dok npr. u Nizozemskoj već dugo veliki udio žena s djecom radi skraćeno. To što su žene danas obrazovanije ne znači da većinski žele raditi po cijeli dan i djecu u pelenama isporučiti ustanovama jer štoviše zbog trenda "novog majčinstva" žele što više biti prisutne i emocionalno uključene u živote djece. I među ispitanicima starijima od 50 godina njih 31% je navelo da su imali manje djece od željenog broja i čak 34% Talijana i Mađara. Kao što je važno omogućiti roditeljima da imaju željeni broj djece UN ističe da se za povećanje nataliteta ne koriste prisilne politike poput ograničavanja kontracepcije i pristupa pobačaju jer bi to dovelo do ilegalnih, nesigurnih pobačaja.
Otvori KEKS Pay
Nemaju zato što se ne žele inkomodirati i to je jedina istina. Zemlje s najvećim prirastom na svijetu su Niger, Čad i Somalija. Po logici ove vrsne politologinje koja provodi svoju agendu, to su najbogatije zemlje svijeta gdje žene najmanje rade.