Najnoviji sukobi koji su izbili u sjevernim okruzima Alepa nisu izolirani incident ili “lokalni nesporazum”, već logična posljedica duboko promijenjene političke i sigurnosne arhitekture Sirije nakon pada starog režima i dolaska novog predsjednika Ahmeda al-Sharae, čovjeka kojeg Turska otvoreno podržava i koji svoju moć uvelike duguje turskom političkom i sigurnosnom pokroviteljstvu. Alep, grad koji je već simbol sirijskog rata, još se jednom pokazao kao mjesto gdje se sudaraju interesi regionalnih sila, globalnih igrača i naroda koji su preživjeli rat, ali ne i mir.
U kurdskim četvrtima Sheikh Maqsoud i Ashrafiyeh, koje su godinama funkcionirale kao svojevrsni tampon između Damaska, pobunjeničkih zona i kasnije turskih interesa, izbili su oružani sukobi između snaga odanih novoj sirijskoj vladi i kurdskih formacija okupljenih oko SDF-a. Granatiranje, pucnjava i civilne žrtve vratile su Alep nekoliko godina unatrag, u vrijeme kada je svaka četvrt bila prva crta bojišnice. No sadašnji kontekst bitno je drugačiji: više ne govorimo o građanskom ratu u klasičnom smislu, već o borbi za definiranje nove Sirije i njezinih granica moći. Ahmed al-Sharaa, kojeg Turska vidi kao ključnog partnera u stabilizaciji Sirije pod vlastitim uvjetima, pod intenzivnim je pritiskom Recepa Tayyipa Erdoğana da konačno “riješi kurdsko pitanje”. Za Ankaru kurdska autonomija u Siriji nikada nije bila prihvatljiva, unatoč tome što su Kurdi najvažniji saveznik Zapada u borbi protiv Islamske države.
S druge strane, Kurdi u Siriji svjesni su da im se manevarski prostor dramatično smanjuje. Njihova autonomija, izgrađena u kaosu rata, nikada nije međunarodno priznata, ali je opstala zahvaljujući američkoj vojnoj prisutnosti i činjenici da su bili nezamjenjiv partner u borbi protiv džihadista. Danas se oslanjaju upravo na tu kartu - američku podršku i političku zaštitu Washingtona. Donald Trump, koji ponovno predvodi Sjedinjene Države, ima ambivalentan stav prema Kurdima: s jedne strane, vidi ih kao lojalne i učinkovite saveznike na terenu, a s druge strane ne želi otvoreni sukob s Turskom, članicom NATO-a, niti novi veliki rat u Siriji. Međutim, američka podrška SDF-u se nastavlja, što Kurdima daje osjećaj da ne moraju bezuvjetno pristati na diktate Damaska i Ankare.
U tom trokutu – Damask pod vodstvom Ahmeda al-Sharaae, Ankara i Washington – Alep postaje poligon za testiranje granica. Sukobi koji su izbili nisu nužno početak velikog rata, ali jesu upozorenje da je faza “zamrznutog konflikta” završena. Novi sirijski predsjednik pokušava pokazati autoritet i dokazati Turskoj da je spreman ići do kraja protiv kurdskih snaga, dok Kurdi šalju poruku da neće mirno predati četvrti i strukture koje su obranili tijekom najtežih godina rata. Svaki metak ispaljen u Sheikh Maqsoudu zato ima značenje koje daleko nadilazi Alep.
Ono što dodatno povećava rizik jest činjenica da su Kurdi trenutno uhvaćeni između dva pritiska: s jedne strane, Damaska i Ankare, a s druge strane, neizvjesne američke politike koja ih podržava, ali ne jamči dugoročnu zaštitu. Erdoğan računa upravo na ovaj trenutak - da će Washington u nekom trenutku procijeniti da su Kurdi potrošena karta u većoj geopolitičkoj igri. Zato gura Ahmeda al-Sharau u kontrolirani sukob, vjerujući da će postupno slomiti Kurde.
Otvori KEKS Pay
Ameri su (po svom dobrom običaju) iskoristili Kurde za svoje ciljeve i inda ih ostavili na milost i nemilost neprijatelju.