Iako nam je hrvatski jezik materinski, poznavanje jezika, njegovih komunikacijskih, jezičnih i gramatičkih dijelova, vještina je koja zahtijeva – cjeloživotno usavršavanje. Zato su rijetki oni koji se uopće mogu pohvaliti kvalitetnim poznavanjem hrvatskoga standardnog jezika. Političari, pjevači, novinari, sportaši, idoli mlađih generacija, liječnici, odvjetnici, pa i sami nastavnici, profesori i učitelji, kako u osnovnim tako i u srednjim školama, u javnim nastupima, na koncertima i predavanjima nerijetko se služe mjesnim govorom uz primjese kolokvijalizama, ali i tuđicama – kako onima susjednih nam država tako i riječima preuzetima iz engleskoga, njemačkoga...
Pokazujemo li tako sami sebi, kao i mlađim generacijama koje se tek školuju, da smo svi odreda bili i ostali lijeni i nezainteresirani u učenju hrvatskoga standardnog jezika kao temelja komunikacije?
Odgovor je da. Štoviše, u svojoj ravnodušnosti odmaknuli smo već toliko daleko da godinama školujemo nove generacije učitelja, nastavnika i profesora bez dovoljnog inzistiranja na njihovu znanju materinskoga jezika.
A upravo neznanje vlastitoga jezika, i ne samo u navedenim već i u ostalim profesijama, jedino je neznanje koje, svi odreda, dugoročno, teško možemo skrivati.
Video - Zoran Ferić o novom kurikulu za hrvatski jezik
Jesmo li u samouvjerenosti uporabe vlastitog jezika jezik “zgazili” pa tuđice ne samo nametnuli u govornom dijelu već ih, posve nezainteresirano, nametnuli stručnoj literaturi pritom svjesno ograničavajući satnicu učenja hrvatskog jezika u školama?
Jesmo, i hoćemo, i to i ovim novim kurikulom Hrvatskog jezika koji u frontalnu primjenu kreće već sljedeće jeseni u sve škole uvođenjem “Škole za život”, koja je zamijenila prvotno postavljenu Cjelovitu kurikularnu reformu.
Kurikul u trku
Naime, ni novom “Školom za život” Hrvatska u vrednovanju vlastitog jezika nije napravila iskorak. Barem ne onaj iskorak koji se ogleda u povećanju školske satnice jer ona ostaje kao i do sada – maksimalnih pet sati tjedno za hrvatski jezik u osnovnim i tek tri poražavajuća školska sata tjedno za materinski jezik u srednjim strukovnim školama.
Jedna od promjena koju smo u jeziku nametnuli, mijenjajući školu i prilagođavajući je, kako to vodeći vole reklamirati, životu, ne i tržištu rada, jest činjenica da smo gradivo iz hrvatskog jezika za strukovne škole gotovo izjednačili s gimnazijskim programom – i ugurali ga u tu skučenu, trosatnu tjednu satnicu, uz poruku odaslanu svim nastavnicima iz Zagreba, s Donjih Svetica: “Srednjoškolci moraju zavoljeti jezik, zavoljeti čitati i znati se izražavati.”
– Mislim da je već općepoznata činjenica da od svih europskih naroda Hrvati imaju najmanju satnicu materinskoga jezika: u osnovnoj školi pet sati, a u srednjoj četiri sata. U usporedbi s Mađarima (6-8 sati), Francuzima (8-10 sati), a pogotovo s Fincima (14 sati materinskoga jezika) možda ćemo najbolje moći razumjeti što znači učenje vlastitoga jezika. Na te se poražavajuće komparativne podatke nadovezuje i onaj da su vrlo rijetki fakulteti na kojima se poučava hrvatski jezik, ali je problem izražen i u srednjim školama, u kojima je program izrazito opsežan te je nastavnicima teško svladati predviđeno gradivo i iz jezika i iz književnosti – kaže tako Željko Jozić, ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
Činjenica jest – gledajući dosadašnje rezultate državne mature – hrvatski jezik prestajemo učiti u srednjoj školi jer ga prelaskom u visokoškolski sustav obrazovanja na velikoj većini fakulteta jednostavno brišemo s liste studentima ponuđenih kolegija. Fakulteti koji imaju hrvatski u manjini su u odnosu na one koji ga ni u jednoj godini studija ne nude studentima. Prošlogodišnja generacija maturanata koja je pristupila ispitu iz hrvatskog jezika na višoj razini – njih 21.009 – ne može se pohvaliti iznimnim rezultatima.
Video - Nove hrvatske riječi
Naime 45,4 posto srednjoškolaca dobilo je na tom ispitu trojku, 20,7 posto njih ispit je riješilo s ocjenom vrlo dobar, a 21,4 posto njih književnost i jezik riješili su za dvojku. I to u trenutku kada su se na državnoj maturi znanje književnosti i gramatike bodovali podjednako, a iz Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja, koje je zaduženo za provedbu mature, ustvrdili da je spomenuti prošlogodišnji ispit iz hrvatskoga jezika više razine, koji bira većina pristupnika maturi, bio lakši od ispita na osnovnoj razini. Štoviše, iz Nacionalnoga centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja, analizirajući rezultate prošlogodišnje državne mature, gledajući samo hrvatski jezik, ustvrdili su da učenici na maturi ostvare nižu ocjenu od one koja im je iz hrvatskog jezika zaključena na kraju školske godine.
Koliko onda doista kvalitetno učenike u školama podučavamo jeziku i donosi li novi kurikul Hrvatskog jezika pozitivan pomak u vrednovanju materinskoga jezika, pitamo Željka Jozića s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
– Kurikul kao pojam u sebi semantički krije mijenu kao stalnicu jer je etimološki povezan s trkom, hodom. On sam po sebi nije petrificiran, nego je u stalnoj mijeni. I ovaj je kurikul Hrvatskoga jezika, za koji smo u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje načinili završnu stručnu ocjenu, jedan od koraka k budućem cilju: pridavanju veće važnosti Hrvatskomu jeziku kao školskome predmetu. Premda nažalost nije došlo do povećanja satnice hrvatskoga jezika (još uvijek su na snazi negativne promjene, odnosno smanjenje satnice iz 2006. godine), u najnovijem kurikulu Hrvatskoga jezika, pogotovo u dijelu koji se tiče srednjoškolskoga obrazovanja, stavljen je jači naglasak na jezik i jezično izražavanje. To držim jednim od većih pomaka kad je riječ o Hrvatskome jeziku kao nastavnome predmetu. Dodatna vrijednost novoga kurikula Hrvatskoga jezika jest vrlo jasna terminološka ujednačenost, što dosad nije bio slučaj. Posebna je pozornost dakle posvećena tomu da se ujednači nazivlje koje se upotrebljava u osnovnoj i srednjoj školi, a veći je naglasak na kreativnosti i učenika i nastavnika, a ne samo na učenju i reprodukciji činjenica. Zasluge za te, možda naizgled male, ali ipak izrazito važne pomake, idu stručnome timu koji je kurikul izradio, a stručna i znanstvena verifikacija prvi je put povjerena znanstvenoj instituciji – poručio je Jozić.
Kako naglašava, a osobito zbog činjenice da se hrvatski jezik s prestankom srednjoškolskog obrazovanje prestaje i formalno učiti, nužno je materinski jezik nametnuti i na fakultetima.
– Bio bih jako zadovoljan kad bi se na većemu broju hrvatskih sveučilišta hrvatski jezik uveo barem kao izborni predmet, što je danas vrlo rijedak slučaj. To je posebno važno na svim nastavničkim fakultetima, gdje bi se hrvatski morao uvesti i kao obvezan predmet. Nedavno su na okruglome stolu na Katoličkome sveučilištu „Položaj hrvatskoga jezika na visokoškolskim ustanovama“ prikazana istraživanja izvedbenih planova s visokoškolskih ustanova, a rezultati koji su dobiveni poražavajući su jer pokazuju da tek manji dio studijskih programa sadrži nastavu hrvatskoga jezika. Hrvatski jezik pritom je zastupljeniji na privatnim visokoškolskim ustanovama, za razliku od javnih, koja na tom području zaostaju. Na ostalim fakultetima mogao bi biti izborni predmet prilagođen svakoj pojedinoj struci, kako je to primjerice na FER-u, na kojemu se već desetak godina izvodi izborni kolegij Hrvatski jezik u inženjerskoj praksi, koji prosječno upisuje sedamdesetak studenata – kaže Jozić ističući da smo, paradoksalno, kao narod izrazito osjetljivi na svoj jezik, koji je važan segment nacionalnoga identiteta, vjerojatno i zbog vrlo bremenite jezične povijesti.
Jedno od najjačih oružja
– Mi to u Institutu vrlo jasno vidimo jer je broj traženih jezičnih savjeta (telefonom, e-poštom, putem Facebook stranice ili aplikacije 555+ jezičnih savjeta) u stalnome porastu. S druge strane, pokazujemo prilično visoku razinu indolencije kad je riječ o usvajanju hrvatskoga jezika i ovladavanju njime, pa to pruža izokrenutu i neuravnoteženu sliku o odnosu Hrvata prema vlastitome jeziku. No, ravnodušnost nam, barem na deklarativnoj razini, nitko ne može prigovoriti – zaključuje pomalo ironično Jozić.
Slaže se, posljedice nedostatnoga proučavanja i poučavanja materinskoga jezika vrlo su lako uočljive čak i nestručnjacima jer se nebriga za jezik jednostavno ne može prikriti pa će svatko tko djeluje u javnome prostoru i prisiljen je na različite oblike javnoga govora svoj komunikacijsko-verbalni nedostatak, kojemu je uzrok u slabome poznavanju jezika, vrlo lako razotkriti.
Video - Popis lektire
– Neću reći ništa novo kažem li da je jezik jedno od najjačih čovjekovih oružja i da se jezik i sposobnost jezičnoga izražavanja s pravom smatra jednim od najvećih ljudskih umijeća. Govorništvo, odnosno umijeće govorne komunikacije jedna je od najstarijih intelektualnih disciplina, kojoj su još u antici pridavali iznimno veliku važnost i kojoj su Platon i Aristotel posvećivali filozofske rasprave. Preslikamo li klasično govorništvo na suvremeno doba, uočit ćemo da je javni govor u izravnoj korelaciji s poznavanjem jezika i oblikovanjem misli, a posljedično i sa sposobnošću uvjeravanja i općenito onim što se danas naziva autentičnošću ili vjerodostojnošću – kaže Jozić.
Da naši učenici nisu najbolji u čitalačkoj pismenosti, dokazali su i rezultati PISA istraživanja iz 2016. godine, koji su provedeni u 72 zemlje OECD-a i partnerskih zemalja, a koji su obuhvatili više od 500 tisuća učenika.
Iako je Hrvatska te godine u čitalačkoj pismenosti ostvarila najbolji plasman, otkako je uopće uključena u istraživanje, ona se po konačnim rezultatima i dalje nalazi statistički znatno ispod prosjeka OECD-a.
To znači da Hrvatska u svome obrazovnom sustavu ima čak 19,9 posto učenika koji ne dostižu osnovnu razinu čitalačkih kompetencija – a je li se situacija od tada promijenila, bit će poznato krajem ove godine kada bi trebali doći i novi rezultati o čitalačkoj sposobnosti naših učenika.
Koliko nisko možemo ići
Mnogi stručnjaci predviđaju da je rješenje i u uvođenju nacionalnih, standardiziranih ispita koji bi se, među ostalim, provodili kako bi se dobili korisni podaci i za hrvatski jezik i njegovu razinu usvojenosti u školama. Takvi nacionalni ispiti koje bi razvijao Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja ne bi bili ispiti koji bi učenicima ulazili u prosjek i ne bi se ocjenjivali, već bi njihovi rezultati biti dobra podloga i školama, nastavnicima i učiteljima koliko i kako moraju raditi s učenicima kako bi oni unaprijedili sve znanje vezano za materinski jezik.
Takvi standardizirani ispiti, koje bi naše učenike trebali dočekati 2020. godine, kako su to najavili u Nacionalnom centru za vanjsko vrednovanje obrazovanja, u procjeni znanja materinskoga jezika obuhvaćali bi čitanje s razumijevanjem, pisanje i uporabu jezika u kontekstu, ali i dali jasniji uvid u činjenicu koliko naši učenici čitaju za vrijeme i izvan škole i koliko su zadovoljni nastavom hrvatskoga jezika. Možda će upravo takvi, budući rezultati biti dovoljan motiv svim kreatorima obrazovnih politika, ali i svim sudionicima javnoga komunikacijskog prostora, da značenje daju upravo materinskome jeziku.
Do tada, Hrvatska se nažalost mora i želi zadovoljiti niskom razinom poznavanja vlastitog jezika, kako u govornom tako i u pisanom dijelu, pristajući pritom samu sebe, iako u povijesti bilježi barem pedesetak imena najvećih i najvažnijih čuvara jezika i kulture, prezentirati u tuđicama i formama koje su daleko od standardnog jezika.
Koliko nisko možemo ići u vrednovanju vlastitoga jezika, svjedoči i ne tako davni skandal s popisom obvezne lektire za osnovne i srednje škole koji će se morati primijeniti od sljedeće jeseni u “Školi za život” – jedan popis stvarali su dugogodišnji nastavnici, profesori i stručnjaci pokušavajući pritom naći mjeru između stare i moderne književnosti, a drugom popisu ni dandanas se ne zna autor. Taj drugi popis međutim nije napravio znatniji pomak u promoviranju vlastitoga jezika među učenicima. Štoviše, ostavio nas je na niskoj razini znanja vlastitog jezika – onoj u kojoj nam učenici bolje i uspješnije rezultate na državnoj maturi ostvaruju iz engleskoga nego iz hrvatskoga jezika.
Mi ne znamo djecu učiti kako se jezikom koristiti kao korisnim alatom za izražavanje. Znamo samo daviti lekcijama poput "samoznačne i suznačne riječi" i hrpa sličnih bedastoća. Ako ćemo ih i dalje učiti na ovakav način, treba još smanjiti satnicu. niškoristi