Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Kućni ljubimci

Noću su mi ostavljali štence pred vratima, sve sam ih spašavala

Svojedobno je 70 pasa lajalo u dvorištu, susjedi su je zvali čudakinjom, ali nije posustala zbog ljubavi prema životinjama
27. svibnja 2019. u 21:30 2 komentara 972 prikaza
Foto: Dubravka Petrić/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/8

Noseći kriške salame, od kojih je i sebi složila sendvič, baka Julijana Vašadi odlučnim korakom pješači od stana u Đurđenovcu do imanja u Sušinama, u našičkome kraju. Noge joj postaju sve teže, no sjeti se da je tamo čekaju gladna usta – tri napuštena psa koja je spasila od života na ulici.

Posjet skloništu 'Za rođendan neću darove, već hranu za psiće u azilu'

Prema karti, to je tri kilometra, no na leđima joj je ravno 80 godina. Da prevali taj put treba joj sat i pol, i to samo u jednome smjeru.

– Kada imam novca, platim susjedima da me odvezu. Kada nemam, hodam, pa i po kiši – pomirljivo će.

Skupljala ostatke jela

Više od stotinu pasa prošlo je kroz njezine ruke na posjedu bez struje i vode, gdje je samo trošna drvena koliba. Zvali su je, kaže, i lokalnom čudakinjom, no silna ljubav prema životinjama nije joj dopuštala da posustane.

– Na kraju pašnjaka, iza kuće, prvi sam put začula cviljenje i ugledala kujicu zavezanu za drvo. Bilo mi je silno žao te malene pa sam je uzela k sebi. Nisam se snašla, nisam je sterilizirala pa se s vremenom izrodilo desetero psića. I tako je počelo, prije 25 godina – priča nam 80-godišnja žena. Svojedobno je čak 70 napuštenih pasa lajalo u dvorištu, a sve ih je hranila od 1700 kuna mirovine.

 | Autor : Dubravka Petrić/PIXSELL Foto: Dubravka Petrić/PIXSELL

– Morala sam biti mađioničar da preživimo, skupljala sam ostatke jela po Đurđenovcu. U jednoj menzi su se sažalili pa su mi davali hranu preostalu iza svatova. Azili su bili popunjeni. Kada se po selima proširio glas da se brinem o psima, umjesto da mi pomognu noću su mi ostavljali štence pred vratima. Nijedno nisam odbila, nisam imala srca – prisjeća se ona, dok joj suze naviru na oči.

– Razmišljala sam i o suicidu, seljani su prigovarali, smetalo im je kad 70 pasa laje, jer to je strašna buka. Prkosili bi mi, dotjerali ovce na livadu preko puta pa bih stalno strahovala da psi ne probiju trulu ogradu i zalete se pa naprave štetu. Opasni su u čoporu, kao vukovi. Živjela sam kao u ratu. Od 7 ujutro do ponoći sam dežurala – priča nam. Ni u Domovinskome ratu nije ostavljala svoje štićenike. Ratni vihor, srećom, nije zahvatio njezin kraj pa nije morala bježati iz kuće. Ali već je imala razrađen plan – skrila bi se sa svima njima u kukuruze.

apel udruga U osječkom azilu u tri dana primili su 21 štene, u zagrebačkom ih je 107

Mirovinu je zaradila kao fizikalac u drvnoj industriji, težak posao. Brinula se i o bolesnim roditeljima. Život je nije mazio.

– U ljubavi mi nije išlo, a bez nje nisam htjela ni muža. Ne bih bila sretna, a nisam željela nikoga zavaravati. I tako sam ostala usidjelica – otvara nam se. Kućerak u Sušinama morala je napustiti prije nekih deset godina, nisu to više bili uvjeti za život. Postala je podstanar u Đurđenovcu, a u kući su i dalje živjeli psi o kojima je zdušno brinula. Julijana je nedavno slomila ruku, boluje od osteoporoze, no kada je upitate za zdravlje, odgovara: dobro je, hvala Bogu!

– Đeeesiiii, Đeeesiiii! - viče ona čim skrene prema imanju, a psi su u sekundi oko nogu. I kada ih je bilo 70, svi su imali – isto ime.

– Tko bi im popamtio tolika imena! Viknem ja Đesi, a oni svi dođu. To i nije pravo ime, to je od onoga “gdje si”... – smješka se. Dok odmotava kriške salame, tri crna psa veselo skakuću.

Trebaju pomoć Kad se male ruke slože - volontirajte u azilu za životinje u Čakovcu

Ne mogu više

– Nosim im ljudsku hranu, a jedna draga gospođa iz Australije svaki mi mjesec pošalje dvije vreće hrane za pse, ne znam kako je čula za mene – otkriva. I za posljednji trojac traži udomitelje, jer više se ne može brinuti o njima.

– Nemam više snage, ne mogu po snijegu vući hranu. Molim dobre ljude da mi pomognu, iako ću biti beskrajno tužna kada odu – iskreno će. Koliko vrijedi trud bake Juliške, najbolje znaju volonteri udruge “Farmica” iz Našica.

– Julijanu su svi poznavali, ali na onaj način koji čujemo bezbroj puta: “Čudakinja, bolje da rađa djecu, u kolicima vuče hranu kilometrima da bi nahranila kerove! A što je s bolesnom djecom u Africi?” Molila je Julijana pomoć, ali umjesto pošiljki hrane stizali su paketi sa štencima, mačićima, starim i bolesnim psima. I danas je zaustavljaju na ulici i pitaju mogu li joj dovesti psa. Nemaju ljudi problema sa svojim nemoralom, sa svojom sebičnošću.

Pomažu psima u cijeloj zemlji Od starih klupa izrađuju kućice i šalju ih azilima

Nakon 25 godina borbe ostala je sama, zaboravljena. Danas ta starica teško hoda, pognutih leđa i pogleda uprtog u pod da ne bi vidjela išta sa strane. Zna da ne bi mogla proći pored bespomoćnih životinjskih očiju. Zato je bolje da ne gleda, jer više nikome ne može pomoći – objavili su nedavno na svojoj Facebook stranici.

Zamolila ih je nedavno Julijana da odvedu na “Farmicu” njezine pse – tada ih je bilo šestero.

– Ostali smo zatečeni onim što bi volonteri danas nazvali “horor smještajem”, ali njima je bio sve – hrana, voda, spas od ulice, spas od smrti. Ipak, više nego time, bili smo zatečeni njenom borbenošću i voljom da samo još oni budu spašeni – naveli su. Odmah su sa sobom poveli tri psa i smjestili ih u boks. Ujutro ih nije bilo.

– Danima smo ih viđali u žitu, u šumi, ostavljali im hranu, ali nismo ih mogli uloviti. Javili smo Julijani i slijedećeg smo jutra izdaleka vidjeli da netko sjedi na “Farmici” s tri psa oko sebe. Bila je to Julijana. U četiri sata ujutro stigla je taksijem, dozvala svoje Đesije, sjela i čekala – prepričavaju oni.

– Prvi i drugi su brzo dotrčali, ali bijelu kujicu, dugo sam još dozivala – potvrđuje nam i Julijana, koja je odlazila u Našice idućih tjedan dana, dok se Đesiji ne priviknu na novu adresu. Shvatili su ubrzo da ako je baka tu, ništa ne može biti loše.

- Julijana je ono što smo mi danas. Ona je jedna žena u kojoj su tisuće volontera. Jedna žena koja se prije 25 godina borila za prava životinja, u vrijeme kada zakoni za zaštitu životinja nisu postojali. Julijana je naša heroina i zato ste njenu priču morali čuti – poručuju volonteri.

Ne traži Julijana ni sada ništa za sebe, traži pomoć za pse. Ali kad je pitaju što joj treba, odgovara - samo neki bolji kauč od ovog koji ima. Da se naspava prije nego što umre.

Bojanje stana
PROLJETNI RADOVI
Osnovni "šljakerski" pribor za ličenje zidova koji bi svi trebali imati doma
PBZ
#OSTAJEMDOMA
Plaćaj račune i upravljaj svojim financijama online: savjeti za organizaciju bez odlazaka u poslovnicu banke
  • GlasnaJasna:

    Gospodjo Juliana - ako citate ovo, znajte da me je Vasa prica dojmila do suza, hvala Vam na ljubavi, snazi, odvaznosti da se borite za gladne, jadne, odbacene. Moja ste heriona!

  • cacko:

    JULIANA Klanjam vam se do poda . Zelim vam srecu samo srecu i zdravlje jer ste to zasluzili.