Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Svijet

Naš reporter u Homsu: Preostali kršćani bore se za opstanak u Siriji

Većina grada je razrušena, a malobrojni preostali stanovnici preživljavaju uz svakodnevna granatiranja i snajperske metke
27. svibnja 2013. u 14:00 0 komentara 409 prikaza
hassan, sirija
Foto: VL
Pogledajte galeriju 1/8

Tijekom dvije godine krvavog rata u Siriji, u kojem je prema neslužbenoj statistici poginulo više od 100 tisuća ljudi, a raseljeno gotovo 4 milijuna, najviše je nastradalo kršćana, no rijetko tko to napominje. Prije rata kršćani su uglavnom naseljavali područja Damaska, Alepa i Homsa, gdje ih je najviše živjelo u dolini Crack des Chevaliers, poznatoj kao Dolina kršćana. Naime, u Homsu i okolici živjelo je gotovo 150 tisuća kršćana. Većina je raseljena po cijeloj Siriji i Libanonu te po mnogim drugim zapadnim zemljama, a vjerski objekti kršćana potpuno su razoreni. Unatoč tome što žive u teškim uvjetima, bez vode, struje te je svaki izlazak na ulicu rizičan zbog snajperske vatre, malobrojni su odlučili ostati u svojim razorenim domovima jer, kako kažu, Sirija je kršćanska zemlja, a oni su potomci Isusa Krista. Do prije rata kršćanski su kvartovi bili najbogatiji dijelovi Homsa jer se većina kršćana uz rad u zlatarnicama bavila i prodajom namještaja. Danas su od tog silnog bogatstva ostala samo zgarišta. Zbog snajperskih vatri i poneke zalutale minobacačke granate bilo je teško probiti se do tih četvrti tako da smo se pitali kako je uopće moguće živjeti u takvim uvjetima. Ljudi su se u te dvije godine rata naučili snalaziti da bi preživjeli. Naime, gotovo na svakoj kući koja se nalazi na prvoj crti bojišta skinuta su stakla s prozora te su stavljene vreće s pijeskom. Terase su zaštićene pokrivačima i debelim dekama zbog snajperista koji pucaju na sve što se kreće bez obzira na to je li vojnik ili dijete.

Nestašica bombona

Ono što nas je najviše iznenadilo bila su djeca koja su se igrala u pustoj i razorenoj ulici ne mareći za snajpersku vatru koja se neprekidno čula.

– Nije li te strah igrati se ovdje? – upitao sam šestogodišnju Riyan.

– Ne, nije me strah. Dosadno mi je biti stalno u kući. Škole nema, nema struje, ne mogu gledati televizor ni crtiće... A što ću raditi? Igram se skrivača s prijateljicama, potpuno smireno govorila nam je Riyan kao da se igra na zagrebačkom Bundeku – A jel' se vi bojite?

– Mogu ti reći da mi nije svejedno. Ja nisam hrabar kao ti.

– Mi smo već naviknuli na sve. Nije nam sigurno ni vani, a ni u kući – kaže Riyan koja je bila potpuno mirna, za razliku od nas koji smo se trzali na svaki pucanj.

– Imate li možda bombona ili čokolade? Nismo jeli slatkiše jako dugo jer ih ne možemo kupiti. Tata je na ratištu, vojnik, a mama kod kuće brine za nas, ali nema novca da kupimo malo slatkiša, jedva imamo za hranu – nježnim i sramežljivim glasom upitala nas je mala Riyan.

Nikada nisam bio sretniji nego u trenutku kada sam posegnuo u svoju torbu i izvadio bombone koje sam kupio još u zagrebačkoj zračnoj luci. Vidjevši bombone, mala Riyan i njezine prijateljice Sara i Maja nasmijale su se od uha od uha te me zagrlile i poljubile. U tom su mi trenutku proradile emocije i nisam mogao sakriti suze, koje su potekle zbog ovog okrutnog rata u kojem naviše nastradaju upravo ti nevini anđeli, djeca koja će svoje djetinjstvo, ako i prežive ovaj rat, pamtiti samo po zlu i ubijanju, noseći sa sobom cijeli život ratne traume.

Dok su djeca slatko otvarale bombone, čula se jaka detonacija te smo htjeli pobjeći u zaklon, no mala Riyan ponovno nas je umirila.

– Ova ide preko nas. Dobro je dok je čujemo. One što dolaze k nama ne čujemo, one samo eksplodiraju. Ali, slušajte, ipak bi bilo dobro da mi idemo kući, a vi se negdje sakrijte – savjetovala nam je Riyan trčeći sa svojim prijateljicama po pustoj ulici prema svojoj kući. S druge strane ulice dječaci, umjesto da sjede u školskim klupama ili se igraju dječjih igara, skrivajući se iza zidova glume ratnike improviziranim drvenim oružjem. Dvojica su režimski vojnici, a dvojica pobunjenici.

– Mi smo Assadovi vojnici i uvijek pobjeđujemo pobunjenike i teroriste – govorio je šestogodišnji Adel. – Kad odrastem bit ću vojnik. Tata mi je rekao da moram biti vojnik i čuvati svoju obitelj, vjeru i državu, a to ću i napraviti – odlučan je Adel.

Brigade Slobodne armije Al-Faruq i Front Al-Nusra, koji je američka administracija stavila na popis terorističkih organizacija, "očistile" su 90% kršćana u Homsu.

Struja iz agregata

U tim brigadama ima mnogo islamista i pripadnika Al-Qa'ide koji su došli iz cijelog svijeta kako bi stvorili islamsku državu te potjerali kršćane s njihovih ognjišta.

–Zapadni kršćanski svijet, umjesto da nas brani, šalje džihadistima naoružanje... Mi nemamo ništa protiv Slobodne sirijske vojske, ali smo protiv onih koji su dolazili izvana, koji nas žele ubiti jer smo za njih nevjernici i bogohulnici – drhtavim glasom i suznih očiju govorio je 70-godišnji Toni koji je prije rata imao lanac trgovina a danas sjedi na ulici i prodaje rabljene stvari da bi preživio.

– Mi smo tu najveća žrtva, ali to nitko ne pita. Ubijaju nas samo zato što smo kršćani, ruše nam crkve... Dvije godine nismo proslavili ni Božić ni Uskrs. Veliki kršćanski blagdan Uskrs obilježen je u razrušenim domovima jer crkve više nemamo – govori Toni koji je bio svjedokom napada džihadista na dolinu Crack des Chevaliers (dolinu Kršćana).

– Da nismo imali naoružanje, danas bi svi kršćani doline Crack des Chevaliers bili mrtvi jer na to područje krenuli su najradikalniji islamisti. Nekoliko sati naši borci sukobljavali su se s njima i onemogućili im ulazak u dolinu – istaknuo je Toni te napomenuo kako to nije vjerski rat jer uz sebe imaju i veliku potporu sunita i alavita te se nada da će papa Franjo svojim molitvama, ali i političkim djelovanjem zaštititi kršćane u Siriji kako bi ostali na svojim ognjištima. Iako za vrijeme našeg boravka u kvartovima Zahra i Hay Al-Arman nije utihnula snajperska vatra, stanovnici pokušavaju živjeti normalno. Trgovine i restorani rade. Struju osiguravaju iz agregata. Vlasnik fast-food restorana Mario počastio nas je kebabom jer dolazimo iz Hrvatske, a on je vatreni navijač Real Madrida i zaljubljenik u Luku Modrića. I Mario je jako zabrinut za sudbinu kršćana u Siriji.

– U ovom kvartu živjelo je uz kršćane i mnogo alavita i sunita. Vjerujte mi, za mog prijatelja uz kojeg sam živio 30 godina, nikada nisam znao da je sunit. Jer kod nas nitko nije postavljao pitanje vjere. Nažalost, on je nakon izbijanja sukoba prešao na drugu stranu. Neki dan mi se javio i kaže kako da smo mi kršćani nevjernici i bogohulnici – razočarano govori Mario.

>>Sirijska vojska uz pomoć Hezbollaha polako osvaja Qusair

čest poremećaj
Kći naše glumice: 'Prije par dana dobila sam dijagnozu. Nije me sram što idem na terapiju i što sam tražila pomoć'
Presretan zbog nagrade
Modrić za VL otkrio kome bi dao glas za najboljeg hrvatskog nogometaša: On mi je idol iz djetinjstva
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.