Svoju je Juditu, moralistički ep s biblijskom tematikom, Marulić zgotovio 22. travnja 1501., pri čemu ju je popratio proznom posvetom don Dujmu Balistriliću u kojoj ne samo da je izložio svoju poetiku nego se pozvao na izvore svojega epa, kako one klasične tako i na domaće prethodnike. Bit će to datum kojim će započeti novo razdoblje hrvatskoga jezika i versifikacije.
Odnos žena i laži
Judita će biti tiskana u Mlecima 20 godina poslije, upravo onda kada Marulić piše i svoj konačni testament s popisom dvjestotinjak knjiga svoje biblioteke, a u kojoj su se nalazila antička, biblijsko-teološka, inozemno humanistička i tuzemno humanistička djela.
Judita, ispjevana po uzusu rimskih epičara, ima šest pjevanja i ukupno 2126 dvanaesteraca s četverostrukom rimom. Taj ep nije puka preradba starozavjetne priče o udovici Juditi koja je vlastitom žrtvom, nakon ljubavne noći, na prijevaru odsjekla glavu neprijateljskom vojskovođi Holofernu i tako spasila rodni grad. Riječ je o umjetničkoj obradi toga motiva u kojoj je autor uspio asimilirati različite književne poticaje: u opisu vojske i njezine opreme vidljiv je Vergilijev utjecaj, u odabiru nekih pjesničkih sredstava vidljiva je Ovidijeva manira, a u opisu Juditina kićenja Petrarcin upliv. Iako je riječ o moralizatorskom djelu za koje sam autor tvrdi da mu je zadaća širiti kršćanski moral, djelu koje svojom alegoričnošću potiče i rodoljubne osjećaje i otpor mnogo jačemu neprijatelju, djelu u kojem se osjeća i autorovo dobro poznavanje svetačkih legendi, Judita istodobno svojim pjesmotvornim odlikama predstavlja prijelaz iz srednjovjekovne poezije u renesansno stihotvorstvo na narodnom jeziku.
Iako je na Marulićevo tumačenje laži u svrhu Božje službe utjecalo učenje svetoga Augustina, što se tiče teme odnosa laži i žene, valja spomenuti i tekstove talijanskih renesansnih teoretičara koje je Marulić sasvim sigurno poznavao. Njihovi su pogledi ne samo srodni Marulićevima nego i onima njegovih cenzora. Oni su iskazivali stajalište prema kojem je laž najizrazitija slabost žena. Žena i ženstvo lažne su već u svom konceptu. Kao primjer navode se neka poglavlja iz Staroga zavjeta, recimo Sarina laž o vlastitom osmijehu koji je negirala, a koji je vidio Anđel, i ta laž možda je poslije uvjetovala niz događaja koji su u iskušavanjima Abrahama pokazivali nestalnost žene i sudbine koju ne slučajno, rečeno Držićevom frazom, „pišu ženom“.
Isto tako stari autori navode prizor Boga i Adama naglašavajući da Bog nije nakon počinjena grijeha i pada pozvao ženu da joj priopći budućnost, nego je to učinio Adamu izbjegavajući ženu kako ona ne bi počinila nove greške, jer da je laž organski dio njezina spola. I samo tamo gdje je znatiželja, ženska ali i muška, nastat će plodno tlo za laž i realizaciju njezinih posljedica. Pritom se često zaboravljalo da je upravo Eva, po kršćanskoj filozofiji pramajka ljudskoga roda i nositeljica istočnoga grijeha, zapravo prva poželjela odgonetnuti alfu i omegu, prva iskazala intelektualnu znatiželju. Talijanski teoretičari Marulićeva vremena ističu da oni koji lažu uspijevaju ostvariti umjetnost hobotnice. Tako žene, kad lažu, imaju oko sebe osigurano carstvo kojim mogu vladati. Metafora hobotnice upotrebljava se u opisu žena koje se lažima mogu prilagoditi stanjima i raspoloženjima drugih, koje mogu s obzirom na pogodno vrijeme lagati da bi došle do cilja.
Nije slučajno da Meduza umjesto kose ima multiplicirane zmije koje nalikuju na krakove hobotnice. Uostalom, još je i Plinije uočio da polip, tj. hobotnica, mijenja boju prema okolini koja mu je u blizini. Laž i dolazi od straha, kao što se kameleoni prerušavaju jer se boje, kako kaže Plutarh. Boji se puk u Juditi jer, kad ona umre, oni tuguju i strepe pred budućnosti. U Svetom pismu piše da onaj koji voli opasnost, koji je izaziva, u njoj i pogiba. Zapravo riječ je o kazni i biljegu koji nose oni koji se približe lažnom.
Pjesnik nam omogućuje da u ljudima koji lažu i kad lažu prepoznamo sebe u sličnim situacijama. Ipak, u ratnim akcijama korisno je lagati jer iz tog postupka iziđe ponešto dobro. O umijeću pretvaranja moćnika napisao je Machiavelli kultnu studiju Il Principe, koja se nije slučajno našla u rukama renesansnoga pisca Marina Držića, a, još i važnije, i u njegovim književnim i epistolarnim tekstovima. Upravo je zora novoga vijeka ili, kako je filozofi s pravom nazivaju, epoha praga ili epoha prijelaza uvjetovala dodirne punktove u svjetonazoru dvojice potpuno antipodnih književnika – Držića i Marulića.
Ovdje možemo spomenuti još jednoga hrvatskog pisca – Mavra Vetranovića, koji je ne samo dramatizirao lik već spomenute Sare nego i starozavjetnu fabulaciju o braći koja su izdala Josipa, kad su slagala o njegovoj sudbini, a zapravo su ga prodala i doživjela da je njihova laž postala njegovim velikim usponom. Ta je priča odličan primjer predočavanja onoga što se u talijanskoj renesansnoj literaturi naziva dissimulazione disonesta (nepošteno prikrivanje), za razliku od primjera Marulićeve Judite, gdje je riječ o poštenom prikrivanju (dissimulazione onesta). Juditino krabuljenje zapravo započinje udovičinim antologijskim kićenjem i urešavanjem njezine ženstvene vanjštine. U stihovima koji su odavno odčitani u ključu petrarkističkog i neoplatonističkog opisa ljepote može se prepoznati početak Juditina maskiranja kojim započinju pripreme teatra za okrutnoga Holoferna. Teatralizacija prerušavanja započinje kostimom i maskom da bi se poslije ostvarila u Juditinu jeziku, zapravo umijeću laganja kojim će spasiti svoj narod. U toj epskoj fabulaciji Eros je usko povezan s teatralizacijom, odnosno s dissimulazione onesta.
Godinu dana nakon što je tiskana, a Osmanlije zaposjeli naselje podno Klisa, ozlojeđeni i ostarjeli Marulić piše gnjevom i očajem ispunjenu svoju latinsku poslanicu papi Hadrijanu IV., koja se iste godine tiska u Rimu i ujedno je posljednje piščevo tiskano djelo za njegova života. Autor izvještava papu i tadašnju zapadnu javnost o nesrećama koje su snašle njegov narod, apelira za pomoć u ljudstvu i oružju, odnosno predlaže zajednički pohod kršćanskih vladara na borbu protiv Turaka.
Opis vrta i Suzanina kupanja
Među djelima Marka Marulića na hrvatskome jeziku ističe se i kraći ep Historija od Suzane u kojem je pisac umjetnički obradio biblijsku priču iz knjige proroka Danijela o lijepoj i čednoj Suzani, ženi Jakimovoj i dvojici bludnih staraca. Djelo će ostati u rukopisu sve do 1855. kada se tiska u časopisu Neven. Ovdje će Marulić moći opjevati i svoj odvjetnički poziv u pravednom Danijelovu suđenju himbenim starcima koji su najprije pokušali silovati Suzanu, a kada im to nije pošlo za rukom, nju su optužili za bludničenje. Pritom sigurno nije nevažno da je u tome svome djelu Marulić prikazao dijaboličnu laž, nepošteno prikrivanje (dissimulazione disonesta) u izvedbi dvojice pokvarenih staraca, inače izabranih sudaca iz naroda, koji su opisani kao neprimjereni ženici iz pjesme Anka satira. Naime, kada ih zapazi pastir u Suzaninu vrtu kako viču, on pomisli da su magarci (tovarci), ali pjesnik nastavlja da više nalikuju jarcima zbog njihove sijede brade (mnil bi da su jarci, brade da jim zgleda) ili pak pijetlima (kljuvavcima) zbog staračkih nosova. A da se te dvije nakaze pomno razgledaju, nastavlja pjesnik, pomislio bi da su goveda jer debljega od njih nî človika tuj bilo jer kad je tarbuh… pjan i sit slidi puteni blud.
U ovom je spjevu najljepši poetski opis Suzanina vrta i njezina kupanja, u kojem se osjeća Marulićeva prikrivena erotičnost koja je homologna onoj u njegovu opisu Juditina krabuljenja i kićenja. U poetski oslikanom vrtu u kojem pisac pobraja različite voćke, cvijeće i biljke nalazi se izvor vode na kojem će uprizoriti Suzanino kupanje za umetnute oči skrivenih, pohotnih staraca. Ona će ostati sama pokraj vode u trenutku kada otpremi svoje vjerne robinje po ljekovite masti, mirisna ulja, urehe i nakit kojim će ukrasiti okupano tijelo: ...‘Rabe moje verne, / Pojdite operne k shranam kê uzdaržje / Urehe biserne, doneste najbarže / Masti da se straže z driva baosamita /[…]/ Još ulja nalita da je čašica, vim, / Ter kartom povita: i nju donesite s tim / Da se namažem svim kada se operem / i suj toplinu tim od sebe odrenem.’
4
Nije stoga neobično da je Marulić odabrao upravo ovu starozavjetnu fabulaciju kada znamo da je motiv Suzane i njezina vrta najčešći erotični motiv u europskoj ikonografiji osobito kasnijega baroknoga razdoblja. Da Marko Marulić nije zazirao od pisanja erotskih stihova, svjedoči i otkriće hrvatskoga klasičnog filologa i prevoditelja Darka Novakovića, koji je pronašao zbirku njegovih latinskih epigrama u Glasgowskoj biblioteci te ih objavio 1997. Među njima se nalaze i oni erotski, od kojih je jedan upućen upravo rimskom zaštitniku vrtova i nasada, bogu muške spolnosti i rasplođivanja Prijapu, koji se prikazuje kao patuljak s golemim falusom. Pita Marulić Prijapa: Reci, Prijape bludni, u kojem stanuješ kraju, / Sad kad se pronijela vijest da si napustio vrt? / ‘Dva su brijega, a između njih je smradna dolina. / Usred doline te sada sam našao dom.’
Prijapov odgovor upućen našem pjesniku, u duhu ironije antičkih pisaca svojevrsni je antipetrarkistički stih koji mizoginijski opjevava žensku spolnost. S obzirom na to da je taj bog u rimskoj mitologiji zaštitnik vrtova, nije li znakovit svojom dalekom aluzivnošću na opis vrta u Suzani, za koje je kritika, doduše, davno ustvrdila da su na njega utjecali stihovi u rimovanim heksametrima Vita Suzanae iz djela Aurora, biblia versificata Petra iz Riga.
Sutra: Arheolog i tvorac onovremenih klasika
