Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvati koji su mijenjali svijet

U njegovo vrijeme Split je, pretpostavlja se, imao tek nešto više od 2000 stanovnika

Do kraja lipnja u novom velikom projektu Večernjeg lista predstavit ćemo dvanaestero Hrvata koji su svojim znanstvenim, umjetničkim, izumiteljskim i drugim dostignućima mijenjali svijet.
13. svibnja 2020. u 06:50 0 komentara 778 prikaza
Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL

Fakultet hrvatskih studija

Živio je Marko Marulić u vrijeme najsnažnijih borbi za vlast nad politički uznemirenom Dalmacijom. Snažna diplomatska, ali i vojnička borba vodila se između Mlečana s jedne strane i hrvatsko-ugarskog dvora s druge. Posebnu dramatičnost u te događaje unosili su prodori Osmanlija.

MM Marulićevo stvaralaštvo Uz Dan hrvatske knjige pogledajte virtualnu izložbu NSK o ocu hrvatske književnosti

Bitka na Krbavskom polju

Njihove trupe, u vrijeme Marulićeva djetinjstva, približavale su se preko Bosne jadranskoj obali i utvrđenim hrvatskim gradovima. Ta politički vrlo složena situacija pogoršala se nakon poraza što su ga hrvatske trupe doživjele 1493. na Krbavskom polju. Od tada, a Marulić je već bio četrdesetogodišnjak, Split se našao u središtu ugarsko-mletačkih sukoba oko Dalmacije, sukoba koji su u nekim elementima odražavali, i to na vrlo uvjerljiv način, stanje tadašnjih europskih, a uskoro i svjetskih sukoba.

Stanovništvo Splita u Marulićevo je doba bilo sukobljeno i u klasnom smislu. Plemići i pučani permanentno su se borili za veća prava u gradskoj upravi, što su mletački gospodari koristili kako bi među njih, tako razjedinjene, unijeli još veći razdor. Splitski se puk borio protiv plemićkih privilegija, protiv koncesija koje su im dopuštali venecijanski upravitelji. Plemići su uglavnom živjeli od dobiti koju su imali sa svojih imanja, a koristi su imali i od funkcija što su ih opsluživali u komunalnoj vlasti.

Pučani su bili posve okrenuti trgovini i pomorstvu, poljoprivredi i ribarenju, tako da su neki od njih postali čak imućniji od vlastele. Zbog toga su se oni najimućniji među njima borili kako bi i oni sudjelovali u gradskoj vlasti. S vremenom je taj stalež davao gradu sve više obrazovanih ljudi, dakle liječnika, notara, učitelja pa i svećenika.

Sveti Jeronimo POSEBNO GA HVALIO MARKO MARULIĆ Sveti Jeronim je za hrvatske pisce bio 'kruna, čast i dika naroda i jezika našeg'

Pored tih dviju dominantnih skupina, izvan utvrđenoga grada, koji se udobno smjestio u drevnoj i nanovo utvrđenoj Dioklecijanovoj palači, egzistirala je pod gradskim zidinama i u predgrađima vrlo brojna ali slabo organizirana populacija gradske sirotinje. Oni su obitavali izvan zidina, bili su doseljenici iz Zagore, iz Poljica, ali i iz susjedne Bosne. Bili su većinom bjegunci pred osmanlijskim nasiljem pa su u svojoj bijedi ipak bili sretni što mogu živjeti u blizini razmjerno sigurnog i utvrđenoga grada. Taj dio splitske populacije u vrijeme Marulićeva života nije imao gotovo nikakva prava, živio je izvan zakona, a mogućnost da neki od njih postanu dio pučke populacije bila je otežana vrlo strogim propisima. Ti su ljudi radili kao čistači i nosači u gradu, bili su uključeni u poljske radove, a prema sačuvanim dokumentima, vidljivo je da su se oni tek u drugoj ili trećoj generaciji integrirali u gradski stalež. Ta je grupacija postupno mijenjala ne samo etničku nego i socijalnu sliku grada. Gradska je uprava nad njihovom asimilacijom svakodnevno bdjela pa je nakon 1480. izabiran po jedan kapetan koji je u Varoši, kako su se općim imenom nazivala splitska predgrađa, kontrolirao naseljavanja, koja su prije svega djelovala na vrlo naglu i značajnu kulturološku promjenu, koja je značila da se u Splitu pojačavalo poznavanje hrvatskog jezika ali i narodnih običaja.

U Marulićevo vrijeme Split se širio prema zapadnim zidinama Dioklecijanove palače pa je tako nastajalo novo središte grada, za koje bi se moglo reći da je bilo renesansno. To novo središte nalazilo se oko današnjega Voćnog i Narodnoga trga, a od njega se sačuvala moćna kula na obali. Bio je to svojevrsni novi Split Marulićeva doba. U isto vrijeme širili su se i oni dijelovi Splita u predgrađima, dijelovima grada koji su se nazivali hrvatskom riječju Zagrađe, a u kojima je, prema izvještajima mletačkoga sindika Giustiniana, samo koje desetljeće nakon Marulićeve smrti bilo više od 600 stanovnika.

Povijest Hrvata, djelo Ivana Meštrovića NOVI VELIKI PROJEKT VEČERNJEG LISTA Priče o dvanaest Hrvata koji su mijenjali svijet

Većina imena - hrvatska

U Splitu Marulićeva doba bilo je već mnogo obrtnika koji su mogli zadovoljavati i najsofisticiranije potrebe njegovih plemića i pučana. Nove su se kuće uređivale u lokalnim klesarskim radionicama i to u stilu cvjetne gotike, koja je bila najmoderniji stil toga vremena. U gradu je bilo mnogo zlatara koji su imali svoju ulicu, u luci su se gradili brodovi, kovali su se vrlo moderni alati za poljoprivredu, grad je bio dobro naoružan, a poznato je više krojača i krznara koji su svakako šivali sasvim modernu renesansnu odjeću. Isto se odnosilo na postolare. Naravno da je u Splitu iz Marulićeva vremena bilo više stolarskih obrtnika, kao i staklara. Uz te ljude koji su proizvodili predmete povezane sa svakodnevnom upotrebom, u gradu je živio niz općinskih učitelja ili glasnika, kancelara i notara, vojnika i vojnih zapovjednika. Neki od njih bili su došljaci s Apenina, ali kako je vrijeme prolazilo, sve se više Splićana izučilo za ta zanimanja.

U arhivima većina imena bila je hrvatska pa se tako javljaju brojni Božidari, Franice, Cvitani, Dragići, Radice, Milice, Radonje, Radoslavi, Stoje i Vladislavi. Sva su ta i još mnoga druga imena bila narodna i svjedočila su o sve većoj kroatizaciji Splita, što se razabiralo i u tadašnjim prezimenima među kojima je, u Marulićevo vrijeme, bilo mnogo onih koja su ostala do danas karakteristična za Split i Hrvatsku: Kriškovići, Biloševići, Gregorići, Ivkovići, Jurići, Mihalići, Mladinići, Ratkovići…

Inače, nije s potpunom preciznošću moguće reći koliko je točno bilo stanovnika u Splitu u vrijeme Marka Marulića. U to doba nisu se obavljali opći popisi stanovništva, nego je sačuvan niz procjena mletačkih činovnika, kojima je najčešće bilo najvažnije da prebroje one muškarce koji su bili sposobni za oružje. Bilo je to posve prirodno u gradu koji je desetljećima živio u permanentnoj ratnoj opasnosti i koji je imao dnevnu bojnu pripremljenost. Najstariji među takvim popisima stanovništva jedan je iz 1507. godine. Knez je tada bio Pietro Maripietro. Tada su izbrojili 368 osoba, od čega 73 u starom i 195 u novom dijelu grada. Na tom su popisu bili samo građani, pa u njemu svjesno nije bilo plemića kojima je pripadao Marko Marulić. Prvi poznati popis u kojem se spominje i Marulićeva obitelj nešto je mlađi. Taj je nastao čak tri desetljeća nakon pjesnikove smrti.

Oskudnost tih podataka ne može nas lišiti mogućnosti da pretpostavimo kako je u Splitu Marulićeva doba živjelo svakako nešto više od 2000 stanovnika, što potpuno odgovara procjeni sindika Giustiniana, koji je na svom putovanju po Dalmaciji 1553. procijenio da u Splitu žive 3073 stanovnika. Kad taj broj usporedimo s onima u Šibeniku, Zadru ili Trogiru iz tog vremena, onda je lako vidljivo da je Split tada imao najmanje stanovnika, ali ni u jednom smislu nije bio kulturno inferioran drugim gradovima tadašnje Dalmacije, te nije slučajno bio zavičajem svjetskoga pisca kakav je bio Marko Marulić.

PRAVNIK ZVONIMIR BRAČUN Imam jedinog sačuvanog Marulića iz 1516.

Jer upravo je u Splitu, u isto vrijeme dok su u Firenci ili Rimu obitelji Sforza ili Medici gradili svoje palače, bilo zdanja koja su se s njima i po duhu i po stilu a i po humanističkoj inspiriranosti mogla takmiti. Takva je jedna od splitskih renesansnih palača u koju je Marko Marulić često zalazio, a sačuvana je do danas, palača obitelji Papalić za koju se pretpostavlja da ju je gradio i ukrašavao veliki Juraj Dalmatinac. U toj palači ne samo da je djelovao moćni humanistički književnički kružok nego je u njoj bila skupljena vrlo zamjetna zbirka antičkih spomenika koje su Papalići pronašli u ruševinama Dioklecijanove palače, dakle nedaleko od svoje kuće, ali isto tako i u obližnjem Solinu.

Bio je to ambijent u kojem je rastao duh Marka Marulića, bio je to svijet koji je pomogao njegovu talentu da se raskrili do te mjere da se mogao uspoređivati s najnadarenijim individuama svoga vremena, ali isto tako da ostavi traga u djelima svojih hrvatskih suvremenika ili neposrednih nasljednika kakvi su bili Petar Hektorović, Petar Zoranić, Brne Karnarutić i Juraj Baraković. Zbog toga se nekome danas može činiti nevjerojatnim da je pisac koji je djelovao u tadašnjem malenom Splitu, u gradu opkoljenom Osmanlijama koji je imao manje od 3000 stanovnika, napisao djela koja su tiskana u više od šezdeset izdanja te koja su bila prevođena na sve važnije jezike i bila udomaćena u brojnim nacionalnim sredinama.

Juraj Julije Klović Juraj Julije Klović Molitvena knjiga Časoslov Farnese već je stoljećima na 'meti' stručnjaka

Zato i ovaj put treba podsjetiti na činjenicu da mitska zemlja Dalmacija, kako ju je imenovao Henry Miller u Rakovoj obratnici, nije nikad bila prostor idiličnoga, već je ona bila prostor mračnoga i krvavoga. Tako je još od grčkih mitoloških vremena gdje su se rađali veliki duhovi. U Marulićevo vrijeme djelovali su u Splitu brojni iznimni ljudi, među kojima su književnici Dmine i Jerolim Papalić, pjesnik Kristofor Papalić, trogirski biskup Toma Niger, pjesnici Petar i Jeronim Ćipiko, Jerolim i Frane Martinčić, Nikola i Antun Alberti te Frano Božićević.

ZADIRANJE U PRIVATNOST
Skandal na granici: Novinara Večernjeg lista policija skinula do gola zbog filtera za cigarete
Renault Zoe
U POTRAZI
Od Samobora do Ivanić Grada: Kako smo tražili najbolje jagode?
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.