Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave, rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti – poručio je u lipnju 1991. godine Josip Reihl-Kir. Samo nekoliko tjedana poslije bio je mrtav. Njegova, hrvatskog, ubojicu jedva da su hrvatske vlasti imale volje odvesti pred sud, dok stvarni nalogodavci tog zločina nikada nisu odgovarali.
Trebao je biti simbol građanske hrabrosti, bio je dobar čovjek u vremenu zla, no o Josipu Reihl-Kiru ne uči se u školi. O njemu mnoga hrvatska djeca ne znaju ništa, o čemu svjedoči i istraživanje "Ratne devedesete iz perspektive mladih u Hrvatskoj" iz 2022. godine, koje je pokazalo da njih više od polovice nikad nije čulo za Reihl-Kira.
Od dana pogibije idućih 35 godina bio je mahom prešućen i zaboravljen, što dijelom ispravlja dugometražni dokumentarni film "Mirotvorac" redatelja Ivana Ramljaka, koji uz Dragu Hedla i Hrvoja Zovka potpisuje i scenarij. Film je priča o nekoliko posljednjih mjeseci njegova života u osvit krvavog rata, koji je Reihl-Kir svim silama pokušao spriječiti, no njegov glas utišala je glasna ratna mašinerija.
Premda film datira iz prošle godine, otkada je ovjenčan brojnim domaćim i međunarodnim nagradama, tek je nedavno emitiranje na Hrvatskoj radioteleviziji podignulo silnu buru u javnosti. Polemika je stigla i do Sabora, a uz ocjene da je riječ o "opasnom propagandom pamfletu" i "povijesnoj krivotvorini", na račun autora filma na društvenim mrežama izrečene su salve uvreda, pa i ozbiljnih prijetnji, zbog kojih je u cijeli taj mučni slučaj uključena i policija.
Oglasilo se i Hrvatsko novinarsko društvo (HND), koje u priopćenju navodi da je Hrvoju Zovku, ujedno predsjedniku te strukovne organizacije, najveći broj uvredljivih i prijetećih poruka pristiglo s Facebook stranice Branimira Glavaša, nakon uistinu uznemirujuće objave. "Zabadava pokušavate snimanjem i prikazivanjem propagandnih uradaka i filmova krivotvoriti povijest. Jedino što smo pogriješili kod demokratskih promjena 1989./1990. jest to što nismo upotrijebili scenarij iz Bukurešta", napisao je Glavaš – za neke ratni heroj, bez čijeg bi umijeća istok Hrvatske pao kao kula od karata, a za sudstvo i dio javnosti, nepravomoćno osuđeni zločinac – aludirajući tako na scenarij kada su na Božić 1989. strijeljani rumunjski diktator Nicolae Ceauşesacu i njegova žena Elena.
"Nadam se da će nam se prilika ponovno pružiti, kada ćemo znati iskoristiti greške i propuste, te sve 'figure' postaviti na svoja mjesta gdje u normalnim državama i pripadaju!", poentirao je Glavaš, pa u komentarima, u prepisci sa svojim pratiteljima, prisnažio: "Trebali smo im suditi prije ukidanja smrtne kazne Ustavom."
HND u svojoj obavijesti javnosti i Vladi RH ističe da su pozivi na odmazdu njegovim autorima uslijedili upravo nakon prikazivanja filma "Mirotvorac" na Hrvatskoj televiziji. Također navode da je dodatno Hrvatska radiotelevizija u emisiji urednika i voditelja Petra Vlahova, koja je uslijedila nakon prikazivanja filma, ponovno iskorištena za crtanje mete na čelo autorima "Mirotvorca", a među kojima je uza Zovka i jedan od najuglednijih hrvatskih novinara, publicist i književnik te višestruko nagrađivani novinar Drago Hedl, koji je ujedno potpredsjednik HND-a.
U zaštitu autora filma stala je i Inicijativa "Za Hrvatsku slobode", koja u priopćenju ističe da je riječ o hajci na autore dokumentarca i problematizira način na koji je javna televizija organizirala debatu s povjesničarom Antom Nazorom, pozivajući ga na vrednovanje umjetničkog djela, što ne čine kad su posrijedi drugi filmovi slične tematike. "Javni medijski servis prečesto pokazuje na čijoj je strani, a u koga sumnja. Time se kreira atmosfera nepovjerenja pa i apriornog zazora od budućih djela koja preispituju događaje iz devedesetih. Na taj način, indirektno, pokušava se ušutkati kreativni potencijal hrvatskih autora i autorica oduzimanjem prava na njihov doživljaj povijesnih zbivanja", poručili su iz Inicijative i dodali da Ante Nazor svojim nastupima na televizijama otvara prostor za napade koji preplavljuju društvene mreže, dovodeći u pitanje integritet autora i financiranje Hrvatskoga audiovizualnog centra.
Smatraju da upravo Nazor, stavljajući se u ulogu meritorne osobe koja određuje čija je interpretacija cjelovita, a čija ne, dolijeva ulje na vatru sugerirajući da samo Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata smije i nudi kanonsku interpretaciju ratnih zbivanja. Što je kritičarima sporno, pitali smo Dragu Hedla. – Mislim da je problematično to što neki ljudi danas ne žele priznati da je i na našoj strani, bez obzira na to što smo vodili obrambeni, Domovinski rat, bilo pojedinaca koji su činili ono zbog čega se danas neki ljudi stide, a neki, kao što vidimo, i dalje smatraju da je to potpuno legitimno. Bilo je dovoljno vremena i prilike da se o Reihl-Kiru ispriča priča i prije nego što smo to mi učinili; prošlo je čak 35 godina i svatko tko je smatrao da treba reći povijesnu istinu, a koju mi navodno nismo rekli, imao je prilike to učiniti.
Međutim, očito nikome nije bilo stalo da se ta priča ispriča onako kako treba. I onda su se, naravno, i očekivano javili pojedinci koji smatraju da smo mi falsificirali povijest. Ja ću samo podsjetiti na jednu izjavu bivšeg predsjednika Vrhovnog suda Milana Vukovića, koji je svojedobno izrekao stav da Hrvati, budući da su vodili obrambeni rat, nisu mogli počiniti ratne zločine. Dakle, to je rekao u to vrijeme najveći pravni autoritet u Hrvatskoj i onda, naravno, tko god je govorio nešto što nije bilo u skladu s tim stavom praktički je bio državni neprijatelj, strani plaćenik za Judine škude. U mojoj karijeri puno se takvih etiketa na moju kožu nalijepilo – kaže na početku razgovora Drago Hedl, koscenarist filma, osječki novinar i svjedok događaja koji su prethodili pogibiji Josipa Reihl-Kira.
U Osijeku se uoči 1. srpnja 1991., kako kaže, stvarala "vrlo, vrlo negativna klima" prema Reihl-Kiru, kojem su lijepili epitete udbaškog kadra premda nije pripadao reliktima prošlosti niti je imao poveznica s tajnim službama bivše države. Štoviše, bio je legitimno izabrani predstavnik hrvatske vlasti koja je dobila izbore na prvim višestranačkim izborima 1990., odabran za šefa policije uz puno povjerenje nove hrvatske vlade. Ipak, primao je prijetnje.
– Meni je osobno, dva do tri tjedna prije nego što se dogodio taj tragični događaj, u vrijeme dok sam bio glavni urednik Glasa Slavonije, nakon intervjua koji je dao našem novinaru, na vratima redakcije dok sam ga ispraćao, rekao da se boji za svoju sigurnost. Dakle, čovjek je znao da mu rade o glavi, a ako se šef policije u to vrijeme boji za svoju sigurnost, onda mislim da je dovoljno jasna slika kakve su bile okolnosti i kako se podgrijavala atmosfera koja je ionako već bila usijana. O toj atmosferi koja se namjerno stvarala da bi se onda našao jedan čovjek koji će samo povući okidač, govore i naši sugovornici u filmu. Mi, autori filma, nismo im pisali govore, to su njihova sjećanja i doživljaji iz prve ruke, oni su svjedoci tog vremena – prisjetio se Drago Hedl te dodao kako i danas postoji skupina ljudi "koja se ne miri s tim da je i s naše strane bilo nedoličnih stvari kojima se ne možemo ponositi".
– Naravno da je uvijek bitno reći tko su ti pojedinci koji su to činili. I hrvatska je vlast neke ljude osudila zbog zločina koje su počinjeni s hrvatske strane, a neki i danas čekaju presude. Mislim da je Reihl-Kir upravo bio žrtva takvih ljudi. Ali i danas, nažalost, još uvijek postoje ljudi koji misle da je u ratu sve dopušteno i ne žele priznati pogreške koje su se dogodile i s naše strane – kazuje Drago Hedl, kojeg pitamo kako je doživio Glavaševo prizivanje rumunjskog scenarija za autore filma "Mirotvorac".
– Još nije shvatio da to nije scenarij koji treba ovom društvu, da u ovom društvu možemo misliti drugačije i da je dobro da mislimo drugačije. Iz mnogih reakcija pojedinaca čini mi se i da je pozivanje na rumunjski scenarij vrlo opasno jer još ima ljudi koji su spremni poslušati takve pozive. Mislio sam da je to vrijeme prošlo, da je iza nas, međutim, kao što vidimo danas, čim nešto kažete što je disonantno u odnosu na one koji imaju čvrst stav o tome da je Domovinski rat bio čist kao suza... ja ne kažem da nije, ali sigurno da je i s naše strane bilo stvari na koje ne možemo biti ponosni.
I zato mi je tužno kada vidim da još uvijek ima ljudi koji pozivaju na rumunjski scenarij, koji bi danas nastavili tamo gdje su prekinuti u vrijeme kada je učinjeno ono zbog čega im se danas sudi – kaže Drago Hedl, koji je tijekom novinarske karijere 1995. i 1996. godine u dva navrata bio danonoćno pod zaštitom hrvatske policije. I danas mu je žao tih ljudi koji su provodili noć u automobilu ispred njegove kuće i pazili da netko ne učini nešto što bi moglo ugroziti njegovu sigurnost, ali i naštetiti Hrvatskoj, jer bi likvidacija novinara koji "čačka" po ratnim zločinima zasigurno odjeknula u svijetu.
– Meni je žao da se u vrijeme kada se cijeli svjetski poredak urušava – kada se svijet pretumbava, kada ne znamo što će biti sutra, a s druge strane imamo i tehnološki napredak koji je fascinantan i koji zapravo pokazuje da će uloga čovjeka na planetu biti vrlo brzo marginalizirana u odnosu na umjetnu inteligenciju – da se mi i dalje bavimo nekim stvarima od kojih se ne možemo odmaknuti jer smo postali zarobljenici vremena. Dakle, još u našem društvu postoje neke dogme u kojoj se ne smije dirati, protiv kojih se naprosto ne može; ovo je društvo zarobljenik tog vremena ili mi se to čini da su ti ljudi naprosto previše glasni, pa im možda i mi kao društvo pridajemo preveliko značenje.
Čini mi se da bi ipak velika većina ljudi htjela da stvari budu drugačije, da možemo govoriti slobodno, a kad kažem slobodno, mislim i odgovorno. Ali da se moramo bojati iznijeti svoje mišljenje zato što netko misli drugačije? Ja neću nikada nikoga uvjeravati u nešto u što čvrsto vjeruje, ali jednako tako volim imati pravo i zahtijevati to pravo da smijem reći ono što mislim i da zbog toga ne trpim posljedice; naravno, ako ne govorim stvari koje ne stoje i koje možda druge vrijeđaju. Taj prag tolerancije u nas je, nažalost, jako nizak, što potvrđuje i ova hajka jer ljudi jednostavno ne žele prihvatiti da se o nekim stvarima može reći drugačije kada za to postoje dokazi. Mi smo u filmu te dokaze vrlo jasno iznijeli. I još nešto: dobio sam informaciju iz pouzdanih izvora da je prije nekoliko dana na sastanku vladajuće koalicije bilo govora o "Mirotvorcu", znači Penavi nije problem što njegov zastupnik pjeva uz harmoniku, nego se prebacuje tema na mene i film – kaže Drago Hedl.
I drugi scenarist filma, Hrvoje Zovko na mnogo je načina vezan za temu filma otkako se kao novinar HTV-a svojedobno bavio sudbinom Josipa Reihl-Kira i, kako kaže, herojske borbe njegove supruge da se ubojica izruči i izvede pred sud. – Kada je počeo bjesnjeti rat i kada je već na neki način počela agresija na Hrvatsku sa svih strana, Branimir Glavaš nije kontrolirao dva čovjeka: prvi je Drago Hedl, a drugi Josip Reihl-Kir. Mi smo radili film o okolnostima koje su se događale u toj atmosferi, sa svjedocima, među njima i hrvatskim braniteljima, no "državnim čuvarima povijesti" koji se ponašaju u maniri SUBNOR-a, možda još gore ili luđe, problematično je što smo mi uopće snimili taj film. Ja nemam problem s raspravom. Vrlo sam raspoložen za raspravu. Međutim, kad rasprava skrene u javnu hajku i prijetnje, primjerice rumunjskim scenarijem strijeljanjem, onda je to zastrašujuće – kazao je Hrvoje Zovko pa nabrojio brojne neutemeljene kritike koje prate ovaj film.
Predbacuju im izjednačavanje agresora i žrtve, što smatra notornom glupošću, i podsjeća na izjave "notornoga ratnog zločinca Šešelja i onoga ratnog huškača, Milana Paroškog" koje su sastavni dio ovog filma, a odbacuje i teze prema kojima se Zbor narodne garde u filmu naziva paravojskom. – Ako mi kažemo da je Josipa Reihl-Kira ubio pripadnik pričuvnog sastava hrvatske policije Antun Gudelj, je li to problematično i neistinito? Ako kažemo da se odšetao s mjesta zločina na kojem je ubio još nekoliko ljudi i ranio jednu osobu a da ga nitko nije zadržao, da je boravio nekoliko dana u Osijeku, da je napustio Hrvatsku, da mu je suđeno u odsutnosti, da se takoreći misterioznim pozivom vratio u Hrvatsku i da je dobio 20 godina zatvora, je li to neistinito? Je li problematično ako se bavimo činjenicom da je evidentno imao svojevrsnu logistiku i da je naknadno na njega primijenjen Zakon o oprostu, što je tu sporno i problematično? – pita Hrvoje Zovko obraćajući se kritičarima filma.
Našeg sugovornika potom pitamo: kome je u interesu da priča o Reihl-Kiru padne u zaborav? Ako je država išta učinila, odgovara Zovko, bilo je to da se potrudila da posljednjih 30 i više godina učini sve kako bi se zaboravilo ime hrvatskog policajca, kojeg je imenovala hrvatska vlast, koji se lokalnom HDZ-u zamjerio zbog načina na koji je pokušavao smiriti tenzije između Hrvata i Srba. Hrvoje Zovko uvjeren je da je ubijen kako ne bi došao u Zagreb i progovorio o osječkim gospodarima života i smrti.
Ime Josipa Reihl-Kira danas se nalazi na spomen-ploči podignutoj uz kapelicu Kraljice mira u osječkome prigradskom naselju Tvrđavica na lijevoj obali Drave, na popisu žrtava – velikosrpske agresije na Osijek! – Nije li to falsifikat? Ako je sud utvrdio da je ubijen od hrvatske ruke, mene zanima hoće li na to reagirati Ante Nazor i ispraviti tu povijesnu nepravdu. Zaista bih volio da ti dežurni povjesničari i SUBNOR-ovci kažu, kad smo mi već u krivu i kad su njima na raspolaganju svi dokumenti i svi resursi, koliko su oni svoga javnog vremena potrošili na to da ga posvete Josipu Reihl- Kiru. Koliko su oni publikacija izdali? Koliko su oni po školama hodali i govorili o njemu i koliko su dokumentarnih filmova snimili, a ako nisu, što planiraju i kane učiniti za 35. godišnjicu njegova ubojstva? – nabraja Hrvoje Zovko.
Zanima ga, nastavlja, jesu li predsjednici države i Sabora i premijeri, sadašnji i bivši, koji svake godine obilaze razne obljetnice i odaju počast, ikada došli na grob Josipa Reihla-Kira, jer se toga ne može sjetiti "ni uz najbolju volju". – Da se o Reihl-Kiru ne govori, u interesu je svima koji imaju zadani narativ da se ništa tamno nije moglo dogoditi u Domovinskom ratu, pa i Branimiru Glavašu, nepravomoćno osuđenom ratnom zločincu. Ako svi oni žele snimiti film o Reihl-Kiru i predočiti svoju istinu, ako smo mi iznijeli netočne podatke, neka oni isprave tu nepravdu! Sve ih pozivam, vrlo rado – kaže Hrvoje Zovko.
– Zapravo, mi nismo tolerantno društvo, mi nemamo solidarnosti. Mi govorimo o duboko poremećenom društvu, u kojem zapravo nije poželjno govoriti ništa od dominantne istine, jer onda se otvaraju kontejneri. U jednom ste kontejneru velikosrbin i četnik, u drugom ste plaćenik, a u trećem izdajnik, i to više od 30 godina nakon završetka rata. Nije normalno nemati pravo čak ni na javnu polemiku a da vas netko javno ne sotonizira, ostrašćeno i pod krinkom neke znanosti. Pozivam se na članak 38. Ustava koji jamči slobodu mišljenja i izražavanja misli. Ove prijetnje poruka su svima da se ne usude dirati teme koje nisu po volji "čuvarima revolucije" – kaže Hrvoje Zovko, kojeg naposljetku pitamo hoće li ga prijetnje zaustaviti.
– Mene ta buka uopće ne impresionira. Uostalom, zašto Glavaš nije došao na premijeru filma u Osijeku i suočio se s nama? Radio sam prema svojoj savjesti. Ako sam površan i tendenciozan, što sam onda bio kada sam snimao srpske logore Stajićevo, Begejce i Niš, kada sam snimao o pokolju u Kostrićima i kada sam radio tisuću i jednu priču iz Domovinskog rata s brojnim akterima? Je li to isto bilo tendenciozno, je li to bilo površno? Ako želimo na takav način razgovarati, neka znaju da mene to neće zastrašiti – kazao je Hrvoje Zovko, a isto pitanje postavili smo i Dragi Hedlu. Odgovor je očekivan.
– Ne bojim se da će se dogoditi nešto dramatično i tragično i nemam nekakav poseban strah da bi se sada nakon cijele te erupcije raznih izjava, među kojima je bilo i vrlo nezgodnih prijetnji, moglo nešto bitno dogoditi. Obično, oni koji prijete to ne najavljuju. Imam 76 godina i nemam puno vremena pred sobom, ali imam puno želje i volje da i dalje radim jer mi rad čini život smislenim. Naravno, ne da bih nekoga iritirao, ne radi toga. To nikad nije bio cilj moga posla, već da bih imao pravo govoriti o temama koje dobar dio ljudi ne želi čuti, istodobno dajući pravo i drugima da kažu ono što misle da treba reći, iznoseći protuargumente. Nemojmo pokazivati kalašnjikove ili noževe u zubima. To je rasprava koju nikada ne prihvaćam. Ali, nemam namjeru baciti koplje u trnje sve dok mogu suvislo razmišljati – zaključna je poruka Drage Hedla. I Hrvoje Zovko podijelio je svoju završnu misao: – Na primjeru Josipa Reihl-Kira i nove generacije Hrvata i Srba mogu puno naučiti, da u takvim ekstremnim situacijama prije svega treba biti čovjek, da njegova smrt nije bila slučajna i da mi kao društvo očito danas više volimo govoriti o jastrebovima nego o mirotvorcima.
Otvori KEKS Pay
Jeste li stvarno mislili da bi Josip Reihl spriječio rat? Ma dajte, to je za malu djecu. Oprostite, ali u ratu je bilo različitih budala, ali kada vidimo tko je autor tog filma, znamo da je to čista propaganda protiv domovinskog rata. Još nešto, jeste li stvarno mislili da je Drago kompetentniji na tu temu od Nazora? Vaš je cilj samo podjela društva i stigmatiziranje Hrvatske u svijetu. Ali nećete uspjeti.