Brigadni general Hrvatske vojske i general-bojnik Hrvatskog vijeća obrane Ivica Primorac (1963.) nosio je vojnu odoru od početka Domovinskog rata, u kojem je sudjelovao u brojnim oslobodilačkim operacijama, pa sve do početka 2000. godine kad ga nova hrvatska vlast naprasno šalje u mirovinu. Prekid djelatne vojne službe on i stotine drugih časnika doživjeli su kao čistku kadrova iz Domovinskog rata, jer bili su u naponu snage, završili vojne škole, a onda su političkom odlukom ili umirovljeni ili poslani na burzu. U to vrijeme, koje neki nazivaju razdobljem "demontaže Tuđmanove Hrvatske", promijenio se i odnos prema ratnim veteranima: mnogi su bili izvrgnuti institucionalnom šikaniranju, neki i pravosudnom progonu, pa su im te godine ostale u vrlo ružnoj uspomeni.
Iako se general Primorac tada bio zarekao da će jednog dana napisati knjigu o tome što mu se događalo (i on je bio pozivan na obavijesne razgovore), do tog trenutka trebalo je proći dvadeset godina. Nesklon isticanju i javnim istupima, dugo je odolijevao nagovorima nekih prijatelja da objavi svoja sjećanja na rat i poslijeratno vrijeme, pa se njegova knjiga "Kad istina progovori – svjedočanstvo hrvatskoga generala" pojavila tek u studenom 2025. godine, i to najprije u Bosni i Hercegovini, u nakladi Hrvatskoga dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH. U Hrvatskoj će pak biti predstavljena ovih dana u prostorijama Matice hrvatske.
Obrazlažući zašto je odlučio napisati knjigu, general Primorac kaže kako je ključni razlog želja da se otrgnu od zaborava bitni događaji iz Domovinskog rata i nakon njega, pogotovo važni procesi i zbivanja poslije smrti ratnog ministra obrane Gojka Šuška i prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana. "Osvrnuo sam se", piše Primorac, "i na sustavni progon branitelja nakon promjene vlasti 2000. godine u Hrvatskoj, koji je imao nekoliko ciljeva: odgovornost za ratna zbivanja izbalansirati između žrtve i agresora, ratne autoritete maknuti iz sfere državnog strateškog odlučivanja te ispisati novu povijest od 1990. do 2000. na području Republike Hrvatske i BiH. Poluge vlasti tada su preuzeli politički kameleoni koji su tumačili da je sloboda u Hrvatsku stigla 3. siječnja 2000. godine."
Postupcima vlade Ivice Račana i suradnika predsjednika Republike Stjepana Mesića posvetio je dva najintrigantnija poglavlja znakovitih naslova: "Branitelji i njihovi križni putevi nakon 2000. godine" te "Haaški progon na hrvatski pogon". U njima je otkrio šokantan, dosad nepoznat podatak da je "šestosiječanjska" vlast slala u Haag lažirane dokumente te ustvrdio da je Hrvatska zbog tih krivotvorina proglašena sudionicom rata u Bosni i Hercegovini. Osim toga, tužiteljstvu Haaškog suda nelegalno je poslala više od 1100 stranica osobnih dokumenata ministra Gojka Šuška kako bi se potkrijepila teza o "dvostrukoj liniji zapovijedanja", ali i osnažila politika detuđmanizacije. Svjestan težine svojih tvrdnji, koje je potkrijepio citirajući određene dokumente, Primorac kaže kako očekuje reakcije na svoju knjigu te se unaprijed raduje polemikama.
U ostalih 18 poglavlja opisao je ratne događaje u kojima je sudjelovao te niz epizoda iz poslijeratnog razdoblja. Jednu od njih, široj javnosti potpuno nepoznatu, prikazat ćemo u ovome članku. Riječ je o nesvakidašnjoj, pomalo nevjerojatnoj priči vezanoj za legendarnog hrvatskog pilota Rudolfa Perešina.
General Primorac upoznao je Perešina u listopadu 1993. u Zagrebu dok se školovao u Zapovjedno-stožernoj školi Hrvatske vojske na Hrvatskom vojnom učilištu "Petar Zrinski". Prvi put susreli su se na zajedničkom objedu u jednom restoranu, a potom su se susretali više puta u različitim prigodama. Perešin je u javnosti uživao status legendarnog pilota, no Primorac ga je doživio kao skromnog, smirenog i nenametljivog časnika HV-a. Evo kako je u svojoj knjizi opisao dosad nepoznatu epizodu o Perešinu.
"Pilot MiG-a 21 Rudolf Perešin ušao je u hrvatsku legendu kad je 25. listopada 1991. svojim borbenim zrakoplovom iz vojne baze JNA u Bihaću uspješno preletio u Austriju te sletio u Klagenfurt. Bio je prvi vojni pilot u Domovinskom ratu koji je leteći MiG-om napustio Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo. Njegov hrabri i domoljubni čin imao je golemu važnost za moral hrvatskih vojnika koji su branili domovinu od velikosrpske agresije. Riječi što ih je izrekao nakon slijetanja u Klagenfurtu: 'Ja sam Hrvat, ne mogu i neću pucati na Hrvate', ušle su u legendu.
Drugog dana operacije Bljesak, 2. svibnja 1995., doznajemo da je tijekom borbene zadaće na području Stare Gradiške Perešinov MiG pogodila srpska protuzračna obrana. Prema tada dostupnim informacijama, pretpostavljalo se da se Perešin uspješno katapultirao iako je letio vrlo nisko. No mjesecima nakon obaranja nije bila poznata njegova sudbina. Iz raznih su izvora dolazile različite informacije, među njima i one ohrabrujuće – da je u zarobljeništvu u Banjoj Luci. Stručnjaci iz Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, pak, među njima i general Anton Tus, zabrinuto su se pitali je li Perešin mogao preživjeti katapultiranje leteći vrlo nisko i velikom brzinom.
Hrvatski časnici i dužnosnici nastojali su riješiti sudbinu našeg pilota na svim sastancima s agresorskom stranom u Hrvatskoj i BiH na kojima se razgovaralo o razmjeni zarobljenih, nestalih i poginulih vojnika. Cijelo to vrijeme Perešinovo ime bilo je na popisima živih pripadnika HV-a. Međutim, prema meni dostupnim informacijama, srpska je strana izbjegavala dati točnu informaciju o Perešinovoj sudbini, što je otvaralo prostor za različita nagađanja i teorije.
Vrijeme je prolazilo, a sudbina heroja Rudolfa Perešina još nije bila razjašnjena. Krajem lipnja 1997. dobivam žuran poziv iz kabineta ministra obrane. Iduće jutro sjedio sam s ministrom Šuškom u njegovu uredu, a tema je – Rudolf Perešin. Javio se, kaže ministar, jedan visoki hrvatski časnik (kojeg sam poznavao kao nepouzdanu osobu) s informacijom da je Perešin živ i da je u zatvoru u Banjoj Luci. Znanci toga časnika traže dva milijuna dolara za Perešina. Milijun unaprijed, a drugi nakon što ga dovedu živog. Ministar kaže kako je svjestan rizika, ali razgovarao je s predsjednikom Tuđmanom, koji se slaže s prijedlogom da se traženi milijuni plate za Perešina ako je živ. Država će platiti, ističe ministar, ako je to način da Perešin dođe na slobodu i vrati se supruzi Ljerki i obitelji.
Ministar mi daje konkretnu zadaću: žurno organizirati sastanak sa srpskim vojnim vrhom u Banjoj Luci, razgovarati o ponudi koju smo dobili i obavijestiti ih kako je Hrvatska spremna platiti dva milijuna dolara uz predočenje dokaza da je pilot Perešin živ. Izišao sam iz ministrova ureda i preko delegiranog srpskog časnika za vezu nazvao generala Zdravka Tolimira, koji je tijekom rata bio pomoćnik za obavještajne poslove komandanta Glavnog štaba VRS generala Ratka Mladića. Tolimira sam poznavao s više sastanaka održanih u ratnom razdoblju pod pokroviteljstvom međunarodnih snaga, kao i s niza tripartitnih (Hrvati, Srbi i Bošnjaci) sastanaka u organizaciji OESS-a u Bonnu i Beču. Pozivam ga na žuran sastanak, Tolimir pristaje i predlaže da se nađemo u Beču.
Četiri dana poslije sjedili smo u hotelu Royal u neposrednoj blizini Stephansplatza. Upoznajem Tolimira s razlogom našeg sastanka i s ponudom 'moćnih' osoba iz Banje Luke. Nečasnog Hrvata posrednika ne spominjem. – Rudolf Perešin nije živ, njegovo tijelo pronađeno je uz rijeku Savu – kategoričan je general Tolimir i nastavlja: – Očevid je proveden na licu mjesta, a originalni izvještaj o očevidu nalazi se u kasi komande u Banjoj Luci.
Pitam ga može li nam dostaviti presliku izvještaja o očevidu, a on obećava da će je donijeti za sedam dana u isti hotel u Beču. Vratio sam se zrakoplovom u Zagreb te izvijestio ministra Šuška o sastanku i Tolimirovu obećanju. Tjedan dana poslije ponovno sam bio u bečkom hotelu Royal, gdje mi general Tolimir predaje presliku izvještaja o očevidu te ga odmah čitam. Načinili su ga oficiri VP-a 7225/4 Banja Luka, a u njemu piše da je 'leš hrvatskog pilota' pronađen 31. svibnja 1995. na rijeci Savi. Taksativno su navedene stvari pronađene uz Perešinovo tijelo, koje su predane VP-u 7070 Banja Luka. Predao ih je kapetan Željko Bojić, a preuzeo Z1K Matija Lučić, operativac 'vojne bezbednosti' V i PVO VRS. Na zapisniku je i potpis vodnika koji ga je sastavio te potpis majora Mišića koji ga je ovjerio pečatom VP-a 7225 Banja Luka. Pogledao sam i fotografije tijela, vratio izvještaj u kuvertu i zahvalio generalu.
– Imam i ja jednu privatnu molbu – kaže Tolimir i objašnjava da se kao mladi oficir JNA školovao u Centru vojnotehničkih škola JNA u Zagrebu, gdje mu je u arhivi ostala dokumentacija o njegovim vojnim kvalifikacijama, te moli da mu se vrati ako nije uništena. Njegovu molbu prenio sam kolegama u Zagrebu, ali oni dokumentaciju nisu pronašli. Letom Croatia Airlinesa vratio sam se istog dana u Zagreb, nazvao ministra Šuška i izvijestio ga da nosim traženo izvješće. Ministar je na Brijunima s predsjednikom Tuđmanom te mi kaže da odem u Ministarstvo obrane i da teklić iz uprave SIS-a zapečaćenu kuvertu s izvješćem žurno donese na Brijune. Time je moja zadaća bila izvršena.
Osjećao sam olakšanje – Rudijevo tijelo uskoro će biti vraćeno u domovinu, a njegova obitelj, nakon duge i teške neizvjesnosti, napokon će doznati istinu i naći svoj unutarnji mir. Moralne ništice, koje su pogibiju istinskog heroja htjele iskoristiti za morbidnu prijevaru i stjecanje materijalne koristi, nisu uspjele. Razmjena tijela heroja Domovinskog rata Rudolfa Perešina obavljena je 4. kolovoza 1997. na mostu između Nove i Bosanske Gradiške, a DNK analizom potvrđen je identitet. Pilot Rudolf Perešin pokopan je s vojnim počastima 15. rujna 1997. u Aleji hrvatskih branitelja na groblju Mirogoju u Zagrebu."
Epizoda o Perešinu zorno pokazuje da je general Primorac svoju knjigu pisao kao insajder, kao sudionik povijesti koji je proživio ono o čemu piše. Njegova istina nije rekonstruirana iz arhiva, nego proživljena na bojišnici, u vojnim stožerima, na terenu i u razgovorima s ključnim akterima. Upravo iz takve perspektive napisao je i vrlo zanimljivo poglavlje o djelovanju Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) u BiH, kao insajder koji je jedno vrijeme bio zamjenik zapovjednika hercegovačkog HOS-a. Toj je temi pristupio iznimno obzirno jer se, kaže, istina o nastanku i djelovanju HOS-a godinama zanemarivala, a sustavno stvarao mit. Stoga je nastojao objektivno opisati nastanak HOS-a u BiH, istaknuti pozitivan ratni doprinos hercegovačkog HOS-a, ali i osvrnuti se na političke zloporabe kojima su hosovci bili izloženi. Pritom ponajprije misli na "neodgovornu i teško razumljivu politiku" čelništva HSP-a, koje je odbijalo suradnju s HVO-om, a Armiju BiH smatralo poželjnim partnerom čak i u vrijeme bošnjačko-hrvatskog rata.
Dodamo li tome poglavlja koja tematiziraju djelovanje bošnjačke obavještajne Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID) te licemjerno djelovanje nekih Hrvata u Sarajevu, slobodno se može reći da je knjiga "Kad istina progovori – svjedočanstvo hrvatskoga generala" važan dokument novije hrvatske povijesti.
FOTO/VIDEO Dan otvorenih vrata Počasno-zaštitne bojne: Uživali i djeca i odrasli, vojnici pokazali impresivne vještine
Otvori KEKS Pay
Ovo cemu svjedocimo zadnjih dvije, tri godine je najzalosnija faza "demontaže Tuđmanove Hrvatske". I sto je jos zalosnije, provode je stranka koju je on utemeljio i njezini pronacisticki sateliti... Jedan od njegovih glavnih temelja kod uspostave hrvatske drzave je bila "Pomirba Hrvata" (kao i temelji u odlukama ZAVNOH-a). Kada se vidi razvoj dogadjaja zadnjih dana, ili bolje receno sati, sasvim je jasno zasto je na tome inzistirao... Premalo jeda bi se dijelili na takvim osnovama... I oni koji se na prvi pogled cine crnji od "crnih vragova", ipak su dijelom "crveni" u dusi (pogotovo kad im krenes kopati po rodbinskim vezama)... Buducnost, ne proslost. U tom smjeru treba graditi Hrvatsku! I pri tom kad kazem proslost mislim na iskljucibo na razdoblje do 1990. Taj dio treba ostaviti povjesnicarima. Od 90-ih na ovamo je razdoblje na koje (manje-vise) mozemo biti ponosni. Siguran sam, danas vise nego ikad, da je umjesto Tudjmana 90-ih na celu Hrvatske bio neki ekstrem, Hrvatske ne bi bilo u danasnjim granicama.