Mještani Bijelih Voda nedaleko od Gline čekaju asfalt već više od 20 godina. Ovih dana okupili su se na zajedničkom sastanku, na koji su došli i predstavnici županijske vlasti, obećavši im početak radova na proljeće.
Sama sam kao ptica
– Prije Domovinskog rata skupili smo novac za asfaltiranje ceste. Mjerodavnima sam o tome poslao tri kilograma materijala u čak 70 preporučenih pošiljaka, o čemu sam sačuvao potvrde. Do danas nam nitko nije odgovorio. Cesta je još bijela od prašine i razvaljena – kaže Miloš Branković, povjerenik za Bijele Vode i vijećnik SDSS-a u Gradskom vijeću Gline. Mještani se vesele asfaltiranju.
– Kada "padne" asfalt, pečem janje. Odmah nakon Oluje, 1996., vratila sam se u selo. Sama kao ptica, struju sam čekala devet godina. Osobno sam plaćala kamen za nasipanje ceste. Šoferi bi me uvijek prevarili i naplatili više od dogovorene cijene. Zato radnicima koji budu asfaltirali cestu obećavam janje – ističe Ankica Kukoleča. U selu nema više od 60 stanovnika.
Ostalo 57 mještana
– Svaki rat teško je pogodio selo. Samo na Sutjesci poginulo je 180 naših seljana. Do ovoga rata u selu je bilo oko 600 stanovnika. Radila je i škola. Sada je ostalo svega 57 mještana, među kojima je samo šestero djece – kaže Damjan Kukoleča. Cesta im je uvjet za opstanak.
– Djecu vozimo u školu jer autobus ne može ući u selo. Kraj je idealan za stočarstvo i voćarstvo. No, ništa ne možemo dovesti niti prodati. Čim kupci čuju da je roba u Bijelim Vodama, odustaju. Niti mlijeko ne možemo prodati jer cisterna ne može doći – kaže Vlado Metikoš. Na sastanak je došla i županica Marina Lovrić Merzel. – Od proljeća na red dolazi Banovina. Garantiram vam da ćemo u proljeće, čim grane sunce, asfaltirati cestu za Bijele Vode. Uredit ćemo cestu Vlahović - Dragotina, za koju kažete da je najgora na Banovini, i niz drugih – rekla je županica.
Obećanje je lako dat, dobili i mještani sela Buzeta od iste županice nakon otvaranja ceste Prijeka-Doljnaki obećanje da će se na proljeće 2009 asfaltirati dio ceste u selu u dužini od 1 km. pa od toga ništa. Cesta u dužini od 3 km. bila asfaltirana, uništila je županija dajući koncesiju za izvoz kamena u 10 godina, od istog novca u cestu se ulaže svake godine nekoliko kamina krupnog kamenja da se uništi i to malo asfalta što postoji na toj dionici. Sramotno je u 21 stoljeću voziti se po makadamu, živjeti bez interneta, ne imati signal niti jednog mobilnog operatera u nekim selima poput ovog o kojem pišem. Na čast drvaži koja je ovo proglasila područjem posebne državne skrbi.