Putovanje Jeronimovo na istok otegnulo se pa je on nakon Atene prošao još Trakiju, Bitiniju, Pont, Galaciju, Kapadociju, Ciliciju. Prolazio je kroz Niceju, gdje je održan prvi opći crkveni koncil, vidio je Nikodemiju, u kojoj je umro car Konstantin.
Svijet koji je posjetio bio je nemiran i prema njegovoj ocjeni pun života i nepredvidivosti. Susretao je Jeronim putem ljude s kojima su ga povezivali jednaki pogledi na vjeru ili stara poznanstva. Putovao je Sirijom, gdje se zaustavio u Antiohiji i neko vrijeme zadržao kod uglednog i bogatog Evagrija, kojega je već bio upoznao u Akvileji i s kojim su ga zbližile prevodilačke sklonosti.
Prije dolaska k prijatelju zaustavio se u samostanu Rosos na sirijskoj obali. Misleći na Rosos, zapisao je kako je u njemu od ijednoga grada ugodnije motriti pustinju, kako je pustinja svijet u kojem želi živjeti, moliti i pisati.
U tom pustinjskom samostanu prvi je put Jeronim duboko osjetio moć svetačkih četa, ali je, kako je poslije govorio, upravo u susretu s tim pobožnim ljudima budući svetac doživio teško iskušenje svoje vjere.
Učinio se sam sebi nedostojnim pa se osjećao, što je metaforički iskazao, kao da je „bolesna ovca što se udaljila od ostalog stada“. Zapisao je tada: „Ako me dobri Pastir ne stavi na svoja ramena i ne vrati u svoj ovčinjak, moji će se koraci pokolebati.“
Putujući na istok i družeći se s pustinjacima, Jeronim osjeća da još nije sa sebe potpuno odbacio zavodljivost prijašnje razuzdanosti. Činilo mu se da nije ni najmanje odustao od svojih slabosti. Tu u pustinji njega kao da je đavao vezao novim nitima smišljajući za njega nove i sve teže prepreke.
Naporan put, velika religiozna uzbuđenja, ali i nenaviklost na pustinjske uvjete Jeronima su posve iscrpili, malaksao je pa se razbolio. Bolovao je dugo, a ozdravio tek u kući prijatelja Evagrija, kod kojega je boravio na imanju Maronija u blizini grada Antiohije. Nakon ozdravljenja Jeronim je neko vrijeme boravio u prijateljevoj vili, šetao se uz more, radio u bogatoj Evagrijevoj biblioteci. Više od svega studirao je grčki jezik, prepisivao drevne rukopise te i dalje čitao omiljene rimske klasike.
U pustinji intenzivno uči hebrejski jezik
Nije mnogo vremena prošlo kad Jeronim odluči napustiti gradsku vrevu Antiohije i na dulje vrijeme otići u Kalcidejsku pustinju u kojoj počinje svoj pustinjački život među srodnicima. Pustinju u koju je otišao Sirijci su nazvali prema gradu Halkidi, koji se nalazio nedaleko od drevnog Alepa.
U pustinji je počelo razdoblje Dalmatinčevih neprekidnih molitava i posta, vrijeme kajanja za bivše grijehe, trpljenja tijela i meditacija. Bilo je to razdoblje njegova života u kojem dušu stavlja na najbolnije kušnje, to je vrijeme kada uspijeva pokoriti svoje isposničko tijelo. Toliko oskudna bila je njegova hrana da je mučeći tijelo drastičnim postom u toj pustinji nepovratno poremetio probavu i uništio tjelesno zdravlje.
Nenavikao na ječmeni kruh i ječmene kaše, još manje na velike razlike danjih vrućina i noćnih hladnoća, kronično se razbolio. Liječio se isključivo molitvom. U svijesti je odbacivao opsesivne slike nagih djevojaka koje su mu se javljale u noćnim vizijama, danju se pak borio s nekim drugim tvarnim napastima.
U Kalcidejskoj pustinji nastala je Jeronimova pjesma u kojoj slavi pustoš, pjesma u kojoj stvara neizmjerno lijepu metaforu remete koji u škrtom pustinjskom krajoliku sadi i bere Kristovo cvijeće, koji veliča samoću jer se u njoj rađa kamenje od kojega će jednom biti sagrađen grad Krista Kralja.
Čini se da je iscrpljujući boravak u Kalcidejskoj pustinji izvrsno djelovao na Jeronimov um jer on u svom pustinjačkom stanu, okružen knjigama, intenzivno čita i počinje duboko razumijevati Sveto pismo, a čim je u prilici, prepisuje dotad njemu nepoznate grčke knjige, rijetka djela pretežito poznata jedino među istočnim kršćanima.
Jeronim u Kalcidejskoj pustoši ne govori latinski, jer njegovoj su subraći materinski jezici sirijski i grčki. Posebnu duhovnu hranu donio mu je jedan Židov obraćenik, s kojim intenzivno uči hebrejski. Jeronima se to učenje dojmilo pa kaže kako se stavio „pod nadzor jednog brata koji je između Židova povjerovao“.
S tim obraćenikom učio je abecedu njemu slabo poznata jezika i s njim vježbao židovske riječi koje su mu, kako je slikovito rekao, zujale i dahtale. Bilo je to stoga što je Jeronim duboko osjećao tjelesnost teksta.
O muci učenja hebrejskog jezika svjedoči Jeronim lijepom slikom, gdje „iz gorkog sjemena tuđih slova nakon velikog truda bere slatke plodove“.
Jeronim, koliko je bio sluga Božji, bio je sluga riječi, bio je onaj koji je najbolje među svojim suvremenicima osjećao tjelesnost slova. Samo takav čovjek mogao je uskoro krenuti u jedan od najvećih pothvata što ga je ikad u duhovnoj povijesti čovječanstva poduzeo neki osamljeni čovjek, mogao je krenuti u rekonstrukciju biblijskih tekstova i njihov prijevod na onaj jezik koji će nakon njegove smrti obilježiti zapadnu hemisferu.
Što se studija hebrejskog jezika tiče, valja biti svjestan činjenice da je svoj prijevod Staroga (dakako ne i Novog) zavjeta sveti čovjek izradio po hebrejskim izvorima, sravnjujući ih s grčkim i dotad ostvarenim latinskim verzijama.
Živeći u pustinji, Jeronim je često slušao priče o ljudskim sudbinama. Monasi, pustinjaci i voditelji karavana uz ognjište noću pripovijedali su mu svoje ili tuđe dogodovštine. On ih je bilježio pa je tako u poslanici što ju je uputio Inocenciju zapisao pravu novelu o ženi koju je muž negdje u sjevernoj Italiji optužio za nevjeru. Ona, stavljena na muke, lažno ispovjedi krivnju, nakon čega tu pravednu ženu nisu uspjela pogubiti dvojica krvnika. Pokušavali su je ubiti, odrubiti joj glavu, ali u tom naumu nisu uspjeli. Novela o lažno optuženoj ženi samo je jedna od Jeronimovih pustinjskih fabulacija.
Još jedno veliko obraćenje doživio je dalmatinski učenjak u Kalcidejskoj pustinji. Ondje se, naime, javno odrekao dotadašnjih naslada što ih je nalazio u djelima poganske rimske književnosti te je, on koji se tomu dugo opirao, shvatio da je upravo tekst Starog i Novog zavjeta prepun skrivenih značenja te da je Sveto pismo ne samo najbogatiji otajstveni nego i književni tekst uopće.
Dogodila mu se ta spoznaja, to književno obraćenje u snu što ga je usnuo u pustinji, i to negdje na kraju prvoga boravka u Siriji. O tome govori u poslanici Eustohiji. Pripovijeda učenici kako je „nakon besanih noći najčešće uzimao u ruke Plauta pa kad bih nakon te lektire posegnuo za Prorocima, zgražao bih se zbog neuglađenosti njihova stila“.
Zatim nastavlja: „I jer slijepim očima ne vidjeh svjetlosti, mišljah da tomu nisu krive oči nego sunce!“ Riječima punim samoprijekora opisuje Jeronim začudni svoj san: „Obuzet unutarnjom groznicom, bijah u snu doveden pred Sučevo sudište. Tu je bilo toliko svjetla i toliko bljeska od sjaja nazočnih da se nisam, a bio sam oboren na zemlju, usudio ponovno pogledati. Tada sam bio upitan o pozivu. Odgovorih da sam kršćanin. Na to Sudac reče na sav glas: ‘Lažeš! Ti si ciceronovac, a ne kršćanin’ (što je na latinskom zvučalo Ciceronianus es, non Christianus). Zatim sudac doda: ‘Gdje je tvoje blago, ondje ti je srce.’”
Jeronim je smjesta ušutio, sve u snu, odmah se odlučio pokajati te se zarekao da više nikad neće posezati za knjigama poganskih autora.
Duboki lomovi u duši
U Jeronimu Dalmatincu živi opozicija dvaju svjetova. On je antiteza dviju kultura. U njemu plamti sukob uma i srca. Duboke su njegove dileme, baš kao i ona što je iskazuje san o poganskim književnicima. Bili su duboki lomovi u svečevoj duši i zato što je on živio u ono doba kad se ljudima, doduše samo načas, činilo gotovo nemogućim posve odbaciti staru pogansku kulturu i preuzeti novu.
Štoviše, samo se njome zadovoljiti, a prema onoj staroj poganskoj ponašati se kao da nikad nije postojala. U vrijeme u kojem je živio sveti Jeronim ta je prijetnja dokinuću kulturnog pamćenja srećom bila samo verbalna. Naime, u praksi najjačih umova ona je bila posve nerealna. Istina je bila da je upravo Jeronim, zahvaljujući duboku i široku obrazovanju, uspio, pored svih deklaracija, ostati jednako gorljiv kršćanin koliko i oduševljeni imitator Ciceronove latinske sintakse.
To se desi kad ljudi ne prihvaćaju sebe i željeli bi biti nešto što nisu. Mislim da bi bilo vrijeme da religije evoluiraju i prestanu pridavati mistične vrijednosti nečemu što je potpuno objašnjivo. Zamisli samo da netko ima "duhovne" vizijee nakon što se izvrgne ekstremnom stresu za organizam (gladovanje, žeđ, hladnoća, vrućina, bolest..). Stvarno je čudno da se to zbiva :D