Naslovnica Vijesti Hrvatska

'Moram u rat, Ane moja. Zar ćemo djeci ostaviti da rade taj posao?'

Svojom funkcijom zapovjednika pukovnije Baja je bio najviše pozicionirani časnik kojega je Hrvatska izgubila u akciji Oluja, ali i u Domovinskom ratu
Objava 05. kolovoza 2012. 35 komentara 4350 prikaza
 Ivan Čanić Baja
Pogledajte galeriju 1/5

Njegovo ime već 15 godina nosi glavna ulica u Ličkom Osiku. Nanizao je najviša državna odličja, poput Reda hrvatskog trolista, Reda hrvatskog križa, Reda hrvatskog pletera, Reda Petra Zrinskog i Frankopana, Reda kneza Domagoja s ogrlicom. Otkako su ‘91. zapuhali vjetrovi rata, ovaj je vojnik nanizao i bitke: Maslenica, Medački džep i Oluja, iz koje se nije vratio. Brigadir Ivan Čanić Baja bio je, svojom funkcijom zapovjednika pukovnije, najviše pozicionirani časnik kojega je Hrvatska izgubila u Oluji, kažu nam, i u Domovinskom ratu.

– Ponosni smo i teško nam je – jednostavno je toga jutra u obiteljskom domu u Gospiću rekla njegova supruga Ana, majka troje njihove djece, koja su rano ostala bez oca.

Prisjeća se potom kako su početkom 80-ih iz Zagreba došli živjeti u suprugov rodni grad, njegovih odlazaka na posao u opatijski Elektroprijenos, rođenja kćeri i dvojice sinova. – Bio je miran čovjek kojega nisu zanimali kafići, bila mu je jako važna obitelj, ali odlazak u rat shvaćao je kao svoju dužnost prema domovini – govori Ana, prisjećajući se kako je od prvog dana držao straže u gradu, pa pristupio 9. gardijskoj, pa zapovijedao satnijom, otišao na Maslenicu.

Kobno osvajanje Ljubova

– Četiri godine strpljivo sam čekala. Kada bi dolazio kući, govorio bi: “Moram ići, Ane moja. Nećemo valjda svojoj djeci ostaviti da odrade naš posao”. Uoči Oluje rekla sam mu, onako preplašena, da se čuva, a suprug mi je govorio da se ne brinem, da je kraj ratu, da će se brzo vratiti...

Ivan Čanić Baja, međutim, nije dočekao 40. rođendan. Poginuo je četiri dana prije rođendana, u osvit akcije Oluja, 4. kolovoza, na pravcu Ljubovo, kao zapovjednik 118. domobranske pukovnije u borbi za Vujatovo brdo. Taj se dan duboko usjekao u sjećanje Bajina vojnika, pričuvnog poručnika Ivice Fajdića.

– Cilj naše akcije bio je osvojiti Ljubovo, jer tko ga osvoji, drži cijelu Liku, pa forsirati dalje prema Korenici i Udbini. Naši topnici krenuli su od pet ujutro, a sat kasnije naletjeli smo na žestoki otpor neprijatelja dobro ukopanog na tom pravcu. Poslije 11 sati uspjeli smo probiti dio linije, no tada smo upali u zasjedu.

Tijekom napredovanja, neposredno ispred Široke Kule, Baja je pao od pješačke vatre, pogođen ravno u prsa. Bilo je to na samom kraju akcije, crta je probijena, napredovanje nastavljeno, ali bez našeg Baje. Zapovjedništvo je preuzeo Nikola Zdunić, dezorganizacije nije bilo – priča suborac Ivica Fajdić koji je istoga dana na pravcu prema Korenici izgubio i brata, 21-godišnjeg pripadnika 118. pukovnije. Ova postrojba, kažu nam, u akciji je pretrpjela enormne gubitke: osim Nine Fajdića, izginulo je još dvadesetak vojnika, zajedno sa zapovjednikom Bajom.

Supruga Ana u to je vrijeme radila u gospićkoj bolnici i naslućivala tragediju. Na bolničkom hodniku jedna joj je žena donijela strašnu vijest, a događaji koji su se potom izmjenjivali zapisani su joj mutno u sjećanju. Ne zna koliko je vremena prošlo kad je osvijestila da je ostala sama s troje djece koja su kroz godine svoju bol naučila skrivati duboko u sebi.

Djeca izrasla u časne ljude

– Ponosni su na tatu, stalno im govorim kako su imali prekrasnog oca. A ja imam osjećaj da je s godinama samo teže. Neopisivo mi nedostaje – priznaje Ana Čanić otirući suze, jer njezin suprug nije doživio da vidi kako su mu djeca izrasla u časne ljude niti unuke: malene Lanu, Davida i Ivana, koji je dobio ime po svome djedu, hrvatskom junaku.

Ostale priče iz Večernjakovog specijala Junaci Oluje pročitajte ovdje.

>> Za Oluju smo bili spremni u jesen 1994. Čekalo se zeleno svjetlo.

>> Što se čeka, gdje je film o Oluji?

Elipso

  • krle:

    Priča o ovakvoj hrabrosti, junaštvu malog-velikog čovjeka u našem društvu ima sve manje i manje, ako ih uoće ima. Prije ćete pročitati članke o bajagi, bori čorbi, balaševiću nego o ovakvim hrvatskim braniteljima koji su nam podarili Hrvatsku žrtvujući sve. ... prikaži još! Kad smo pročitali ijednu priču o ubijenoj djeci tijekom Domovinskog rata, o cijelim hrvatskim obiteljima pobijenih u svojim kućama, ali je zato ubojstvo obitelji Zec skoro komercijalizirano. Koliko ima takvih hrvatskih obitelji, gdje su te priče? Nažalost, hrvatska vlast sve čini da to umanji i zaboravi, da se ne " zamjeri " agresorima. i to je više nego sramotno.

  • berava:

    Neka je vjecna slava i hvala ovom hrv. heroju,Baji.

  • raki:

    Idrugu titu su pjevali,druže tito mitise kunemo pa......

Message