Iako je od Daytonskoga mirovnog sporazuma prošlo više od trideset godina, Bosna i Hercegovina i dalje je zemlja političke stagnacije, dubokih etničkih podjela i nefunkcionalnih institucija. Umjesto da postane stabilna europska država, pretvorila se u trajni međunarodni protektorat bez jasne strategije izlaska iz tog stanja. Glavna je to poruka članka objavljenog ovih dana u britanskom znanstvenom časopisu Nationalism and Ethnic Politics pod naslovom "Pogled unatrag, pogled unaprijed u razgovoru s Wolfgangom Petritschem". Autor mu je ugledni politolog Sumantra Bose, a temelji se na intervjuu s bivšim visokim predstavnikom međunarodne zajednice u BiH Petritschem, koji je na toj dužnosti bio od 1999. do 2002. godine. S njim je Bose razgovarao u listopadu 2024. na Sveučilištu u Ženevi, gdje je, kao dobar poznavatelj političkih prilika u BiH (autor je knjige "Bosna nakon Daytona"), vodio zadnju sesiju konferencije o Daytonskom mirovnom sporazumu.
Bose u svom članku vrlo ozbiljno kritizira politiku međunarodne zajednice prema BiH, posebno ulogu Ureda visokog predstavnika (OHR), no najzanimljiviji dijelovi njegova rada zapravo su senzacionalne izjave Wolfganga Petritscha i njegove ocjene koje bi prije dvadesetak godina bile nezamislive. Čovjek koji je ustavnim promjenama omogućio bošnjačku nadmoć i majorizaciju Hrvata u Federaciji BiH, koji je smijenio hrvatskog člana Predsjedništva BiH Antu Jelavića, poslao tenkove na Hercegovačku banku i hrvatsku televiziju Erotel, instalirao Alijansu umjesto legalno izabranih hrvatskih dužnosnika... sada se posipa pepelom i govori nešto sasvim drugo.
Petritsch danas priznaje da je Federacija BiH "pravi problem" komplicirane ustavne arhitekture te da je otuđila Hrvate i potaknula njihove trajne težnje za trećim entitetom. No on tu ne staje. U jednom trenutku izgovara rečenicu koja ima dalekosežne političke implikacije: "Rekao bih sada da Hrvatima treba treći entitet." Iako taj svoj stav ne razrađuje, sama činjenica da takva ocjena dolazi od bivšeg visokog predstavnika dramatičan je diskurzivni zaokret. Politolog Bose upozorava da je međunarodna zajednica godinama ignorirala ili delegitimirala hrvatske zahtjeve tretirajući ih kao prijetnju državi, a bošnjački centralizam opisivala je kao prihvatljivu "građansku opciju". Rezultat je trajna disfunkcionalnost FBiH i osjećaj političke besperspektivnosti kod Hrvata. S druge strane, Republika Srpska, koja je uspostavljena u Daytonu, koherentan je entitet s unitarnom strukturom. Bila je "velika pogreška", smatra danas Petritsch, što se u rujnu 1995. nije dopustilo Hrvatskoj vojsci da ode sve do Banje Luke, jer bi potpuni vojni poraz Srba omogućio drukčiju vrstu mirovnog rješenja.
U Bosni i Hercegovini treba graditi državu, kaže Petritsch, no to se pomiješalo s izgradnjom jedne nacije, što je u suprotnosti s multinacionalnim karakterom te zemlje. "Bosna je odlučujuće poglavlje mog života, ali morao sam obaviti posao", kaže on i priznaje da u djelovanju međunarodne zajednice "često nije bilo smislenosti", da je ambicija bila prevelika te da je OHR "trebao biti zatvoren već 2006. ili 2007. godine". Važan dio Boseova članka odnosi se na "hrvatsko pitanje", koje je upravo tijekom Petritscheva mandata eskaliralo u najveću političku krizu. Riječ je o velikom sukobu s HDZ-om BiH koji je u proljeće 2001. prerastao u nerede u zapadnom Mostaru nakon upada SFOR-a u Hercegovačku banku. Petritsch se prisjetio da je ta banka tamošnjim dužnosnicima HDZ-a isplaćivala novac koji je stizao iz "tajnog fonda Ministarstva obrane u Zagrebu" te da ga je kriza prisilila da smijeni Antu Jelavića jer je "pokušavao uspostaviti treći entitet u BiH". Akcija protiv Hercegovačke banke, smatra Petritsch, bila je "traumatična" (mnogi Hrvati izgubili su svoju ušteđevinu), ali i "nužna".
Posebno oštar dio Boseove analize odnosi se na prečesto korištenje tzv. bonnskih ovlasti. Smjene izabranih dužnosnika, nametanje zakona i ustavnih amandmana stvorili su iluziju reforme, ali su istodobno potkopali lokalnu političku odgovornost. Petritsch se s tom ocjenom djelomice slaže, priznajući da su mnoge ustavne promjene, uključujući reforme iz 2002. godine, ostale bez stvarnog učinka jer nisu bile praćene povratkom ljudi svojim kućama i promjenom društvene strukture. Boseov članak jasno postavlja dijagnozu: Bosna i Hercegovina nije propala zato što je Dayton bio previše decentraliziran, nego zato što je međunarodna zajednica pokušala silom nadomjestiti nikad postignuti politički dogovor. Umjesto da potiču suradnju, međunarodni tutori dekretima su nametali "integraciju" i samo produbljivali nacionalne podjele. Danas je očito da su stvarali model u koji ni sami više ne vjeruju.
Istup Wolfganga Petritscha, jednog od ključnih arhitekata poslijeratnog poretka u BiH, nije samo akademska refleksija. Riječ je o politički neugodnom priznanju koje snažno potkopava dominantni narativ bošnjačkih političkih elita i razotkriva iluzije na kojima se godinama održava status quo u Federaciji BiH. Čovjek koji je ustavnim promjenama oslabio mehanizme zaštite Hrvata danas priznaje ono što Hrvati u BiH godinama ponavljaju – da je Federacija disfunkcionalna, da proizvodi majorizaciju i da "hrvatsko pitanje" nije izmišljeno, nego stvarno.
Godinama je bošnjačka politička elita uspijevala svaku raspravu o legitimnom predstavljanju Hrvata svesti na optužbe o "separatizmu", "rušenju države" ili "oživljavanju Herceg-Bosne". Takva strategija bila je moguća jer je uživala prešutnu podršku međunarodne zajednice, koja je bošnjački unitarizam tretirala kao "građansku opciju", a hrvatske zahtjeve kao problem. Petritschev istup ruši taj narativ. Kad bivši visoki predstavnik priznaje da je međunarodna zajednica miješala izgradnju države s izgradnjom nacije i time ignorirala multinacionalnu stvarnost BiH, tada bošnjačka politika gubi ključni argument: da je njezin pristup jedini "europski" i "moderan". Drugim riječima, Petritsch sada kaže ono što bošnjačke elite uporno odbijaju priznati – da se BiH ne može stabilizirati bošnjačkom većinom, nego samo dogovorom naroda.
Hoće li ovaj istup promijeniti ponašanje bošnjačkih političkih elita? Kratkoročno – neće. Njihov politički kapital i dalje počiva na brojčanoj nadmoći u FBiH, kontroli ključnih institucija i narativu o "građanskoj državi". Bošnjački političari proglasit će Petritschev zaokret osobnim mišljenjem umirovljenog diplomata te će nastaviti poricati problem, no taj istup ipak ih gura u stratešku defenzivu. Više neće biti dovoljno pozivati se na međunarodne autoritete i stare dogme, jer jedan od tih autoriteta sada javno dovodi u pitanje ono što su godinama branili. Petritsch im je upravo oduzeo moralnu prednost i suočio ih s neugodnom istinom – da BiH neće opstati kao država ako se nastavi graditi protiv jednog od konstitutivnih naroda. Dugoročno to znači da bi bošnjačka politika, pod pritiskom promjene međunarodne klime, mogla biti prisiljena prihvatiti ozbiljne institucionalne reforme i stvarnu ravnopravnost Hrvata.
Što Petritschev istup znači Hrvatima u BiH? Iako dolazi prekasno, on pokazuje da međunarodna zajednica više nije monolitna u podršci centralizaciji BiH te poručuje da se "hrvatsko pitanje" više ne može negirati, nego da se mora riješiti. Međutim, Hrvati moraju ostati realni. Njihovi predstavnici ne smiju likovati niti vjerovati da će priznanje problema automatski dovesti do rješenja. Petritschev istup nije namijenjen Sarajevu, nego Bruxellesu i međunarodnim krugovima te Hrvatima otvara prostor da svoje pitanje izvuku iz domaće rovovske rasprave i prebace u međunarodni okvir. Drugim riječima, da istup bivšega visokog predstavnika iskoriste u kontaktima s Europskom komisijom, političkim grupacijama u Europskom parlamentu i akademskim krugovima koji oblikuju politiku EU prema BiH.
Pritom je vrlo važno da u međunarodnoj zajednici ne nastupaju kao "tužitelji", nego kao nositelji rješenja. To znači da se ne smiju vratiti retorici iz 2001. godine niti bi trebali koristiti Petritscha za opravdavanje prošlih sukoba. Umjesto defenzivne i emocionalne retorike te nuđenja niza rješenja, trebali bi ponuditi jednu jasnu, institucionalno preciznu i racionalno objašnjenu reformsku opciju. I s tom se opcijom obraćati Bruxellesu i drugim centrima moći, a ne Sarajevu, jer bošnjačke elite i dalje će braniti postojeći model Federacije BiH. Petritschevo priznanje nije rješenje, ali ako se pametno iskoristi, moglo bi označiti početak ozbiljnog preispitivanja poretka koji već godinama proizvodi krizu u Bosni i Hercegovini.
Otvori KEKS Pay
Petritsch je sada bivši i može iznositi osobna mišljenja.To što sada govori u korist Hrvata dokaz je da nema predrasuda. U vrijeme mandata očito je bio prisiljen praviti reda zbog uobičajenih HDZ-ovih manipulacija i kriminala.