Pozdrav svima, upravo sam se doselio u Zagreb iz Amerike. Zbog deportacije trebam pomoć, nikad nisam živio u Zagrebu i ne poznajem nikoga ovdje. Pokušavam pronaći smještaj, posao i srediti dokumente. Imam samo hrvatsku putovnicu.
Te riječi u jednoj grupi na Facebooku momentalno su mi privukle pozornost. Zadnjih sam mjeseci posvećeno pratila akcije sada već notorne imigracijske službe ICE u američkim gradovima, no prvi put sam čula za nekoga koga su zatočili i deportirali u Hrvatsku. Nakon što sam se uvjerila kako se radi o stvarnom čovjeku koji se zove Sandro Silajdžić i donedavno je živio u Detroitu, pitala sam ga je li spreman o svojem iskustvu pričati za novine. Komunikaciju smo preselili na WhatsApp, na kojem je još uvijek njegov američki broj, uz nasmiješeni selfi snimljen pokraj oceana.
Sedam tisuća kilometara od Sandrova doma, na klupici na Iblerovu trgu u Zagrebu, idućeg dana dočekao me miran, dostojanstven mladi čovjek s kuvertom punom dokumenata. Pokazivao mi je rodni list, putovnicu, odluku o deportaciji… pripovijedajući priču koja počinje u ratom zahvaćenoj Bosni, preko cijelog života provedenog u SAD-u, terorističkog napada 11. rujna 2001., burzovnog sloma 2008., Trumpova dolaska na vlast, utamničenja pa sve do deportacije u Hrvatsku, zemlju koje se praktički ne sjeća i u kojoj je prepušten kafkijanskom administrativnom limbu.
Što se zapravo dogodilo? Zašto ste vi sada u Hrvatskoj?
Deportiran sam iz Amerike. Prema novom zakonu, ako si ikada imao problema sa zakonom ili dokumentima, a izađeš iz Amerike, pri povratku te mogu staviti u proces deportacije. Moj slučaj je sljedeći: u SAD sam došao kao petogodišnjak, izbjeglica iz BiH. U srednjoj školi jednom su me zaustavili policajci, a ja sam kod sebe imao vrećicu marihuane. Osuđen sam na uvjetnu kaznu 2007. Nakon njezina isteka život mi je nastavio teći normalno. Imao sam zelenu kartu, svi dokumenti bili su mi važeći, nakon srednje škole pronašao sam posao, s vremenom sam u njemu napredovao… Dolaskom Donalda Trumpa na vlast, taj detalj iz mladosti odjednom je postao ogroman problem.
Jeste li ikada prije zbog njega imali problema?
Prije desetak godina prijatelj me zvao da idemo na nekoliko dana odmora u Kostariku. Kad smo se vratili u Ameriku, agent na aerodromu počeo me ispitivati: "Jesi li ikad bio u zatvoru? Jesi li ikad kažnjavan?" Rekao sam da jesam, davno, prije više od 15 godina. Pitali su me jesam li ikada bio na imigracijskom sudu. Rekao sam da nisam, jer to nije bila neka opasna situacija, nego uvjetna kazna iz mladosti. Međutim, taj agent je rekao da će me za svaki slučaj poslati pred imigracijskog suca, da on vidi što dalje. To je bilo 2014. godine. Od tada sam se svake godine, dok se sud ne riješi, trebao javljati na aerodrom da mi produlje privremene dokumente. U to vrijeme nisam imao odvjetnika. Mislio sam – govorim engleski, znam njihov sistem, izaći ću pred suca i reći da je ovo bezveze, da me agenti na aerodromu samo maltretiraju i da idemo dalje. Tada još nije bilo naznaka da bi išta moglo poći krivo.
U Ameriku ste došli kao dijete izbjeglica iz Bosne, ali s hrvatskim državljanstvom?
Tako je. Rođen sam u Derventi 1989. godine. Gotovo cijeli rat proveli smo u BiH, a zadnju godinu u Makarskoj. Majka mi je pričala da smo bili u kampu kojim je upravljala Hrvatska vojska i da su joj tamo neki UN-ovi vojnici rekli da postoji crkveni program preko kojeg su ljudi dobivali izbjeglički status u Americi. Izvadila mi je hrvatsku domovnicu, obavila proceduru i mi smo po toj osnovi došli u SAD u prosincu 1995. Prvo smo otišli u Dayton. Tamo nam je jedna crkva dala smještaj i najosnovniju podršku. Ja sam krenuo u školu, učiti engleski, a majka i baka su pokušavale naći posao. Nakon dvije godine majka je čula da u Michiganu ima puno naših ljudi pa smo se preselili u Trenton, u predgrađu Detroita. Tek tamo počeli smo pravi život. Nakon srednje škole počeo sam raditi za jednu kamionsku kompaniju kao dispečer i broker. Pronalazio sam terete za kamione – autodijelove, hranu, bilo što što stane u prikolicu. To bih onda davao našim vozačima ili prodavao drugim kompanijama. Dobro smo živjeli, imali smo sve. Imali smo i kuću, ali 2008. bila je ona velika kriza s bankama. Povećali su kamate i majka je izgubila kuću pa smo prešli u stan. Majka mi je umrla 2018., a baka još 2004. Obje su imale rak. Sada sam sam. Nemam braće ni sestara. Imao sam puno prijatelja u Americi, radio sam, imao dom... sve sam izgubio.
Jeste li se ikada bojali da biste mogli završiti u imigracijskom pritvoru?
Ne, jer sam imao sve potrebne dokumente. Znao sam da postoji taj "mali kriminal" iz mladosti, ali u Americi se u međuvremenu mnogo toga promijenilo, trava je sada legalna, prodaje se u trgovinama. Kad sam bio u srednjoj školi, nije bilo problema ako imaš do 30 grama, ali ja sam imao 36 grama. Zbog tih šest grama viška ispalo je da sam prekršio federalni zakon. Sudac mi je objasnio kako je sve više od 30 grama isto kao da si imao 300 ili 3000, ali bilo mu je jasno da nisam nikakav kriminalac i dao mi je samo uvjetnu kaznu, da se opametim. Kada je istekla, nastavio sam normalan život, plaćao poreze... Nakon tog zaustavljanja na aerodromu 2014. uvijek bih prije puta nazvao graničnu policiju, tipa: "Hej, ljudi, mogu li napustiti zemlju?" A oni bi rekli: "Da, samo neka ti potpišu uvjetni ulazak kad se vratiš." To je bio proces od petnaestak minuta, potpišu ti dokument, udare pečat i dobro došao kući.
Normalni život prije deportacije iz Amerike
Kada su se stvari promijenile?
Kada je Donald Trump ponovno postao predsjednik u siječnju 2025. Moj jednogodišnji dokument istjecao je 1. svibnja. Ja sam tog dana prije posla otišao na aerodrom produljiti dokumente i tada su me uhitili. Cijeli dan su me držali u internacionalnom dijelu aerodroma, onom za imigrante, a navečer su me stavili u ćeliju. Ujutro su rekli: "Dobili smo poziv od ICE-a da te zadržimo. Naš nadređeni htio te pustiti, govorili smo im da ne vidimo problem, ali šefovi u ICE-u su inzistirali da te zadržimo i odvedemo u pritvor."
To su vam rekli granični policajci?
Da, to su dvije odvojene agencije – granična kontrola, koja je cijelo vrijeme bila zadužena za moje dokumente, htjela me pustiti. Međutim ICE je inzistirao da me odvezu u Youngstown, okružni zatvor u Ohiju. Tamo je ponovno pokrenut moj slučaj, iako sam skoro čitav život proveo u Michiganu i sve mi je bilo tamo. Odvezli su me na imigracijski sud u Clevelandu, kod potpuno novog suca, koji mi je odbio odrediti jamčevinu jer sam kao klinac imao kaznenu prijavu. Drugi razlog bio je taj što sam napuštao zemlju. Nisu me smatrali državljaninom ni osobom koja stalno boravi u SAD-u. Po novome, ako i nakratko izađeš iz zemlje, ti si samo stranac koji se vraća, mogu s tobom što požele.
Što je to značilo za vaš slučaj?
Za početak, da cijelu pravnu bitku moram voditi iz zatvora, bez pravog kontakta s vanjskim svijetom i pravnih savjeta koje bih vani mogao dobiti. Ukupno su me držali osam i pol mjeseci. Mjesec i pol u Ohiju, u okružnom zatvoru, gdje imaš Amerikance, imigrante, kriminalce, sve je pomiješano. Onda su me 15. lipnja stavili u avion i vratili u Michigan, u kojem su upravo otvorili detenciju za ljude koje uhićuje ICE. Stigao sam drugi dan nakon otvaranja. Bio sam tamo od 16. lipnja pa sve do 7. siječnja ove godine.
Kako biste usporedili uvjete života i tretman u ta dva objekta?
U okružnom zatvoru s miješanom populacijom bilo je grozno. Tamo su bili najrazličitiji ljudi, ovisnici, kriminalci, a čuvali su nas uglavnom policajci i šerifi. Stalno su izbijale tučnjave, ljudi su se drogirali usred zatvora. Hranili su nas jako, jako loše. Imali smo mogućnost kupiti dodatnu hranu, kredit za telefon i grickalice dva puta tjedno, što sam mogao zahvaljujući novcu koji su mi slali prijatelji iz Amerike, ali svejedno sam izgubio 11 kilograma u samo mjesec i pol. Bilo je i jako hladno, a noću je bilo teško disati jer zrak ne cirkulira pa samo udišeš taj grozan, zagušljiv smrad. To je bio pakao. Kad sam otišao u detencijski centar, bilo je potpuno drukčije. Tamo su samo imigranti. Nitko se ne drogira. Nije bilo previše prljavo, ali bio je zatvor. Dvaput dnevno mogao sam izaći u dvorište. Hrana je bila uglavnom španjolska – tacosi, fajite. Dobra stvar bila je i što bih ušao u ćeliju i išao spavati u ponoć, a vrata bi otvarali u 5 ujutro. U okružnom zatvoru zaključali bi nas u 18.30 i nismo mogli izaći iz sobe do 7.30. To je baš bilo previše.
Kakvi su bili čuvari u tom ICE-ovu zatvoru?
Većina njih bili su friško zaposleni službenici koji su donedavno radili u Walmartu ili lokalnoj trgovini. Oni su se prema nama odnosili s poštovanjem jer su bili svjesni da se u suštini ne razlikujemo od njih. Neki su nam otvoreno govorili: "Ne tretiramo vas kao kriminalce jer vi to niste, vi ste samo zadržani." To je glavna razlika – u okružnom zatvoru nosiš narančasto odijelo i tretiraju te baš kao kriminalca. Službenici ne razgovaraju s tobom, ne žele ti pomoći. U detenciji ICE-a bili smo podijeljeni u plave uniforme, što znači blagi zločin ili bez zločina, i crvene, za ozbiljnije optužbe. Mene su stavili s plavima. To su uglavnom bili sasvim obični ljudi. Upoznao sam tipa, bio je vozač kamiona. Imao je radnu dozvolu, a onda su donijeli zakon – nitko s radnom dozvolom više ne smije voziti kamion, sada moraš imati i zelenu kartu. Ako nemaš zelenu kartu i voziš kamion, uhvatit će te na cesti i strpati u zatvor. Taj je čovjek imao pet kamiona, biznis, kuću od pola milijuna dolara. Sve, a sad je unutra. Bilo je i puno ljudi koji su ilegalno prešli granicu. Puno Venezuelaca, puno ljudi iz Afrike, ne previše s Balkana. Upoznao sam samo četvero naših ljudi, a bilo je oko 500 pritvorenika tamo gdje su me držali.
Kakve su bile njihove priče, tih ljudi s Balkana?
Jedan gospodin bio je iz Albanije. Oženio se Amerikankom, čekao zelenu kartu, a onda je jednoga od njegovih radnika iz Venezuele uhvatio ICE. On se pojavio da pokupi radni kombi i tada su i njega priveli. Sjećam se da je imao jako skupog odvjetnika. Još uvijek se bori za svoj slučaj iz zatvora, a stigao je u srpnju. Drugi gospodin bio je iz Crne Gore. Vozio je kamion, zaustavili su ga i uhitili, ista stvar. Imao je radnu dozvolu, ali su ga odveli. Dakle, imaš mješavinu ljudi s legalnim dokumentima kojima je dopušten boravak u Americi, a uhićuju ih, i ljude koji su prešli granicu ilegalno, bez dokumenata. Slušao sam priče kako ICE upada ljudima u kuće i samo ih odvodi.
Jeste li pratili slučaj ubojstva Renee Nicole Good u Minneapolisu?
Da, bio sam na aerodromu s dva agenta ICE-a kad se to dogodilo. Taman su me vraćali u Hrvatsku. Ja sam bio u šoku. Oni su smatrali da su njihovi kolege bili u pravu što su to učinili. Gledali su ubojstvo te žene i rekli da je opravdano. Nikad to neću zaboraviti.
Cijeli ste život proveli u Americi. Ako smijem pitati, kako to da nemate državljanstvo?
U SAD smo došli 1995. godine. Proces je takav da čekaš pet godina, pa apliciraš za državljanstvo. Mama i ja došli smo u imigracijski centar da započnemo taj proces 11. rujna 2001. u 8 ujutro. Tornjevi blizanci pogođeni su negdje između 9 i 9.30 istoga dana. Sjećam se da su američki vojnici ušli u zgradu s puškama i rekli: "Federalni lockdown. Svi van. Danas nema intervjua, nema ničega. Zatvaramo zgradu. Dogodio se teroristički napad." Od tog dana stalno smo bili u nekom procesu za državljanstvo. Zadnji put kad sam provjeravao mamin status, bili smo u procesu finalizacije i čekali na zakletvu. To je onaj dio kad predaš zelenu kartu, položiš prisegu i postaneš državljanin. Došli smo tako blizu, ali mama je preminula 2018. i ja sam tada trebao pokrenuti proces ispočetka. Međutim, ostao sam potpuno sam i to me emotivno pokosilo. Sjećam se da sam samo radio i pokušavao se oporaviti. Onda su 2020. i 2021. došli COVID-19 i ostali problemi i ponovno se nije moglo ništa obaviti. A nije se ni činilo presudnim jer sam bio situiran, imao sam hrvatsku putovnicu za putovanja svijetom i zelenu kartu za povratak kući. To je funkcioniralo sve do tog jutra kada sam došao na aerodrom po produljenje dokumenata. I nikad se nisam vratio.
Kako su na vaše uhićenje reagirali vaši kolege, prijatelji?
Kako su mi oduzeli telefon, prvo nisu ni znali što se dogodilo. Morali su me prebaciti, obraditi u zatvoru, i dok sam dobio pravo na poziv, prošla su dva dana. Tada sam im samo uspio reći da će me zadržati i da ne znam ništa više od toga. Bili su u šoku kao i ja. U toj tvrtki radio sam tri godine i znali su svaki put kad bih išao na aerodrom na provjeru i produljenje dokumenata. Nisu očekivali da ću jednoga dana biti deportiran. Htjeli su pomoći, samo nisu znali kako. Kada je nakon osam i pol mjeseci stiglo rješenje da me šalju u Hrvatsku, s desetogodišnjom zabranom ulaska u SAD, nitko nije mogao vjerovati da se to zaista događa.
Koliko uopće poznajete Hrvatsku, Zagreb? Sjećate li se boravka ovdje?
U Zagrebu sam bio samo jednom u životu, 2017. godine kada sam iz Amerike otišao na putovanje Europom. Sletio sam u Zagreb pa sam otišao u Dubrovnik. Bio sam ovdje i jedan dan kad sam se vraćao u SAD, jer mi je let bio iz Zagreba. Dakle do ove situacije, ja sam samo dva dana u svojem odraslom životu proveo u Zagrebu. Malo se sjećam rata i da smo bili u Makarskoj, ali imao sam pet godina pa su to samo djelići sjećanja. I sada kada sam odjednom tu, pokušavam suspregnuti osjećaje jer ako budem emotivan, radit ću pogreške. Trudim se ostati fokusiran, hodam gradom, pokušavam upoznati kraj. Hvala Bogu što govorim jezik. Mogu malo i čitati, to pomaže. Uspoređujem Zagreb s Chicagom, jer i tamo puno ljudi hoda, a u Americi nema puno gradova u kojima ljudi pješače. Pokušavam steći prijatelje, upoznati ljude, što je vrlo izazovno jer svi nekamo idu s nekim ciljem. Imaju slušalice, u svom su svijetu i ne želim im smetati. Trudim se razgovarati s kim mogu, ali ne forsiram ništa. Možda bi bilo drukčije da imam 20 godina, ali u našoj dobi već svatko gleda svoja posla.
Pokušavate li naći posao u Hrvatskoj ili na daljinu, u Americi?
Oboje. Jako bih volio pronaći posao ovdje, ali mislim da mi prvo treba stan. Pokušao sam se obratiti socijalnim službama i svi mi govore da moram imati stan ili adresu prije nego što dobijem bilo kakvu pomoć. Pa sad pokušavam vidjeti mogu li naći posao na daljinu u Americi, gdje još uvijek imam bankovni račun i plaćam porez, uštedjeti novac, unajmiti stan... Imam dobre pregovaračke vještine. U kamionskoj industriji bio sam gotovo 18 godina. To je ono čime se bavim – dogovaranje poslova i dispečerstvo. Prije sam radio u tvornici autodijelova, ali ovdje nisam vidio takve tvornice, nema Forda ili Toyote u kojima bih mogao raditi fizičke poslove. Govorim engleski i hrvatski. Možda bih mogao naći nešto u ugostiteljstvu. Ali problem je što me ovdje nitko neće zaposliti samo s putovnicom, a to je jedini dokument koji imam.
To je "kvaka 22", jer bez adrese je teško naći posao, a ne možete dobiti trajan smještaj bez prihoda. Taj problem imaju i hrvatski beskućnici.
Baš sam u limbu. Dajem sve od sebe, od jutra do mraka. Pokušao sam kontaktirati i neke agencije za smještaj, ali sve je slijepa ulica. Otišao sam u policiju da se prijavim, a službenica mi je rekla da moram imati adresu stanovanja. Ja joj kažem: "Gospođo, ja nemam adresu. Upravo sam deportiran. Boravim u jednoj sobi." A oni kažu: "Pa, ne možemo vam pomoći." Tako da nisam uspio ni izvaditi osobnu iskaznicu, a kamoli išta drugo. Soba mi važi samo do subote pa pokušavam smisliti izvor prihoda, bar neki kratki posao, jer vrijeme ističe.
Da možete natrag u Ameriku, s obzirom na sve što ste prošli, biste li se vratili?
Teško pitanje. Predsjednik je jako loš, dakle, politički – ne, ali zbog resursa – da. Jer bih mogao naći posao, imam kod koga odsjesti... Tamo je cijeli moj život. Svoj stan u Detroitu otkazao sam prije tri tjedna. Ispraznili smo ga i to je bio bolan trenutak. Dok sam bio u zatvoru, prijatelji su mi pomagali oko najma, a i stanodavac mi je izlazio u susret jer smo svi bili uvjereni da ću se vratiti. S druge strane, odvjetnik mi je uzeo novac i izgubili smo, nakon čega je prestao svaki kontakt. Nije on bio tip koji će se boriti za mene. Vidio je samo "on je u imigracijskom, ne može van, uzet ću mu pare." Dao sam mu gotovo 14.000 dolara.
Jesi li ikada pokušali dobiti podršku od hrvatskog veleposlanstva?
Zvao sam ih u Chicagu, nisu bili od pomoći. Moram im se javiti, nadam se kasnije danas, da vidim ima li kakvih prognoza, ali zapravo su mi rekli da pokušam sa svim tim socijalnim službama koje su me već odbile. To je nova situacija i za hrvatske vlasti. Kad sam sletio u Zagreb, policajka je ušla u autobus, prozvala moje ime. Odvezla me do aerodroma i vidjelo se da su i ona i njezini kolege pomalo šokirani. Nisu imali nikakve protokole. Zapravo su samo htjeli postavljati pitanja. Uzeli su mi putovnicu, saslušali priču i rekli: "U redu, slobodni ste." Kad sam ih pitao kamo da idem, rekli su: "To je vaš problem. Mi smo s vama završili." Nisu me vidjeli kao prijetnju. Nisam imao otvorenih optužnica. Nisu me mogli uhititi. Državljanin sam pa su mi dali putovnicu i rekli: "Slobodni ste. Kamo ćete, to je vaš problem."
Je li vas to iznenadilo?
Da, jer nitko ne pomaže ljudima. Recimo da sutra ovdje deportiraju 10.000 Hrvata. Oni nemaju kamo otići. Ako nemaju podršku, ako nemaju prijatelje koji im pomažu, bit će na ulici. Otišao sam u socijalnu službu, po hranu i sve to. Rekli su: "Ne možemo vam pomoći." Bez novca, bez hrane, bez skloništa, ništa. A ja sam hrvatski državljanin. Što kažete na to? Američka će vlada ilegalnim imigrantima dati 1000 dolara da se odreknu svih svojih prava i vrati ih kući, ali u ovakvoj situaciji, u kojoj su ljudi poput mene cijeli život proveli u SAD-u, zapravo ne nude ništa. Tvoja zemlja čije državljanstvo imaš isto neće učiniti ništa. To je jedan veliki nered.
S obzirom na gotovo bezizlaznu situaciju, djelujete neobično mirno. Koji su vam sljedeći koraci?
Zahvalan sam na vedrom duhu. Svakodnevno idem na razgovore za posao. Aktivno tražim mjesto za boravak, cimera ili stan. Kad dobijem adresu, mogu krenuti u proces vađenja svih dokumenata i vidjeti koliko će Hrvatska biti ljubazna prema meni. Pokrenuo sam i TikTok kanal na kojem pokušavam ispričati svoju priču. Možda to pomogne u podizanju svijesti o ovom problemu. Moja e-mail adresa je vukovicsandro89@gmail.com. Ako itko ima ideju kako dalje, adresu, posao, bit ću neizmjerno zahvalan. Sve što želim je normalno živjeti i raditi.
Otvori KEKS Pay
30 godina nisi papire sredio i sad se čudiš ??? Pa gdje to bez papira možeš živit