Može li Zoran Milanović srušiti negativnu sliku koja u dobrom dijelu javnosti prati hrvatske predsjednike poslije nedodirljivog Franje Tuđmana – da dolaze na Pantovčak kako bi pet godina živjeli na visokoj nozi o trošku poreznih obveznika a da ništa ne promijene u državi? Za uobičajene podbačaje opravdanja se više ne nalaze samo u teškim okolnostima u zemlji i u malim predsjedničkim ovlastima. Činjenica da ni Ivi Josipoviću, ni Kolindi Grabar-Kitarović birači nisu produžili mandat upućuju na to da u javnoj percepciji nešto odgovornosti otpada i na nositelje najviše državne funkcije. Sportski rečeno, nisu ispunili očekivanja. Novom predsjedniku letvica će biti nešto podignuta i kod prosječnih a pogotovo kod prosvijećenih ljudi, što zbog kaotičnoga stanja u kojem se nalazi državna politika, što zbog povoljnoga dojma koji je pobjednik ostavio u izbornoj kampanji. Bio je suvereniji i suvremeniji od svojih konkurenata. Neće mu biti lako potvrditi dobar glas koji se daleko čuo.
Velika se metamorfoza morala dogoditi da se političar kojeg su na oproštaju od politike doživljavali kao problem, poslije četiri godine vraća na velika vrata kao političko rješenje. Do prije nekoliko mjeseci spadao je u političku prošlost SDP-a; sad bi trebao biti budućnost države. Nije ni on bio Herkul da očisti hrvatske staje dok je, kao moćnik, bio na čelu Vlade: ostao je toliko dužan biračima da su i u njegovu političkom staništu na ljevici vjerovali da je bankrotirao; nije proveo ozbiljne reforme koje su mogle i njega i ljevicu trajnije učvrstiti na vlasti. Vraća li se na vrh države zato što su staje i dalje neočišćene ili se hoće iskupiti za propuste (ne)činjenja? I sam je postao svjestan podbačaja kad se – rijetko za jednog političara toga ranga – pred biračima posipao pepelom, i pri tome djelovao iskreno. Koliko je između dviju najviših državnih funkcija sam sazrijevao da se od njega u predsjedničkom mandatu može očekivati da s manje vlasti djeluje pozitivnije na stanje u zemlji? Propustio je priliku da iz prvoga reda modernizira državu naglašene nacionalne – i druge – ortodoksije; izborio se za drugu priliku da iz svečane lože „normalizira“ Hrvatsku.
Intelektualna živost
Zašto Zoran Milanović nije bez izgleda da ne bude još jedan fikus u aleji hrvatskih velikana? Ima iskustvo politike i vlasti, po tome bi samo Stipe Mesić bio ispred njega, da bi žedan prelazio preko vode; nije bez znanja, što mu i protivnici priznaju, da bi se utapao u brodu kojim kormilari; dovoljno je drčan da neće pokleknuti ni na predzadnjoj prepreci. To su stvari karaktera, kojeg su se mnogi bojali, a on se njime hvali. Novi predsjednik neće biti fikus i iz drugih i dubljih razloga: zato što već postoji loše iskustvo s fikusima da je na tuđim školama mogao naučiti kakvu prtljagu doživotno nose dobrovoljni „zarobljenici u Palači“; zato što „Predsjednik s karakterom“ ne može kimati glavom kad zemlji ne ide dobro; zato što država ulijeće u zonu nemirnoga leta kad će joj trebati iskusni pilot u kabini, sposoban manevrirati između različitih opasnosti; zato što Hrvati imaju velikih problema da nađu potrebnu ravnotežu između Nacije i Domovine i između Partije i Države; zato što se ideja Republike zagubila u bespućima domoljubne ideologije; zato što je hrvatska država suočena s karcinomom korupcije koji nagriza samu socijalnu supstancu; zato što je hrvatsko društvo raslojeno na one koji imaju više nego što im treba i na one koji nemaju ni za golu egzistenciju; zato što se u javnoj sferi pojačava sukob između dviju totalitarnih prošlosti i revidira odnos između pobjednika i poraženih iz ‘45.; zato što se u gospodarstvu ni dalje ne zna što je početni ulog i kome pripada dodana vrijednost; zato što tržište nije uspostavilo automatizam da nekonkurentna zemlja ne bi zaostajala na začelju Europe; zato što se elite povlače od odgovornosti da formuliraju projekt uspješne Hrvatske koja će aktivirati svoje potencijale; zato što država živi u stanju permanentnoga nepovjerenja sa svim svojim susjedima, čak i kad je potpuno ili više-manje u pravu. Dakle, predsjednika čeka previše izazova da bi bacao koplja u trnje prije bitaka i da bi vegetirao na Pantovčaku kao još jedna protokolarna biljka.
Ne treba žaliti što šef države nije više „republikanski monarh“ da bi vedrio i oblačio; nije ni Milanović toliko razvlašten da bi bio autsajder u pitanjima državne politike. Operativne ovlasti preseljene su, istina, na Markov trg, ali je strateška funkcija usklađivanja državnih funkcija ostala na Pantovčaku: odatle se može pokrenuti potrebna dinamika, ne samo politička, nego i društvena i intelektualna, da Hrvati na pravi način mogu preuzeti sudbinu u ruke. Stvar je znanja, vještine, pa i lukavstva kako će nositelj najviše državne titule koristiti načelne ustavne ovlasti da ne iznevjeri građane; nije im mogao obećati med i mlijeko, to ne mogu ni vlasti koje drže riznicu, nego pravu i pravnu državu. Može Milanović biti korektor Vlade; taj put vodi u stalne konfrontacije.
Može biti kritičar Vlade; ta metoda vodi ga u podređenu ulogu. Može biti viša vlast, ili nadvlast; na taj način može sam stvarati nestabilnost u državi, ako ne i ustavnu krizu. Može, međutim, osloboditi državne institucije političkoga tereta, da stvarno „rade svoj posao“ u punoj neovisnosti, profesionalno i kompetentno. Nema boljeg puta u borbi protiv klijentelizma koji kontaminira društvo. Zoran Milanović se u kampanji nije zauzimao za više vlasti nego što predsjedniku pripada, nego za drukčije vrijednosti u vođenju države. Rehabilitacija predsjedničke uloge ne počinje od prekrajanja njegova ustavnoga odijela; kad su mjere jednom smanjene na parlamentarne proporcije, i manje iskusan političar bi znao da se bez velike potrebe neće mijenjati.
Za razliku od Ive Josipovića ili Miroslava Škore, Milanović se pomirio s time da ne može, i da ne treba, kidnapirati vlast s Markova trga: to može značiti da je i iz osobnoga iskustva postao svjestan da Hrvatskoj ne treba jaki vladar, da ne bi postao novi apsolutist, nego sposobna vlada, da zemlju izvuče iz zaostajanja, da joj treba „kolektivni intelektualac“ da je oslobodi prosječnosti. Hoće li on rehabilitirati Gramscijevu tezu o „kulturnoj hegemoniji“, s kojom se u postkomunističkoj Europi služi desnica, da bi kompenzirao manjak operativnih (o)vlasti? Na prvi pogled, lakše je upravljati državom kad vladar drži svu vlast u svojim rukama, kao što je držao Franjo Tuđman; prvi hrvatski predsjednik mogao je vladati kao „republikanski monarh“ zato što je sve bilo prilagođeno njemu i njegovoj „kruni“. Teže je Tuđmanovim nasljednicima voditi zemlju dok država stanuje na Pantovčaku a vlast stoluje na Markovu trgu. Gubitak vlasti Stipe Mesić je kompenzirao tako što je nametao svoj ležerni stil i u ozbiljnoj državnoj politici, i ostao po tome zapamćen; Ivo Josipović davao je svojoj politici profesorsku važnost, i ne bi, možda, ni pao da nije tražio više nego što je narod bio spreman platiti; Kolinda Grabar-Kitarović nije imala njihovo pravničko obrazovanje, što joj je dramatično nedostajalo kad bi se u suptilnim pravničkim prepucavanjima otkrivalo da ni Ustav nije čestito proučila, a od obvezne političke literature čak ni Machiavellija.
Odnos funkcije i osobe u normalnim političkim prilikama obično preteže na stranu funkcije. Prvi hrvatski predsjednik funkciju je posve prilagodio sebi, da bi u dramatičnim okolnostima mogao napraviti višestruku tranziciju, s Jugoslavije na Hrvatsku, od socijalizma na kapitalizam, od jednostranačja u demokraciju. Tuđmanova je vladavina bila autokratska, da bi je itko ponavljao. Njegovi su se nasljednici više ili manje prilagođavali funkciji; kad su ostali bez vlasti, sami su sebe osuđivali na to da budu dokoni popovi koji jariće krste: trošili su se u „javnim nastupima“, da ne bi bili isključeni iz politike. Ne želi li pasti u zamku da se od „inflacije riječi gubi kredibilitet pripovjedača“, ni Zoran Milanović ne bi svoju funkciju smio svoditi na to da svakom loncu bude poklopac, osim da već na početku zna kakav će i njemu biti kraj. Kad govori, šef države ne govori samo u svoje ime, govori i u ime države, prije svega. Govori, dakle, kad ima što reći, a ne samo da ga se sluša. Može li novi predsjednik odoljeti iskušenju da sam ruši poziciju umnoga čovjeka, koju je gradio i dok mu u politici nisu cvale ruže, i s kojom je i pobijedio na izborima; nije njegova politička biografija uvjerila birače da mu daju drugu šansu, koliko nova slika političara koji nije izgubio ništa od svoje intelektualne živosti, ali se politički korigirao tako da se približio, ne narodu, nego čovjeku. Na masama se gradi popularnost; na pojedincu stječe povjerenje.
Političar budućnosti
Populizam nikad nije bio jača Milanovićeva strana, da bi se moglo očekivati da će i on sa svakim rukovanjem zbrajati koliko dobiva glasova za drugi mandat; njega više prati loš glas da je zatvoren, da je ekskluzivan, čak da je autist, da ne sluša ni kritičare ni savjetnike; da je i svoj i svojeglav, pametan i umišljen, obrazovan i tvrdoglav. Počne li i on od prvoga dana voditi kampanju za drugi mandat, neće ga lako dobiti, jer su hrvatski birači izbirljiviji nego što se misli, a upropastit će i prvi, kao njegova prethodnica, kad je precijenila ulogu emocija u politici, a sliku izdigla iznad ideje. Nema Milanović ni Mesićev šarm, da bi išao od cvijeta do cvijeta, ni Josipovićev gard intelektualca, da se drži probranoga društva, nema ni populistički nerv Kolinde Grabar-Kitarović, da refleksno trči za reflektorima ili razvlači ured kako bi bio bliži biračima, a ne građanima. Svakome njegov stil; Milanović se ni dosad nije želio svidjeti svakome, i dalje se ne trudi da ga ljudi tapšaju po ramenu. Vjerojatno i on o sebi misli bolje nego drugi, kao i većina javnih osoba koje taština vodi u pogreške. Mogao je zadržati monarhističko, zapravo božansko pravo da ljudima poklanja slobodu, udjeljuje im pomilovanja i tako sam proizvodi potencijalne skandale, na vlastitu štetu. Imao je prilike učiti na tuđim pogreškama. Nije dovoljno da predsjednik sam ne pomiluje krive ljude; bitnije je da notorne krivce ne pomiluje nitko. Jer, u zemlji raširenog kriminala, u kojoj, po općem mišljenju, institucije još ne rade svoj posao kako bi trebale, moglo bi se dogoditi da broj pomilovanih preraste broj kažnjenih. Od strogog Milanovića ne može se očekivati ni da će izmišljati neki novi velered Stipe Mesića, Kolinde Grabar-Kitarović ili Ive Josipovića, ni da bi isticao svoje prethodnike, s kojima je imao hirovit odnos, ni da bi nagrađivao karijeriste i potencijalne saveznike koji ne zaslužuju odlikovanja. Ako je i o tome razmišljao kao o izvoru svoje lažne moći, morat će se naoružati svim potrebnim senzorima da ne bi i on junačke lente stavljao na nejunačka prsa.
Biti na čelu zemlje, to znači – pisao je filozof Regis Debray, nakon raskida s iskustvima gerile – staviti se „iznad situacije“ i „izvan igre“. U nas je obveza političke neutralnosti teško padala svim predsjednicima poslije Tuđmana koji je bio, jedini, i šef stranke i šef države; svima na znanje i na ravnanje tko je Gazda u zemlji i u državi (i osobito u Naciji)! Lako neće biti ni nestranačkom Zoranu Milanoviću, želi li održati jedno od svojih temeljnih obećanja, i ustavnih obveza, da bude predsjednik svih hrvatskih građana, a da građani njega prihvaćaju kao svoga predsjednika. Formalno, taj period počinje vraćanjem stranačke knjižice; moralno, nikad ne završava. Dok je vodio Vladu, i Tihomir Orešković, kao hrvatska verzija Šćepana Malog, bio je stranački čovjek, iako nije imao, koliko se zna, stranačku iskaznicu. U sasvim demokratskoj maniri, vlada pripada izbornome pobjedniku, vodi pobjedničku politiku nad svim građanima u ime većine koja ju je izabrala. Zato kritičari demokracije, u trenucima rezignacije, ili dubljeg razmišljanja, govore o „diktatu“ i o „teroru većine“. I Zoran Milanović je cijeli jedan mandat vodio državnu politiku na temelju rezultata izbora, deklarativno, vladao je socijaldemokratski, a stvarno liberalno. U novoj ulozi, nije na iskušenju da jednima mora uzimati da bi drugima dao, da prvima bude premalo, a drugima previše, i da svi budu nezadovoljni. No, kako će nekadašnji liberalni premijer s ljevice funkcionirati kao nestranački predsjednik svih hrvatskih državljana, a da se ne odrekne svojih političkih uvjerenja?
Na oproštaju od SDP-a, s kojim je jedno desetljeće i gubio i pobjeđivao, držeći uvijek visoku razinu podrške birača, Milanović je pokazao da mu srce ostaje na lijevoj strani, iako zna da mora misliti glavom, da ne iskoči iz svoje neutralne ustavne uloge. Mora se preseliti iz jedne pozicije, u kojoj je vladao kao premijer ljevice, u drugu poziciju, u kojoj ne može voditi državu ne postavi li se kao predsjednik svih njezinih državljana. Kao predsjednik Vlade, bio je stranački čovjek; kao predsjednik države mora se postavljati nestranački, da ne bi dijelio ljude po liniji „mi“ i „oni“, ili gradove i sela na “naše” i “vaše“. Da bi imao utjecaja, i u društvu, ne samo u državi, svakom predsjedniku treba politički autoritet koji može postići samo tako da bude zaštitnik pravde i pravednosti, zakona i zakonitosti, slobode i ravnopravnosti, da brani toleranciju nasuprot mržnje, da zagovara različitost protiv svakog fundamentalizma.
Ljudi se u politici mijenjaju na dva načina – jedni dok su na vlasti, kad vide da ne mogu glavom kroz zid, a drugi bez vlasti, kad nauče razlikovati glavu od zida. Ako se ne promijeni još jednom, Milanović je metamorfozu zaključio dok je bio u fazi meditacije, izvan vlasti: postao je normalniji. Od njega se ne može očekivati da će ići na svaku vatrogasnu zabavu, ni da će „šarati“ Hrvatskom sa svojim uredom. Ali, ako bi i Špičkovina bila proglašena europskom prijestolnicom kulture, novi bi predsjednik išao i ondje na svečanost otvaranja; i Špičkovina je dio Hrvatske. Počastio je i Rijeku, i još više pojačao prazninu nedolaskom „odlazeće predsjednice“: Kolinda Grabar-Kitarović propustila je priliku da završi mandat kao predsjednica svih Hrvata, i to u „svome gradu“; Riječanka nije razumjela da Rijeka spaja Mediteran i Srednju Europu, da je Rijeka i hrvatski i kozmopolitski grad, da njezina prošlost i njezin duh ne staju samo pod jednu zastavu. Hrvatska je mala zemlja, bogata razlikama da njezin predsjednik, ili predsjednica, ne bi bili zaštitnici njezinih razlika i čuvari njezina jedinstva. Hrvatsku se ne može razumjeti gleda li se samo s jedne strane, svejedno koje, i kroz ideološka povećala; u njima se obično otkriva vlastita slika.
Ne može se praviti račun bez Milanovića. Kad bi ga to zadovoljavalo, mogao bi doći na Pantovčak na petogodišnji plaćeni dopust; kako bi objasnio zašto se vraćao u politiku, bez ambicije da promijeni Hrvatsku. Kad bi mu to bilo dovoljno, mogao bi živjeti u „zlatnome kavezu“; kako bi sam podnio toliku privilegiju kad je obećavao da će štititi žrtve privilegija. Kad bi ga to tješilo, mogao bi Vladi visjeti nad vratom; kako bi ostvario svoju ulogu predsjednika koji ne koči vlasti, nego traži od njih da ne koče same sebe. Ne zagubi li se u manje važnim ili sporednim stvarima, možda bi se peti hrvatski predsjednik mogao uklopiti u Havelov rafinirani opis „dobrog političara budućnosti“ koji „treba objašnjavati, a ne zavoditi“, „pokorno tražiti istinu, a ne glumiti njezina profesionalnog vlasnika“, „ne podlijegati diktatu javnih raspoloženja i masovnih medija“ i „ne ograničavati trajnu kontrolu vlastita djelovanja”.
Teška ili nemoguća misija – pitanje je sad!
Čovjek koji je smanjio plaće uciteljima, medicinskim sestrama, liječnicima, ptofesorima, čovjek koji je podjelio Hrvatsku na MI i ONI, čovjek koji se posvađao sa svim susjedima, čovjek koji se narugao poplavljrnima u Gunji, čovjek čija je vlada srozala BDP u ambis, čovjek ciji prebjezi iz SDPa drže lojtre Plenkoviću a tobož je SDPovac, covjek koji je zbog lex Perković umalo sprječio ulazak u EU, čovjek koji je želio hrvatske autoceste dati u koncesiju za bagatelu za mene nije čovjek nego je obična nula.