“Usprkos najvećeg nasilja i najžešće mađarizacije ipak je hrvatski narod u Međimurju uščuvao svoj jezik i živu želju za oslobođenje ispod tuđinskog jarma. Kad je pobijedila ideja velikog predsjednika sjevernoameričkih država Wilsona o samoodređenju naroda, osjetili su i međimurski Hrvati da i oni imaju pravo na slobodu i život. Mađarske su vlasti htjele još jednim posljednjim udarcem u klici uništiti tu težnju naroda za slobodom te su mnogi sinovi našega naroda morali tu težnju platiti vlastitom krvlju. Ipak je nadošao čas oslobođenja po slavnoj vojsci sinova naše krvi i jezika. Zato danas Hrvati iz cijeloga Međimurja - sakupljeni na javnoj općoj skupštini, održanoj 9. siječnja 1919. u glavnom mjestu Čakovcu - pred cijelim svijetom otvoreno, odlučno, jednodušno i samosvjesno izjavljuju: Za uvijek se odcjepljujemo od mađarske države, kojoj smo do sada pripadali samo pod utjecajem sile i protiv svoje volje!”.
Pripojeni matici zemlji
Tako je u Rezoluciji o odcjepljenju Međimurja od mađarske države donesenoj 9. siječnja 1919. na narodnoj skupštini u centru Čakovca, gdje se okupilo čak 10.000 građana, sažet opis težnje Međimuraca za pripojenje matici zemlji. Taj dan koji se od 2005. odlukom Hrvatskog sabora slavi kao spomendan, bio je, kaže župan Matija Posavec, jedan od najboljih primjera demokratskog odlučivanja naroda kojeg vodi snažan osjećaj pripadnosti. No, put do slobode bio je natopljen krvlju.
Međimurci koji su se počeli vraćati s ratišta Prvog svjetskog rata u svojim su selima zatjecali siromaštvo, prazne smočnice i opustošene oranice...
- Demobilizirani vojnici postali su demoralizirani ljudi, a duh oktobarske revolucije, koji je zahvatio Europu, dopro je i u Međimurje nošen povratnicima iz rata - kaže teolog i povjesničar mons. prof. dr. Juraj Kolarić. Mnogi su ostali bez kruha i jeli zeleno voće, što je izazvalo masovnu dizenteriju. S druge strane, mađarski trgovci, zemljoposjednici i odvjetnici iskoristili su rat za bogaćenje, izrabljujući domaće stanovništvo nad kojim se pola stoljeća provodila sustavna mađarizacija. Jedino rješenje, shvatili su, bila je pobuna. Nakon sloma Austro-Ugarske Monarhije Međimurje je ostalo u toj tvorevini, a prema vojnoj konvenciji koju su u Beogradu 13. studenoga 1918. potpisali Mađarska i zapovjedništvo savezničkih snaga, rijeka Drava postala je demarkacijska linija, čime je Međimurje ostalo izvan Hrvatske. Tako se, dok je cijela Hrvatska slavila, “gledajući u Kraljevini SHS bar djelomično oživotvorenje ideala svoje nacionalne države”, Međimurje našlo pod terorom osvetnički raspoloženih Mađara koji su provodili sustavne pljačke, vješali i strijeljali.
Regenta Aleksandra za Međimurje nije bilo briga, a Hrvati u Hrvatskoj bili su neodlučni, što su Mađari iskoristili i oformili prijeki sud, “Štatarium”, krenuvši u brutalni obračun s pobunjenim Međimurcima. Prema nekim izvorima, palo je 160 žrtava. Povjesničari ističu da to nije bio samo socijalni bunt Međimuraca, nego i opći narodni otpor te izraz nacionalne samosvijesti. U Varaždinu je potkraj 1918. osnovan mjesni odbor Narodnog vijeća koji je počeo s pripremama za oružanu akciju. Prvi pokušaj oslobođenja Međimurja sredinom studenoga s 300 vojnika i dragovoljaca propao je jer je Mađarima stigla pomoć iz Nagykanisze. No, stanovnici između Mure i Drave tada su uvidjeli da su i “njihova braća iz Hrvatske pripravna i na krvave žrtve za oslobođenje Međimurja”, kako je napisao dr. Rudolf Horvat u knjizi “Povijest Međimurja”. Nakon što je srpska vojska odbila pomoći u akciji oslobođenja, opravdavajući se da su s Mađarima sklopili primirje, odbijenica je stigla i od savezničkih snaga. Narodno vijeće tražilo je, naime, da Međimurje oslobode francuske postrojbe, no i Francuzi su se pozvali na Dravu kao demarkacijsku liniju. Osnovano je Narodno vijeće za Međimurje, čiji je predsjednik bio dr. Ivan Novak, a vojni plan djelovanja potvrdio je potpukovnik Slavko Kvaternik, glavar glavnog stožera vojske Narodnog vijeća.
“Ja sem pak Hrvat” u molitvi
U Međimurje je vojska ušla na Badnjak rano ujutro. Kolonu na mostu preko rijeke Drave predvodio je potpukovnik Dragutin Perko. Mađari su se odmah počeli povlačiti prema Letenyu, Kotoribi i Murskom Središću, pa je Perko s hrvatskom vojskom u Čakovec ušao praktički bez otpora. Već prije podneva automobilom je u Čakovec stigao i sam Kvaternik i preuzeo vlast nad cijelim Međimurjem. Mađari su se žalili Mirovnoj konferenciji u Parizu, no Vrhovna srpska komanda u Beogradu odgovorila je da se vojna intervencija u Međimurju dogodila prije nego što su preuzeli zapovjedništvo u bivšim zemljama Austro-Ugarske.
Krajem veljače 1919. dr. Ivan Novak imenovan je građanskim upraviteljem Međimurja kao kraljevski povjerenik. Taj pravnik, publicist, književnik i političar već kao dječak slušao je kako njegovi roditelji molitve završavaju potiho sa zavjetom “ja sem pak Hrvat”. Dan kad je Hrvatski sabor raskinuo sve odnose s Austro-Ugarskom, 28. listopada 1918., nazvao je najsretnijim danom u životu, a u slomu te tvorevine vidio je i slom mađarske vlasti nad Međimurjem. Novak je među prvima shvatio da Međimurje može osloboditi samo hrvatska vojska koju će poslati Narodno vijeće. Nakon oslobođenja, u čakovečkoj crkvi sv. Nikole pjevale su se božićne pjesme, a na kraju i hrvatska himna “Lijepa naša domovina”. Međimursko Narodno vijeće donijelo je odluku da se u Čakovcu 9. siječnja održi velika Narodna skupština koja je jednoglasno donijela rezoluciju.
- To je jedan je od najvažnijih datuma ne samo u povijesti najsjevernije županije, već i s nacionalnoga aspekta. Nedvojbeno je da je stanovništvo Međimurja oduvijek predstavljalo sastavni dio hrvatskoga nacionalnoga korpusa, štoviše, upravo ovdje etnički sastav kao rijetko gdje preteže u korist Hrvata. O tome nam mogu posvjedočiti pjesme na hrvatskom jeziku koje je prikupio akademik Vinko Žganec, rodom iz Vratišinca, koji ih je sam skupio više od 10.000! To je više narodnih pjesama nego što ih imaju sve ostale hrvatske županije zajedno - kaže povjesničar dr. sc. Branimir Bunjac i pojašnjava da je vrhunac prvotnih nastojanja za sjedinjenje s maticom bio prijelaz hrvatske vojske preko Drave pod vodstvom bana Josipa Jelačića 11. rujna 1848., nakon čega je Međimurje postalo sastavni dio Banske Hrvatske.
- Mađarska uprava vraća se 1861., a Mađari od tada domaće stanovništvo promatraju kao problem. Štoviše, svaki hrvatski utjecaj smatraju neprijateljskim. Mađarske vlasti nastojale su na svaki način zatrti hrvatsko ime u Međimurju, a grupa mađarona u tu svrhu konstruirala je umjetni i iznakaženi kajkavski jezik pun hungarizama za upotrebu u školama i novinama pod nazivom “međimurski” jezik. Počelo je podržavljenje konfesionalnih škola i nametanje mađarskoga jezika koje je kulminiralo 1887. kada su sva imena naselja u Međimurju mađarizirana, ponekad upravo tragikomično. U otporu su prednjačili svećenici odani Zagrebačkoj nadbiskupiji, ali i osviješteni intelektualci poput Ivana Novaka. Sudjelovao je i narod koji u svojim pjesmama gotovo nikada ne spominje niti slavi državu u kojoj živi, Mađarsku, već prije oca, majku, seoski život - ističe dr. sc. Bunjac, koji podsjeća da je Međimurje stoljeće i pol bilo sjedište najslavnije hrvatske plemićke obitelji Zrinskih, da je tuda prolazila prva željeznica u Hrvatskoj i da je Čakovec imao javnu rasvjetu prije Zagreba. Mons. prof. dr. Juraj Kolarić ukazuje i na važnu ulogu Katoličke crkve.
- Unatoč tome što je Međimurje tijekom svoje burne prošlosti bilo u nekoliko navrata administrativno odijeljeno od Hrvatske i izloženo velikim pritiscima mađarizacije, ono je ipak ostalo etnički najčišći hrvatski kraj. To je ponajviše zasluga Zagrebačke biskupije i njezinih svećenika. Zbog činjenice da je Međimurje kroz svu svoju povijest ostalo u sastavu Zagrebačke biskupije, mogli su na međimurskim župama djelovati samo hrvatski svećenici ili svećenici koji su govorili hrvatskim jezikom. Oni su u crkvama i u svim drugim zgodama govorili, propovijedali i pjevali hrvatskim jezikom, pa je mađarizacija ostala bez učinka - napominje. Mirovnim ugovorom iz Trianona Mađari su se u lipnju 1920. napokon odrekli svih teritorija koji su pripali Kraljevini SHS, uključujući i Međimurja.
Kad je 2005. Vlada Hrvatskom saboru predložila dopunu Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima s prijedlogom da se 25. rujna proglasi spomendanom sjedinjenja Istre, Rijeke, Zadra i otoka s maticom zemljom, tadašnji oporbeni zastupnik Dragutin Lesar pitao je zašto je taj događaj iz 1945. važan, a nije važno ono što se 1918. i 1919. događalo u Međimurju. Napisao je stoga amandman da se 9. siječnja također proglasi spomendanom i uspio pridobiti i podršku vladajućeg HDZ-a. U povodu 100. obljetnice odcjepljenja, u Muzeju Međimurja danas se u 18 sati otvara izložba “Domorodci! Medjimurci! Suženjstvu je našemu kraj!”, koja se može razgledati do 28. ožujka
Nije “100 godinja od odcjepljenja” nego 100 godina od pripojenja. A ovo je očiti primjer kako bi Hrvatska bila u stanju preživjeti nakon velikog rata i bez srpske “pomoći”, kako nam se i do današnjeg dana bez prestanka podvaljuje. Hrvatski vojnici su se naime sa fronte vraćali naoružani, časnički kadar je bio na raspolaganju, a niti moral, koji je uostalom dokazan bojevima na Soči, nije bio slomljen kad je u pitanju bila obrana doma. No, kao i u novijoj povijesti, i tada su političari kumovali katastrofi.