INVAZIVNE VRSTE HARAJU

Atlantski losos, kalifornijska pastrva... Što će ostati od Jadrana?

Salpa
Foto: Srecko Niketic/PIXSELL
1/4
01.02.2025.
u 13:53

Za štetu nanesenu bioraznolikosti bit će odgovorna neučinkovita administracija

Slatke na prvu, gorke na drugu, Beware of Aliens, Traže se..., svako malo objavljuju se takva i slična upozorenja i “wanted” liste invazivnih vrsta koje su od alohtonih, namjerno ili nenamjerno unesenih (stranih) vrsta postale pogubne za bioraznolikost planeta, zbog prijenosa bolesti, brzine širenja, proždrljivosti. Štete se na globalnoj razini mjere u milijardama eura, samo na razini EU riječ je o oko 15 milijardi. I dok oni ozbiljniji već godinama alarmiraju javnost kako je i Jadran – i zahvaljujući klimatskim promjenama i rastu temperatura mora – posljednjih godina postao bazen za kojekakva neželjena stvorenja, od riba do rakova i mekušaca, algi žderačica sveg podvodnog biljnog svijeta – uz blagoslov mjerodavnih institucija neke od potencijalnih ugroza u Hrvatskoj očito i potičemo.

Uzgoj atlantskog lososa (Salmo salar) u Jadranu donedavno bi se, naime, na kavi u kafićima, čak i među brojnim znanstvenicima, okarakterizirao kao dobra “ribička priča”. Sve dok ih “ribiči” – i profesionalni ribari i rekreativci nisu počeli loviti od otoka Unija i istočne obale Istre na sjeveru pa sve do Prevlake poslavši i slike s porukama: “WTF, što se to događa?” Splitski Institut za oceanografiju i ribarstvo (IZOR) koji kao znanstvena institucija provodi procjene utjecaja različitih zahvata na morski okoliš pa tako i utjecaj uzgoja, mnogim je začuđenim ribičima bio prva adresa za identifikaciju. Nije puno trebalo da se sve poveže s odbjeglim lososima iz kaveza u Velebitskom kanalu protiv čijeg su uzgoja na lokacijama ispred uvale Porat-Lukovo Šugarje te ispred uvale Burnjača kod Jablanca (kapaciteta po 1000 tona na svakoj, što uključuje i uzgoj kalifornijskih pastrva), iz IZOR-a bili protiv, pa ih je i program praćenja, čini se, “zaobišao” i nije im poznato je li u provedbi.

Sudjelovali su samo u kontroli prvog izlova atlantskog lososa u svibnju 2023. u suradnji s Ministarstvom poljoprivrede kada su utvrdili da su sve jedinke bile istog spola, dok o novijim ciklusima nemaju nikakvih saznanja, objavljeno je na web-stranci IZOR-a sredinom siječnja. Incidentu u uzgajalištu Adriatic Farminga, čiji su vlasnici Norvežani, a bave se i uzgojem kalifornijske pastrve u blizini vrela Une na području zaštićenom u sklopu Natura 2000, kumovala su, kako se poslije doznaje, olujna nevremena krajem prosinca lanjske godine. Jakov Dulčić, voditelj Laboratorija za ihtiologiju i priobalni ribolov splitskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo, kaže kako je stav njihova Instituta bio da ne treba unositi alohtone vrste u kavezni uzgoj u Jadranu.

– Vidimo da i inače imamo sve veći porast novih invazivnih vrsta, što se događa zbog klimatskih promjena, i smatrali smo da ne treba još ljudskim aktivnostima unositi dodatnu novu vrstu u Jadran – objašnjava naš sugovornik. No sada u Jadranu očito imamo i atlantskog lososa i kalifornijsku pastrvu, a tek treba jasno utvrditi kako se to dogodilo.

I prethodnih je godina, naime, na istom području bilo odbjeglih pastrva (Oncorhynchus mykiss) koje su uzgajane u morskoj vodi, dok uzgoj salmonidnih vrsta u morskom okolišu nije novost. U Hrvatskoj se još od 1980-ih godina provodio eksperimentalni i komercijalni uzgoj atlantskog i pacifičkog lososa na ušću rijeke Krke, no taj uzgoj nije dugo trajao. Logika nalaže da su svi dosadašnji nalazi atlantskog lososa iz uzgajališta, odnosno potječu iz akvakulturnih postrojenja koja su tijekom orkanskih bura bila uništena. Međutim ribarska inspekcija s vlasnikom uzgajališta treba utvrditi o čemu se točno radi. Koliko je kaveza nastradalo i koliko je ribe pobjeglo, što se trenutačno ne zna, kaže Dulčić.

– Potencijalni problem je kada te ribe uđu u rijeke jadranskog sliva i tamo se zadrže, pa se dogodi kompeticija s domaćom pastrvom koja nije brojna ili, još gore, dođe li do križanja među vrstama i onda izgubimo izvornost nativnih. Hrvatska je jedina zemlja na Mediteranu u kojoj se pokušava uzgojiti atlantski losos – upozorava Dulčić, ističući kako je kod akvakulture jedna od ključnih stvari pravilan odabir lokacije. Zbog klimatskih promjena učestale su ekstremne vremenske prilike koje instalacije uzgajališta čine ranjivima. I na to treba obratiti pozornost prilikom odabira lokacije i uzgojne tehnologije. Kad dođu ekstremni događaji, dogode se i havarije.

– Taj losos je već generacijama u uzgoju i u mrjestilištu, gdje dobiva umjetnu hranu. Naviknut je na pelet kojim se hrani. Stoga apeliramo na ribare da nam osim fotografija šalju neke primjerke kako bismo analizom sadržaja probavila doznali hrane li se gavunom, srdelom ili nekom drugom ribom, a tek tada mogli bismo utvrditi je li losos stekao biheviorizam predatora iz divljine – jer postoji priča među ribarima da je nazočnost lososa smanjila populacije lubina zbog kompeticije za hranu. Tako su neke invazivne vrste iz Crvenog mora postale dio ekosustava Sredozemlja i kao takve imaju ozbiljan utjecaj na ekologiju i biologiju nekih autohtonih vrsta. Sve to dovodi do promjena unutar morskog ekosustava koje mogu imati i dramatične socio-ekonomske učinke po ribarstvo, ali i po hranidbeni lanac, te mogu proizvesti i nestabilnost ekosustava – kaže Dulčić.

Njegov kolega iz IZOR-a Leon Grubišić, voditelj Laboratorija za akvakulturu, kaže kako je i on rezerviran i nesklon uzgoju potencijalno invazivnih vrsta u komercijalne svrhe u Hrvatskoj. Bio je, tvrdi, rezerviran i prema uzgoju lososa na ribogojilištu uz rijeku Unu, no nemaju svi stručnjaci uvijek istovjetne stavove.

– Turci su 90-ih godina prošlog stoljeća pokušavali uzgojiti atlantskog lososa u Crnom moru, ali su odustali zbog usporenog rasta uslijed visoke temperature mora. Međutim, proizvode u moru velike količine dužičaste pastrve (kalifornijska pastrva) koju iz marketinških razloga nazivaju turski losos – objašnjava. Na upit bi li sad lososi, ako se razmnože, mogli utjecati i na istrebljenje nekih vrsta u Jadranu, a možda i u nekim rijekama, odgovara kako je uzgajivaču dozvoljen uzgoj samo sterilnih ili monoseks jedinki kako ne bi došlo do tog scenarija.

– Problem je moguć ako prebjegli lososi iz kaveza uđu u rijeke gdje može doći do kompeticije s autohtonim populacijama – napominje. Kalifornijska pastrva je, primjerice, s američkog kontinenta zbog uzgoja proširena na gotovo sve kontinente. Kolege iz Slovenije koji se bave utjecajem te nezavičajne svojte zabilježili su oko 130 samoodrživih populacija u 16 europskih zemalja. Alen Soldo, ihtiolog i profesor na Odjelu za studije mora Sveučilišta u Splitu, kaže kako slučaj odbjeglih lososa znači da kod nas praktički ne postoji sustav zaštite Jadrana.

– Od ribara se traže besmislene studije utjecaja na okoliš njih i njihovih ribarskih alata u lovištima u kojima rade stoljećima. Nasuprot tome apsurdu, imamo drugi – dopušta se uzgoj stranih vrsta koje nakon bijega, što je bilo za očekivati, postaju invazivne vrste koje su uvedene u Jadran pod izravnim pokroviteljstvom naše neučinkovite administracije. Da ne bi to ostalo samo na problemu neučinkovitosti, treba reći da dozvola uzgoja strane vrste u Jadranu znači da RH namjerno krši zakone EU, jer je to suprotno nizu EU propisa, koji navode da strane vrste mogu postati invazivne što može imati ozbiljan štetni učinak na bioraznolikost i povezane usluge ekosustava. Nažalost, kao što vidimo, kod nas to nema tko spriječiti već se, dapače, radi upravo suprotno – napominje Soldo, koji je dosad samo načuo da se losos uzgaja kod nas.

– Nisam imao dodatnih informacija, pa sam mislio da je to samo nekakva šala – dodaje te napominje kako o uzgoju stranih vrsta, posebice u Jadranu, kao izrazito osjetljivom i kompleksnom ekosustavu, ne bi smjelo biti ni riječi s obzirom na to da nitko ne može pretpostaviti posljedice koje takva neka vrsta može izazvati.

– Losos se, uključujući i ovu vrstu koja se kod nas uzgaja, smatra izrazito invazivnim u drugim morima izvan Mediterana. Zato bi me baš zanimalo objašnjenje kakve je posljedice predvidjela studija utjecaja lososa na okoliš u Jadranu, ako je uopće napravljena – dodaje. Nemoguće je uopće i pretpostaviti što jedna ovako grabežljiva vrsta može učiniti u Jadranu gdje i nema pravog prirodnog neprijatelja. Primjeri iz drugih mora navode na zaključak da se prvo javlja problem genetske kontaminacije jer se losos može križati s drugim sličnim autohtonim vrstama što dovodi do ogromnih problema za opstanak autohtonih jadranskih vrsta. Nadalje, kao grabežljiva vrsta ući će u hranidbeni lanac što može izazvati ozbiljne poremećaje kod vrsta koje su iznenada postale plijen nove vrste, kao i kod drugih vrsta koje zbog nedostatka svog uobičajenog plijena migriraju u druga područja. Dobar primjer za to je širenje strijelke, koja nije strana vrsta, ali je vrsta koja je nekad obitavala uglavnom u južnim jadranskim područjima. Zbog klimatskih promjena počela se širiti sjeverno i danas je zbog grabežljivosti prava napast koja je “potjerala” gospodarski važne vrste – lubine i ciple iz nekad njima uobičajenih područja.

Salpa
1/19

Stjepan Nedoklan, predsjednik Ceha ribara HOK, šali se kako on zasad nije ulovio nijednog lososa. Ribari se već sada susreću s nizom predatora u Jadranu, od strijelke, tune, dupina do plavog raka pa će se i lososima prilagoditi, ako ih bude. Tvrdi se, dodaje, kako losos nema uvjeta za razmnožavanje u Jadranu, ali nikad se ne zna. No i sada su drastično pali ulovi i srdele i inćuna u Jadranu i plivaričari su u velikim problemima, a razlog sigurno nije prevelik izlov.

Iz Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva smiruju situaciju. Kažu kako su ih iz tvrtke Adriatic Farming koja je, uzgred rečeno, od 2021. godine primila ukupno 713.426,67 eura javne potpore, obavijestili o bijegu lososa te da preliminarni podaci upućuju na mogući bijeg najviše 300 jedinki.

– Važno je naglasiti da ribarska inspekcija redovito provodi nadzor akvakulturnih postrojenja u skladu s godišnjim planom i u potpunosti prema odredbama Zakona o akvakulturi. Do sada je više puta obavljen i nadzor nad tvrtkom Adriatic Farming d.o.o. te je utvrđeno da ima propisanu proceduru i mjere postupanja pri bijegu ribe iz kaveza koju provodi. Trenutačno se prikupljaju svi relevantni podaci kako bi se razjasnile okolnosti ovog događaja – odgovaraju iz resornog ministarstva i dodaju da je korištenje stranih i lokalno neprisutnih vrsta u akvakulturi, uključujući atlantskog lososa (Salmo salar), uređeno Zakonom o akvakulturi i Uredbom Vijeća (EZ) br. 708/2007 od 11. lipnja 2007. Ministarstvo poljoprivrede osnovalo je Savjetodavni odbor koji, uz sudjelovanje stručnjaka, državnih tijela i uzgajivača, procjenjuje zahtjeve za uzgoj stranih vrsta i njihov utjecaj na okoliš u skladu s propisima.

– Ako se zahtjev odobri i dobije suglasnost Ministarstva za zaštitu okoliša, izdaje se dozvola s propisanim mjerama zaštite. Kod uzgoja lososa, mjere uključuju uzgoj ženki ili sterilnih jedinki, sprečavanje bijega redovitom kontrolom mreža i prijavu bijega nadležnim tijelima te vraćanje odbjeglih jedinki – kazali su u resoru.

Da im vrate ulovljene losose ili ih barem pošalju u IZOR, poručio je i član uprave Adriatic Farminga Miodrag Lacić koji tvrdi kako su s uzgojem atlantskog lososa i kalifornijske pastrve još uvijek u eksperimentalnoj fazi. Tek bi ove godine na tržište mogli plasirati od 50 do 100 tona. Još nisu došli do kapitalnih primjeraka od više od 5 kg, kakve planiraju u idućoj godini, objašnjava. Sadašnje jedinke imaju 1-3,5 kg, a iako je u uzgoju trenutačno oko 150.000 “glava”, da ih nije puno pobjeglo za oluje, potvrđuje i činjenica da već 10-ak dana nitko nije prijavio nijedan ulov.

– Naš losos je više plijen nego predator – tvrdi Lacić, ističući kako se zadržava najviše podno Velebita, u toploj bočatoj vodi, a dalje teško može opstati zbog tuna i dupina. U kavezu u kojem se uzgaja nalazi se gotovo jednaka količina divlje ribe za koju bi netko rekao da je lososima plijen, ali je ne napadaju jer su navikli na peletiranu hranu. I sve jedinke istog su spola što im također ne ide u prilog preživljavanja, napominje Lacić. Na upit kako će spriječiti daljnje bjegove lososa i pastrve, odgovara kako je sad pobjeglo manje od 1% uzgojenih jedinki. – Daleko više tune, orade i brancina bježi iz drugih uzgajališta, što se događa i češće, ali to nitko ne spominje jer je riječ o autohtonoj ribi, iako je šteta za okoliš možda i veća nego ona koju bi mogli izazvati lososi – ustvrdio je Lacić.

Hrvoje Čeprnja, stručnjak za akvakulturu u WWF (Svjetskoj organizaciji za zaštitu prirode) Adria, smatra kako je sam uzgoj lososa u našem moru u skladu s nacionalnom i EU legislativom jer ga inače ne bi ni bilo.

– Postoji koncesija, postoji dozvola i čak su iz Operativnog programa za pomorstvo i ribarstvo (OPPiR) došli poticaji za uzgoj lososa u moru. Prije uzgoja lososa imamo i eksperimentalni, a potom i komercijalni uzgoj i pastrve u moru – objašnjava Čeprnja. Činjenica je međutim da su bijeg iz uzgajališta u Jadranu i brzo širenje te vrste, prema informacijama s društvenih mreža, otvorili važno pitanje o utjecaju uzgajane strane vrste na okoliš. Ribarska inspekcija nadležna je istražiti razmjere incidenta i odgovornost uzgajivača, smatra Čeprnja. S druge strane, klimatske promjene jako brzo mijenjaju uvjete u akvakulturi i uzgajivači se moraju sve brže adaptirati na novonastale uvjete.

Zna se da postoji potreba za diversifikacijom vrsta u uzgoju jer neke vrste (brancin) već sad imaju sve jače mortalitete ljeti kad temperatura mora raste do 30 stupnjeva u gornjim slojevima. Stoga se, tvrdi on, postavlja pitanje je li losos, koji je riba hladnih mora, vrsta koja ima budućnost u Jadranskom moru koje se kao i cijelo Sredozemno more zagrijava brže od prosjeka!?

– IOR (Institut za oceanografiju i ribarstvo) već je upozoravao na ozbiljnost problema unosa alohtonih vrsta u uzgoj. Često je profit ispred zaštite prirode i onda se ne pita ili ne prihvaća mišljenje struke. Jadran je osjetljiv ekosustav i izazove koji nastaju trebalo bi rješavati upravo uz podršku struke, odnosno znanstvene zajednice koja nekad možda nema ad hoc odgovor, ali ima jaku bazu znanja i obvezu upozoravati na potencijale probleme i konflikte – kaže Čeprnja. Komercijalni uzgoj stranih vrsta poput lososa temelji se na gospodarskim potencijalima, poput visokog tržišnog interesa za tu vrstu. Norveška dominira uzgojem lososa u EU, ali se zbog sve većih poreza i manjka novih područja za koncesije uzgoj širi na druga područja u svijetu. Jedan takav pokušaj u tijeku je u Jadranu. Međutim, unos stranih vrsta dolazi uz rizike za ekosustav, uključujući potencijalni prijenos patogena, snažnu kompeticiju s lokalnim vrstama, ali i genetsku interakciju s lokalnim vrstama. Regulativa dopušta uzgoj stranih vrsta uz stroge uvjete, ali aktualni slučaj pokazuje da bi nadzor i sigurnosni protokoli trebali biti stroži, upozorava Čeprnja. Potpuna zabrana bila bi radikalna mjera koja bi mogla imati negativne gospodarske posljedice, ali bi je trebalo razmotriti ako rizici za okoliš nadmašuju koristi.

– Lososi su anadromne ribe, što znači da se prirodno mrijeste u slatkovodnim rijekama. Ako bi se razmnožili i naselili u rijekama, mogli bi zauzeti prostor i resurse lokalnim vrstama. Ipak, uzgajani lososi često su sterilni, što znatno smanjuje tu mogućnost. S obzirom na temperaturu Jadranskog mora i njegovu nespojivost s potrebama lososa, pretpostavka je da mogućnost trajnog naseljavanja i razmnožavanja ostaje niska iako nas priroda često zna iznenaditi. Jedan od primjera je kalifornijska pastrva, uvedena u naše rijeke zbog sportskog ribolova. Iako je uspješno naturalizirana u nekim vodotocima, u određenim slučajevima imala je negativan utjecaj na autohtone vrste, poput mekousne pastrve. To pokazuje da uvođenje stranih vrsta uvijek nosi rizike, čak i kada se to čini korisnim. Hrvatska akvakultura pokriva svega 0,056% obale Jadrana, što otvara prostor za daljnji razvoj, ali uz strogu usklađenost s ekološkim i prostornim uvjetima. Samo pažljiv odabir lokacija i tehnologija može spriječiti negativne posljedice i osigurati harmoniju između akvakulture i očuvanja morskog okoliša – zaključio je Čeprnja.

Alen Soldo upozorava kako je od svih vrsta koje su posljednjih desetljeća ušle u Jadran na našoj strani najopasnija riba lav, odnosno lion fish ili vatrenjača (na talijanskoj plavi rak čini ogromne štete dok kod nas to nije toliko izraženo), koja je u drugim dijelovima Mediterana napravila pravi genocid autohtonih vrsta i uzrokovala ogromne probleme koji nisu ograničeni samo na ribarsku industriju.

– Čim se pojavila, predložio sam, a uostalom to nam je i zadatak prema propisima EU, da se njezino širenje pokuša zaustaviti tako da se dozvoli izlovljavanje bez ikakvih ograničenja. Nažalost, iako je prošlo već nekoliko godina, i dalje se širi jer nismo poduzeli ništa osim izdavanja dozvola profesionalnim ribarima koji rade malim ribolovnim alatima, i to upravo na moje inzistiranje. U skladu s time, očito je kako naša administracija aktivno sudjeluje u uništavanju Jadrana, od dopuštanja betonizacije do legalnog uvođenja novih vrsta, pa sam prilično siguran da Jadran kakav smo imali nepovratno nestaje – rekao je Soldo.

I Jakov Dulčić smatra da je svaka alohtona vrsta potencijalna opasnost te da može uzrokovati trajne i štetne promjene koje mogu imati nesagledive i nepopravljive posljedice po okoliš u cjelini, ali i po socio-ekonomsko stanje nekog područja.

– Osim toga, invazivne vrste danas su prepoznate i kao drugi razlog ugroženosti biološke raznolikosti, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj. Njihov se utjecaj dodatno pojačao globalnim povećanjem mobilnosti transportnih brodova, nazočnosti daleko-morske ribarske flote u Jadranu, bijega iz akvakulturnih postrojenja, tegljenja naftnih platformi, trgovine, turizma... Zna se da je ključni čimbenik svih promjena upravo temperatura. U proteklih 20 godina u sjevernim dijelovima Jadranskog mora zabilježene su brojne nove vrste. Za naš Jadran vrlo je znakovito da se nazočnost i brojnost novih doseljenika uglavnom odnosi na područja srednjeg i južnog dijela Jadrana jer očito postoji temperaturna barijera u odnosu na sjeverni dio. Međutim, neki od njih uspjelinsu doprijeti i do sjevernog dijela, i to srebrenoprugasta četverozupka i tamna mramornica. Za neke unose stranih vrsta krivac je čovjek i njegova aktivnost, a posljedice takvih promjena – naglašava Dulčić – mogu biti velika prijetnja morskom ekosustavu. Najčešće se radi o unosu putem balastnih voda kojima se najčešće prenose manji planktonski organizmi uključujući i riblja jaja i larve, ali sve više je slučajeva unosa odraslih jedinki putem “sea chest” (prsa broda), gdje se i nalazi sustav za balastne vode. Isto tako, neke vrste su dospjele u novi okoliš bijegom iz akvakulturnih postrojenja.

– Nestanak prirodnih staništa poput koraljnih grebena uslijed procesa izbjeljivanja – bleachinga u Crvenom moru i Sredozemlju može biti glavni okidač ubrzavanja procesa lesepsijskih migracija preko Sueskog kanala – ustvrdio je Dulčić.

Ključne riječi

Komentara 2

Avatar neurazumljiv
neurazumljiv
07:53 02.02.2025.

Atlantski losos, kalifornijska pastrva, Nepalci, Indijci... Što će ostati od Jadrana?

BO
Bo
15:33 01.02.2025.

Pitanje je ..ko je stručnjak RH dodjeljuje dozvole za uzgoj stranih vrasta u jadranskom moru ? Isto kao što se 'legalno' sa građevinskom dozvolom rade apartmani u moru ne samo u pomorskom dobru. Čemu se čuditi ovome. Više je uništena priroda u Lijepoj Našoj u zadnjih 30g.nego u cijeloj povijesti hrvata u ovim krajevima. Živio HdZ hmmm.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije