Slika govori više od tisuću riječi, a to itekako vrijedi za fotografije sa summita u Bijeloj kući u ponedjeljak na kojem je američki predsjednik Donald Trump primio ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog i neke europske čelnike. Na jednoj od fotografija koju je s tog sastanka objavila Profimedia američki predsjednik, odjeven u plavo odijelo i crvenu kravatu, sjedi u ovalnoj sobi ukrašenoj zlatom s jedne strane stola, a s druge su poslagani europski čelnici poput razreda poslušnih školaraca. Već iz same fotografije bilo je jasno da su šefovi zapadnih država – uključujući Zelenskog – svladali tečaj trumpologije.
Majstorska škola diplomacije: kako se udvoriti Trumpu. Putujući u Washington, jedan po jedan, učili su kako se nositi s nepredvidivim, hirovitim, lukavim i očito narcisoidnim čovjekom koji je slučajno predsjednik Amerike. Uz samo malo mašte, situacija je mogla podsjetiti na francuskog kralja Sunca Luja XIV. i njegovu potrebu da ga se hvali. Zelenski je očito najviše naučio od svog posjeta u veljači kad su ga u Bijeloj kući ismijali jer nije nosio odijelo i na kraju izbacili jer nije iskazao dovoljno poštovanja. Ovaj put pojavio se u formalnom crnom odijelu, oboružan smislom za humor i pismom za Melaniju, očito spreman na kompromise ove vrste.
Čelnici Velike Britanije, Njemačke, Italije, Francuske i Finske, glavni tajnik NATO-a Mark Rutte i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen obilazili su stol za kojim je sjedio Trump, zahvaljujući mu na svemu što je učinio, dok su vrlo nježno iznosili svoje molbe za trajno sigurnosno jamstvo u Ukrajini i trenutačni prekid vatre, izvijestio je The New York Times. Koliko je ta igra osjetljiva i ovisna o volji jednog čovjeka osjetilo se na trenutak kad je njemački kancelar Friedrich Merz počeo inzistirati na važnosti prekida vatre, a Trump samo nekoliko dana prije na sastanku s Putinom na Aljasci nije uspio dogovoriti stav o postizanju prekida vatre. Osmijeh je u sekundi nestao s Trumpova lica. Na trenutak su svi zašutjeli, a onda se sastanak nastavio. Europskim šefovima država očito je jasno da će se morati nositi s Trumpovim promjenama raspoloženja žele li da se ukrajinska kriza riješi.
Baš kao u Andersenovoj priči o caru opsjednutom novom odjećom, Trumpu je silno važna pažnja, on obraća pažnju na garderobu i druge nevažne detalje, a htio bi ispregovarati mir u Ukrajini kao svojevrsni car. Svoju je administraciju pokušao učiniti diplomatskim središtem sukoba. Prema njemu, mir se neće postići u Kijevu ili Moskvi, on će ga iskovati u Bijeloj kući.
Međutim, jasno je da Trumpova administracija nema plan za okončanje rata i da on osobno nema pojma o diplomaciji. Američki predsjednik odbacuje različite politike poput rukavica – prekid vatre jedan dan, sveobuhvatno rješenje sljedeći, prijetnje povlačenja usput. Sjedinjene Države muče se kako ostvariti utjecaj na Rusiju i ne samo zato što su odbacile dodatne sankcije ili veću vojnu pomoć Kijevu. Muče se i kako utjecati na Ukrajinu jer se Ukrajina bori za opstanak i ima mnogo zemalja mimo SAD-a koje je podržavaju. Pa ipak, američki predsjednik inzistira na tome da je on mirotvorac, a od međunarodne javnosti očekuje se da se divi njegovu nepostojećem planu koji najavljuje još od predizborne kampanje kad je izjavio da će ukrajinski rat riješiti u "manje od 24 sata". Zašto ipak nitko nije spreman prozvati cara Trumpa i uzviknuti "car je gol, car nema plan za Ukrajinu", kao što je to učinio dječak u Andersenovoj bajci?
Moskva ne želi uznemiriti američkog predsjednika koji je naklonjeniji Rusiji od bilo kojeg prije, a vjerojatno i bilo kojeg u budućnosti. Kijev ne želi navući Trumpov gnjev jer bi mogao unazaditi ratne napore Ukrajine ako on odustane. A Europa ne želi odbaciti šefa zemlje koja podupire njezinu sigurnost kada je ishod rata nejasan i kada je Rusija njezin pravi neprijatelj. Zapravo, svima je jasno da je poslijeratni geopolitički poredak utemeljen na suradnji saveznika i NATO-u u raspadu i da je upravo Trump jedan od glavnih aktera te propasti. On je agent kaosa, njega nije briga za pravila međunarodnog poretka i fine nijanse diplomatskih igara. On je taj koji postavlja pravila igre u Americi i svijetu tražeći usput financijsku, političku, reputacijsku ili bilo kakvu dobit za sebe. Poigrava se, nepouzdan je i nemaran, ali ima ogromnu moć i snalazi u kaosu koji sam stvara. Barem donekle. Je li to razlog zašto su mnoge oči uperene u njega u nadi da bi mogao pronaći neku čarobnu formulu za Ukrajinu? Vjerojatno da. Je li vjerojatnost da će u tome uspjeti ravna kockarskoj sreći? Također, vjerojatno da.
Sastanak u Washingtonu izgledao je kao dobra vijest. Barem naizgled, Ukrajina je sklopila savez kojem se nadala. Mnogi su počeli govoriti o velikoj prekretnici, o tome kako je kucnuo čas da se zaustave ruske trupe te postigne mir i neko kompromisno rješenje, ali svatko tko poznaje Putina, a i Trumpa, zna da je prerano da Ukrajina odahne. Rusija je nedugo nakon summita izvela jedan od najžešćih napada na ukrajinske gradove ostavljajući desetke mrtvih i ranjenih, Putinovi zahtjevi iz Anchoragea – kako ih je objavio Reuters – očito su neprihvatljivi Ukrajini, a Trump je na sve to na internet plasirao svoju imitatorsku pozu, fotografiju na kojoj upire prstom u Putina, a koja podsjeća na legendarnu "kuhinjsku debatu" iz 1959. između ondašnjeg američkog potpredsjednika Richarda Nixona i sovjetskog predsjednika Nikite Hruščova koja je postala simbol hladnog rata.
Je li taj prijeteći prst samo još jedna isprazna Trumpova poza? Ili je, kao što navode neki izvori, ljutit jer napokon počinje shvaćati da ga Putin vuče za nos? Trump razumije i voli moć i svjestan je toga da je predsjednik najmoćnije države svijeta. Kad je riječ o vojnoj sili u Europi, zahtjevom da europske zemlje članice drastično povećaju financiranje NATO-a brutalno jasno je pokazao tko je gazda na Starom kontinentu. No, cijelo se vrijeme dao impresionirati Putinom unatoč tome što je uvijek gubio u razgovorima s njim. U Helsinkiju 2018. Putin ga je uspio uvjeriti da Rusija nije bila upletena u američke predsjedničke izbore 2016. Prošli tjedan vratio se s Aljaske javno promijenivši stav o potrebi za trenutačnim prekidom vatre. U Anchorageu nije bio u četiri oka s Putinom, a opet se pokazao kao slabiji pregovarač dok su njegovi suradnici Steve Witkoff i Marco Rubio ispali nedorasli Sergeju Lavrovu i Juriju Ušakovu, diplomatima sovjetske škole i hladnog rata. Samo se zapitajte: je li Trump išta dobio za Sjedinjene Države, njihove saveznike ili Ukrajinu kada se sastao s Putinom na Aljasci? Je li Putin išta dao?
Optimistični tonovi iz Washingtona naglo su splašnjavali prema kraju tjedna. Putinovo obećanje Trumpu u telefonskom razgovoru nakon sastanka s europskim čelnicima u Bijeloj kući da će se sastati sa Zelenskim pokazalo se kao samo još jedan od izgovora za razvlačenje rata dok Moskva traži okvir koji bi Rusiji dao pravo veta na zapadna sigurnosna jamstva za Ukrajinu, ključan uvjet za postizanje trajnog mira. Sergej Lavrov poručio je – kao što navodi washingtonski Institut za proučavanje rata (ISW) – da su svi ozbiljni razgovori o zapadnim sigurnosnim jamstvima za Ukrajinu bez ruskog doprinosa "put u nigdje", a naravno Kremlj ne želi čuti za NATO snage na ukrajinskom teritoriju. Drugim riječima, ključan uvjet pregovora i uspostavljanja mira u Ukrajini doveden je u pitanje prije nego što su Amerikanci stigli razraditi što bi sigurnosna jamstva uopće značila.
Kremaljskim dvoranama vjerojatno odjekuje Putinov zlobni smijeh dok sluša Trumpa kako obećava svojoj naciji da američki vojnici neće kročiti nogom na ukrajinsko tlo ili J.D. Vancea koji najavljuje da će "lavovski dio" tereta po pitanju ukrajinskih sigurnosnih jamstava morati podnijeti europske zemlje. Jasno je da Amerika i dalje nije spremna ozbiljno pritisnuti Rusiju, a Europa još treba pomoć velikog brata, i da svi očekuju da Zelenski popusti pritiscima. Ipak, iako Rusija dovodi u pitanje legitimnost predsjedničkog statusa Volodimira Zelenskog i iako mu opada potpora u zemlji, velika većina Ukrajinaca snažno želi mir, ali ne po svaku cijenu, posebno ne pod cijenu teritorijalnih ustupaka Rusiji. Anketa Kijevskog međunarodnog instituta za sociologiju (KIIS) krajem srpnja i početkom kolovoza 2025. pokazala je da tri četvrtine (76 posto) Ukrajinaca odlučno odbija ruski "mirovni plan" koji predviđa teritorijalne ustupke; većina je otvorena prema pregovorima ali – bez kapitulacije.
Ukratko: Ukrajinci žele mir, ali većina njih smatra da se pravi mir može ostvariti samo uz očuvanje teritorijalnog integriteta i snažna međunarodna jamstva. Jasno je i da Putin želi kraj rata i da Ruska Federacija nema dovoljno snage da vojno porazi Ukrajinu. No, vojni poraz Rusije mogao bi dovesti do kaosa u zemlji prepunoj nuklearnog oružja, a to bi bila noćna mora za cijeli svijet. Zapad i Kremlj u suštini žele istu stvar: prisiliti Ukrajinu na kompromis. "Na ovaj ili onaj način, sa Zelenskim ili nakon njega, takav će pregovarački proces započeti i to će postati 'zamrznuti rat' na još mnogo godina", rekao je Mihail Šiškin, ruski pisac u egzilu u intervjuu Večernjem listu u srpnju prošle godine. No, i dalje je otvoreno pitanje je li Donald Trump taj koji će uspjeti dovesti pregovarače za isti stol i osigurati da se postigne neki dogovor.
Božo Kovačević, politički analitičar i bivši veleposlanik u Moskvi, smatra da se niti ne može govoriti o Trumpovoj diplomaciji ili diplomatskom stilu. – Da bismo mogli govoriti o nekoj diplomaciji, moramo uzeti u obzir ne samo moć države i njezinu vojnu snagu, nego i međunarodno pravo. A glavno obilježje Trumpova djelovanja u sustavu međunarodnih odnosa jest potpuno ignoriranje međunarodnog prava. On se diplomacijom koristi uglavnom kao sredstvom pritiska, a ne kao medij za usklađivanje interesa i postizanje međunarodnih dogovora – kaže Kovačević, objašnjavajući da je Trump pristupio problemu Ukrajine tako što se stavio na stranu Rusije jer na nju ne može utjecati, a na ukrajinsku vlast može.
FOTO Pogledajte kako je izgledao srdačni susret Trumpa i Putina na pisti vojne baze
– Ukrajinski rat može se riješiti tako da se Rusija definira kao problem, što ona i jest kao agresor, te da se diplomatskim i svim ostalim oblicima pritiska utječe na Rusiju. Ali Trump je shvatio da takvim metodama protiv Rusije ne može postići rezultat pa je ukrajinsku vlast definirao kao problem. I opet je taj pristup obilježen nepoštivanjem međunarodnog prava. Njegova diplomacija zapravo je dio politike reketarenja. To je glavno obilježje njegove politike. On se postavlja s pozicije moći i prema saveznicima i prema državama koje to nisu, nastojeći iznuditi beneficije za sebe. Njegova politika carina najbolji je primjer toga – kaže Božo Kovačević, dodajući da Trump sam sebe voli nazivati "deal makerom", čovjekom koji sklapa ugovore, ali da njegov stil više nalikuje načinu djelovanja mafijaškog šefa negoli šefa velike korporacije.
Kao što pišu američki analitičari, kada se osobe poput Trumpa, američkog državnog tajnika Marca Rubija i amaterskog diplomata Stevea Witkoffa suoče s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom ili ruskim ministrom vanjskih poslova Lavrovom, treba očekivati da će potonja strana 'poharati američke džepove'. "Vođenje uspješnih pregovora s ozbiljnim protivnikom zahtijeva hladnokrvnu i nemilosrdno realističnu procjenu interesa, moći i odlučnosti svake strane. Nećete šarmirati vođu poput Putina da napravi ustupke samo zato što mu se sviđate ili zato što ste mu prostrli crveni tepih na pisti, a nećete nikamo stići prepuštajući se pustim željama ili dajući prijetnje ili obećanja koja nitko ne shvaća ozbiljno", napisao je Stephen M. Walt, profesor na Sveučilištu Harvard za Foreign Policy koji ističe da ovaj problem muči zapadnu politiku prema Rusiji i Ukrajini već više od desetljeća te da ništa nije bilo štetnije za zapadni stav o ovom pitanju od odbijanja vanjskopolitičke elite da prizna da je neograničeno proširenje NATO-a – a posebno poziv Ukrajini i Gruziji iz 2008. da pripreme zahtjeve za budući prijam – bila strateška pogreška.
"To je najvažniji od 'temeljnih uzroka' za koje Putin tvrdi da se moraju riješiti mirovnim sporazumom, a onaj koji su zapadni apostoli širenja najžešće pokušavali poreći ili ignorirati. Ništa od ovoga ne opravdava Putinov ilegalni preventivni rat, ali teško je okončati ozbiljan sukob ako nitko ne prizna i ne riješi razloge zbog kojih je uopće započeo", navodi Foreign Policy. Drugim riječima, u igri su veliki ulozi, a američke i europske pregovaračke strategije trebale bi se usredotočiti na njih. Trumpov uspjeh u postizanju mirovnog sporazuma između Azerbajdžana i Armenije nije minoran unatoč tome što je ove dvije zemlje prozvao Azerbajdžanom i Albanijom, ali spor ove dvije zemlje nije bio ni približno toliko zahtjevan i kompleksan kao rusko-ukrajinski sukob i nije dokaz Trumpovih posebnih diplomatskih sposobnosti. Znalci ističu da – čak i ako će se neki Putinovi zahtjevi morati priznati u budućem mirovnom sporazumu – drugi bi trebali biti bezrezervno odbijeni. Minimum za neki budući sporazum čini se sljedeće: ako Rusija inzistira na tome da je treba zaštititi od vanjskih sila za koje se boji da bi jednog dana mogle biti stacionirane u Ukrajini, tada Ukrajina mora biti zaštićena od obnovljenih ruskih napada i mora joj se dopustiti sredstvo za obranu. No, tko će sjesti za stol i razraditi ove uvjete? I zašto bi ijedna razumna zemlja vjerovala obećanju koje je dao Trump, s obzirom na njegov cjeloživotni uspjeh u neizvršavanju obećanja i promjeni smjera bez upozorenja?
Trump se dokazao kao biznismen i politički mačak s barem devet života. Uzdigao se iz pepela neuspješnog prvog predsjedničkog mandata i uspio osvojiti drugi kad to nitko nije očekivao. No, to zapravo nije neobično. Trump je kralj populizma koji s lakoćom manipulira masama, ali jedno je omađijati narod lažnim slatkim obećanjima i pothranjivanjem ideoloških rascjepa, a drugo razriješiti ratni, geopolitički i diplomatski gordijski čvor. Sve donedavno Trump je isticao da se Ukrajina ne tiče Amerike i da to nije njegov rat jer ga on nije ni započeo, ali odnedavno kao da rastu njegove mirotvorne ambicije. Poznato je da želi Nobelovu nagradu za mir, a prije nekoliko dana dao je do znanja na Fox Newsu da traži veću nagradu. "Želim pokušati doći u raj ako je moguće. Čujem da mi ne ide dobro. Nisam baš dotaknuo dno ljestvice... Ali ako uspijem doći u raj, ovo će biti jedan od razloga", izjavio je govoreći o Ukrajini. Nema sumnje u ulog, onostranu motivaciju prvog čovjeka najmoćnije zemlje svijeta. Sretno nam svima.
Otvori KEKS Pay
