U gostima nam je bio trofejni košarkaš, svojedobno istinski španer, koji se diči s dva olimpijska srebra, po dvije svjetske i europske bronce te klupskim naslovom prvaka Europe. Nakon igračke karijere više od dva desetljeća radio je kao skaut NBA klubova (Philadelphia, Brooklyn), a poslije povlačenja iz tog posla, posvetio se organizaciji košarkaškog kampa nazvanog "Košarkaška avantura". Nakon što je završilo drugo izdanje tog kampa, s Dankom Cvjetićaninom (61) sjeli smo i pretresli njegovu upečatljivu karijeru počevši od onoga što sada radi.
– Ovo je bilo drugo izdanje kampa u istarskom Novigradu, čiji sam idejni tvorac i suosnivač zajedno s mojim kolegom Miroslavom Nađem. Ovogodišnji je bio znatno bolji nego prošlogodišnji jer smo ga digli na višu razinu. Pokušavam napraviti kamp koji će zbližiti djecu između 12 i 17 godina i koji će im dati osjećaj da igraju i treniraju ozbiljnu košarku, a tome smo dodali i sadržaje edukativnog karaktera – kaže naš sugovornik.
Razmišljate li o tome da se kamp protegne na više tjedana?
Pomalo smo ograničeni sa smještajem. Kad bismo dobili ponudu ugostiteljske kuće Valamar da ga možemo produljiti na dva ili tri tjedna, išli bismo u tom smjeru. Budući da je riječ o srcu turističke sezone, smještaj je najveći trošak. Doduše, ni Miro ni ja nismo komercijalno orijentirani niti jurimo za profitom, nego želimo kod djece izazvati to da jedva čekaju da dođu i sljedeće godine. To bi nam bila najveće zadovoljština.
Imali ste klince iz Hrvatske, Slovenije, Rumunjske, Luksemburga, BiH ali i jednog iz SAD-a. Kakav je vaš dojam, jesu li se oni došli zabaviti ili su željni napredovanja?
Mi smo znali da će biti šaroliko društvo i da ne možemo utjecati na to tko će se prijaviti pa smo, stoga, i formirali više skupina, po kvaliteti prijavljenih. A bilo je mladih igrača koji su jako zanimljivi, koji imaju košarkašku budućnost, neki od njih i svijetlu, a nekolicina sudionika bila je iz Cibone. Svidjelo im se to što su mogli osjetiti kako se radi u vrhunskoj košarci. Pokušali smo rad svesti na nekoliko ključnih elemenata, a to su dribling i šut koji su i ulaznica u ozbiljnu košarku. Naravno, spominjali smo mi i druge stvari, recimo igru bez lopte, obranu, pozicioniranje i tako dalje.
S obzirom na to da ste bili jedan od najboljih šutera svog vremena, jeste li i vi šutirali?
Malo jesam, no ja sam im na svoj način objasnio teoriju šuta, odnosno kako sam ja šutirao. Objasnio sam im čak i onu svoju fintu ili pak kako se štiti lopta, a imali smo i jednu novinu, nešto što nigdje nisam vidio. Naime, na samom terenu napravili smo videosobu u kojoj su djeca na dvije-tri minute mogla vidjeti ono što se događa na terenu. Tu smo secirali segmente košarkaške igre i što trebaju korigirati. Čudi me da to nitko dosad nije koristio, a djeci i mladima to se jako svidjelo. Znate kako je, današnja djeca su vizualni tipovi i vole sebe vidjeti u akciji.
Kako je bilo s kampovima u vrijeme vašeg dječaštva i mladalaštva?
Bilo je kampova i tada, a najpoznatiji je bio na Badiji. U njima su radili treneri kojima je rad bio na prvom mjestu, a meni se čini da se s djecom nekad bolje radilo.
Tko su bili vaši idoli iz dječačkog i tinejdžerskog vremena?
U sobi sam imao sliku Mirze Delibašića, sviđao mi se njegov elegantan i visok skok šut i čuveni "rolling". Volio sam i Dragana Kićanovića i njegovu fintu kao i Krešimira Ćosića jer je bio poseban igrač. Nije igrao u kontaktu, a pronalazio je uvijek neki svoj način. Poslije mi je uzor bio i Dražen Petrović koji je, premda godinu mlađi od mene, bio primjer čemu treba težiti.
Spomenuli ste svoju čuvenu fintu s driblingom koji je "izuvao iz cipela" i koji su poslije kopirali čak i neki slavni NBA igrači poput Kyrieja Irvinga, Manua Ginobilija ili Chrisa Paula, ali i Dejan Bodiroga i Vasilis Spanoulis. Kako ste došli na ideju za tu igračku inovaciju?
Sve je počelo s mojim tadašnjim trenerom Duletom Vujoševićem koji mi je rekao da probam smisliti neku fintu. Postojala je, i još uvijek postoji, jedna specifična vježba kontrole lopte za koju mi se činilo da je mogu iskoristiti za uvježbavanje dobre finte. Kad sam je počeo koristiti, vidio sam da suparnički igrači padaju na to. Ta mi je finta otvarala puno prostora jer sam imao to zaustavljanje nakon driblinga sa šutom s poludistance, a u finalu Kupa prvaka protiv Žalgirisa iz takvog sam driblinga zabio i tricu.
Amerikanci su taj dribling nazvali "Shammgod" jer se tako zvao igrač koji ga je, 15-ak godina poslije, koristio.
Lijepo je da me se povezuje s tom fintom, no teško je očekivati od Amerikanaca da priznaju da je netko drugi nešto izmislio.
Rođeni ste u Zagrebu, odrasli ste u Beogradu, a igrački ste se afirmirali u rodnom gradu. Kako je išao taj vaš košarkaški put?
Moj otac je iz Like, mama je iz Slavonije, a ja sam se rodio u Zagrebu. Kada je otac dobio posao u Beogradu, preselili smo se, a kako je u mojoj osnovnoj školi bila sekcija OKK Beograda, krenuo sam na košarku. Jedan dečko koji je već igrao košarku zamolio me da s njim odem na Kalemegdan jer tamo u Partizanu radi jedan jako dobar i ambiciozan trener. I tako sam ja otišao, a ondje me je dočekao fanatični trener Dule Vujošević i s njim je započela moja totalna opsesija radom. Kada je Dule prešao u OKK Beograd, uz njega sam kao vrlo mlad igrao jaku Srpsku ligu. Potom sam se vratio u Partizan koji je tada vodio Duda Ivković da bi mi već sljedeće sezone, nakon odlaska u vojsku, Mirko Novosel ponudio da dođem u Cibonu.
A Novosel je te godine tražio zamjenu za Acu Petrovića koji je morao na odsluženje vojnog roka.
Mirko je vidio da u kadetskoj i juniorskoj reprezentaciji Dražen i ja dobro funkcioniramo i ja sam pristao. Dule više nije bio u Partizanu i odlučio sam doći u Cibonu, a taj transfer prošao je na temelju toga što sam se rodio u Zagrebu. Uz velike turbulencije na sastancima tijela koje je o tom prijelazu odlučivalo, a vodio se veliki rat, uspio sam se vratiti u Zagreb te sam već te prve sezone odigrao najbolju sezonu u Ciboni. Osvojili smo i naslov prvaka Europe a ja sam, mislim, u izboru Sportskih novosti bio drugi igrač u SFRJ nakon Dražena.
Jeste li te sezone morali igrati i na poziciji "playmakera"?
Tu smo poziciju zajedno dijelili Dražen i ja. Tada se još nisu igrale te ultraagresivne obrane pa sam to mogao. Kasnije sam i u Španjolskoj u nekoliko utakmica igrao na mjestu razigravača, no ja sam po vokaciji ipak bio strijelac, vukao me koš, i puno bolje sam se osjećao u ulozi šutera.
Je li vam smetalo što je Dražen uvijek imao osobni statistički cilj, normu koševa koju je morao ispuniti?
Znali smo da velika momčad mora imati takvog igrača. Svi veliki strijelci su takvi, a Dražen je nakon utakmice znao čak i svoju statistiku. No mnogi igrači priželjkuju takvog suigrača jer nisu svi sposobni preuzeti teret odgovornosti kada dođe stani-pani. Tadašnja Cibona bila je miks kvalitetnih igračkih karaktera.
Ako se ne varam, trener Pavličević znao je reći Draženu neka bude spreman da će od početka obrane ići na njega jako pa da u međuvremenu razigra suigrače.
Bilo je takvih utakmica, a u njima je Dražen jako dobro koristio Čuturu i mene. Obojica smo igrali dobro bez lopte. Čutura je bio odličan s poludistance i ispod koša, a ja sam utrčavao u prostor, imao sam taj instinkt da ga dobro čitam.
Kad smo već kod Dražena, kako se vama svidjela priča memorijalne utakmice organizirana prošlog rujna?
Pokazalo se da je to bio pun pogodak jer su ljudi napunili dvoranu. Stalo im je do sjećanja na Dražena, ali i do košarke kakva se nekad igrala, a mi igrači iz tog vremena ponovo smo se osjetili važnima. Svi smo se sjetili svih tih slika, utakmica i igranja s Draženom i bilo je lijepo vidjeti sve te ljude iz cijelog košarkaškog svijeta na toj večeri.
Je li vam stala knedla u grlu kada se pojavio Draženov hologram i kada je "progovorio"?
Jest, i to se vidjelo. Vratilo nas je to načas u to vrijeme, a Dražen kao da je bio zaustavljen u vremenu. Bilo je lijepo kada smo se svi mi iz te srebrne olimpijske reprezentacije zagrlili, to je stvarno bio lijep osjećaj. S obzirom na to da sam ja vizualni tip, i danas jako dobro pamtim tu sliku komemoracije za Dražena u Ciboninoj dvorani kao i posljednjeg ispraćaja. Pamtim i pjesmu koju je otpjevala šibenska klapa, a i to da smo svi plakali kao mala djeca.
U toj istoj godini u kojoj ste s Cibonom osvojili naslov klupskog prvaka Europe zaigrali ste i na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj. Ondje se dogodila ona famozna polufinalna utakmica protiv SSSR-a.
Da, to je ona legendarna utakmica u kojoj smo 43 sekunde prije kraja imali devet koševa prednosti nakon čega smo primili tri trice te na koncu i izgubili. Mislim da je izbornik Ćosić pogriješio jer je u igru ubacio Divca koji je na centru izgubio loptu, a tu je završnicu trebalo igrati s postavom nižih igrača koji će sačuvati loptu.
Unatoč tome, čini se da je Ćosić bio avangardan trener kao što je bio i avangardan igrač. Nije li on na Eurobasket 1987. poveo čak petoricu juniora?
Krešo je bio hrabar trener, vrlo inteligentan, prepun kombinatorike, za ono vrijeme taktički unikatan. On je znao mijenjati taktiku u letu, krenuo bi s jednom, a završio s drugom taktikom o kojoj uopće nismo razgovarali. No bio je iznimno šarmantan, čovjek s puno smisla za humor i igrači su ga voljeli.
Ćosića je na kormilu reprezentacije SFRJ naslijedio Dušan Ivković, prilično drukčiji tip trenera.
Da, Duda je bio strog trener, vrlo čvrst u svojim stavovima i on je drukčije gledao na metodiku rada. Znao je vikati na igrače, psovati, ali imao je karizmu i autoritet pa smo se na to naviknuli. Uostalom, i on je donosio rezultate.
Duda je s reprezentacijom SFRJ osvojio europsko i svjetsko zlato, ali sa sastavima u kojima vas više nije bilo.
Bio sam u sastavu koji je u Seulu osvojio olimpijsko srebro, kada smo u finalu izgubili od Sovjeta. Nakon toga Duda me više nije zvao.
No zato vas je zvao Skansi da igrate za Hrvatsku na Olimpijskim igrama u Barceloni. Koliko ste bili uzbuđeni zbog toga?
Ja sam, kao i još neki naši igrači, Olimpijske igre doživio u Seulu pa smo otprilike znali što je to. Dakako, zbog svih političkih okolnosti pa tako i činjenice da prvi put igra samostalna Hrvatska, ipak je to bilo posebno. Baš kao i to ćemo igrati protiv najjače momčadi ikad okupljene, protiv američkog Dream Teama. Potajice smo znali da je to nepremostiva prepreka, ali o tome nismo puno razgovarali. Uostalom, Dražen kao kapetan nije dao na nas i govorio je da ćemo dati sve od sebe te da ih možda možemo i dobiti. No tijekom turnira vidjelo se da oni igraju s pola snage. Publika je u njima gledala božanstva, no kada ste s njima na terenu, ne gledate ih tako.
Sljedeće godine (1993.) uslijedilo je Prvenstvo Europe na kojem ste, nakon poraza od Rusa u polufinalu, osvojili 3. mjesto. Koliko vam je nedostajao Dražen?
Komazec, Perasović i ja smo kompenzirali šuterski dio, no Dražen nam je nedostajao kao vođa. Motivirali smo se govoreći "igrajmo za Dražena". On je bio igrački i vokalni lider, ali vodio je i primjerom, odnosno potrebom da neumorno trenira i da cijeli svoj život posveti košarci.
Nakon svjetske bronce osvojene u Torontu 1994., prilikom osvajanja posljednje hrvatske medalje, europske bronce 1995. u Ateni, nije vas bilo. Zašto?
Bila je to odluka tadašnjeg izbornika Ace Petrovića za koju ja nisam tražio dodatna objašnjenja. Dakle, Toronto je bio kraj moje reprezentativne karijere, a posljednju klupsku sezonu odigrao sam 1996./1997. za Zrinjevac.
Jeste li već tada razmišljali o trenerskom poslu?
Jesam, čak sam oko toga imao i izvjesne pregovore sa španjolskim prvoligašem Cáceresom. No to se nije dogodilo pa sam počeo razmišljati o poslu NBA skauta. Skupio sam sva imena ljudi koje sam poznavao i napravio plan kako ću im se javiti da vidim može li što od toga uroditi plodom. A tu mi je puno pomogla Kim Bohuny, žena koja je radila internacionalni dio NBA lige, koja mi je rekla da dođem na taj McDonald's Open u Parizu. Složio sam tada svoj životopis i već nakon šest mjeseci stigla mi je poruka da se pojavim na Final Fouru Eurolige u Barceloni gdje sam upoznao Billyja Kinga iz Philadelphia 76ersa koji je vidio moj CV i rekao da mu treba baš netko takav. Ispostavilo se da je Billy King igrao na Univerzijadi u Zagrebu. Dakle, nevjerojatna slučajnost. Nakon mjesec dana stigla mi je avionska karta biznis klase za Philadelphiju.
Opišite nam tajnu tog zanata. Što sve trebate zadovoljiti da biste bili uspješan NBA "izviđač", onaj koji će poslodavcu davati dovoljno kvalitetnih informacija?
Među nama skautima ima jako puno raznih profila, velikih oscilacija u znanju. Ima čak ljudi koji nisu igrali košarku. Taj se posao već polako degradirao do razine da ga rade novinari koji nikad nisu igrali košarku ili netko iz potpuno desetog zanimanja. Vi igrača morate promatrati iz svih mogućih kuteva. Od karaktera i mentalnog aspekta, što je jako bitno, do projekcija što bi taj igrač mogao biti za dvije-tri godine. Jako je važno sve spojiti u jedan profil i dati procjenu. U nekoj svojoj internoj statistici, pogodio sam puno igrača, iako neke od njih moji klubovi nisu uzeli. Vi morate upozoriti i na igrače koji možda uopće neće biti dostupni kada vaš klub dođe na red da bira na draftu. Isto tako, na vama je i da kažete da netko, bez obzira na to što svi govore o njemu, neće biti igrač kakav se priželjkuje.
Je li istraživanje igračeva "backgrounda" (pozadine) najteži dio posla?
Amerikanci su shvatili da je skriveni dio igrača važniji od onoga koji se vidi na terenu što je svojevrsni apsurd. A da biste došli do tih informacija, morate praktički biti privatni istražitelj. O igraču morate saznati apsolutno sve, kakav ima odnos s trenerom i suigračima, kakvi su mu hobiji, ima li stabilnu vezu ili ne. Dakle sve što se može saznati, čak i do razine najvećih gluposti. Tek nakon toga Amerikanci donose zaključak, a bude i kontradiktornih odluka. S jedne strane glumi se velika analitičnost, znanstveni pogled, a onda se uzme igrač koji odudara od zadanog.
Koliko na kreiranje igračkih karijera danas utječu roditelji i menadžeri?
Oni djeluju u paru i čine obrnuti slijed. Prirodno bi bilo da dijete voli košarku i da samo insistira na treninzima, da to bude samo njegova ideja, no događa se obratno. Menadžeri su posebna vrsta ljudi koji su, zapravo, usmjereni na zaradu. Dakako, ima i menadžera koji imaju širi pogled, no zarada im je ipak prva motivacija što je i logično jer od toga žive. Roditelji pak znaju biti nerealni i guraju djecu u sport, a ona to možda i ne žele toliko. Jako je važno znati voli li netko košarku ili je u nju gurnut. Događa se da roditelji u svom djetetu vide rješenje za svoju egzistenciju što se posebno događa sada otkako i američka sveučilišta plaćaju svoje igrače. Zapravo, ti koledži prosječnim igračima od 18 do 20 godina daju ogroman novac.
Nije li to sporno čak i s odgojnog aspekta?
To sigurno nije dobro kad je riječ o razvoju sustava vrijednosti tih mladih ljudi jer ga prerano definira novac. Oni preskaču neke stepenice u osobnom razvoju i tu očito postoji neki novi sustav vrijednosti. Ja to očito gledam iz nekog starog sustava vrijednosti, no siguran sam da bi ovo novonastalo stanje i pedijatri, psiholozi i sociolozi proglasili nezdravim.
Stoji li i dalje vaša ocjena da se u Euroligi igra taktički zanimljivija košarka od NBA lige?
To je sto posto točno, ali ta tvrdnja 90 posto ljudi koji prate košarku zvuči nevjerojatno.
Gotovo bogohulno, zar ne?
To mogu shvatiti samo oni koji su unutra. Euroligaški treneri vrlo su taktički zahtjevni. To je košarka u kojoj moraš razmišljati jer ako ne razmišljaš, teško je možeš igrati. Dakle, moraš igrati ne samo agresivno i brzo već moraš uključiti i mozak. Uostalom, i Jokić i Dončić rekli su da je teže igrati u Europi. NBA košarka postaje jako zanimljiva tek u doigravanju jer tada se igraju puno bolje obrane. Zapravo, ne postoje igrači u Europi koji bi mogli igrati obranu kao oni u NBA ligi. U Europi nema igrača s takvom reaktivnosti, brzinom, igrača koji tako pokrivaju teren. No i kraj takvih defenzivaca Jokić i Dončić briljiraju zato što su shvatili američku košarku. U prilog igri jedan na jednoga ide i širi teren gdje ne postoji jaka strana pomoći kao u Europi i kažnjava se svako udvajanje. Stoga Nikola i Luka jako dobro kapitaliziraju svoju inteligenciju. A oni igraju tako opušteno i s tolikim razumijevanjem igre da je to naprosto senzacionalno.
Kad ste kao NBA skaut prvi put vidjeli Jokića i Dončića, kakvi su bili vaši dojmovi?
Za Jokića nisam vjerovao da će biti to što je postao. Rekao sam da je inteligentan igrač, ali da nije atletičan. Mislio sam da neće biti toliko moćan u igri jedan na jednoga, da neće tako umješno koristiti svoje tijelo koje nije mišićavo, ali je čvrsto. Osim toga, kod njega se ne vidi nimalo stresa, on i najvažnije utakmice igra kao da je na školskom igralištu. Dončić pak ima jako dobru zaštitu lopte i instinktivan dribling. On je relativno spor, ali stalno hvata suparničkog igrača na krivoj nozi i ne žuri se jer zna da će sa svojom visinom pronaći neko rješenje.
Je li NBA počeo dovoditi premlade igrače? Doduše, Ivica Zubac je otišao s 19 godina i uspio. Mario Hezonja je otišao s 20 pa se nakon određenog vremena vratio u Europu.
Hezonja je tek po povratku u Europu počeo igrati konkretniju košarku, i to kod trenera Velimira Perasovića koji ga je uspio obuzdati. Za njega bi bilo bolje da je prije NBA lige proveo neko vrijeme kod Perasa. Doduše, Hezonja i danas zaslužuje NBA jer je izniman atlet i prototip je NBA igrača.
Hezonja očito nije imao sreće s NBA klubovima i trenerima.
To je okrutna liga u kojoj nema milosti. Kod njih nema toga da vas svi vole, da su vas svi prihvatili i da ćete u određenom klubu ostati vječno. Štoviše, baš kada se osjećate najmirnije i da je sve savršeno, stigne poruka da ste razmijenjeni u drugi klub. No zanimljivo je pravilo da, kad god budete "trejdani", vaš ugovor mora biti veći. Dakle, to je nagrada.
Kao NBA skaut pratili ste mlađe uzrasna svjetska i europska prvenstva pa tako i hrvatske selekcije koje su osvajale i medalje, a neke su postale i kadetski i juniorski prvaci Europe. No danas smo daleko od toga jer nam sve selekcije ovog ljeta igraju B diviziju, dakle svojevrsnu drugu ligu. Što nam se dogodilo, gdje smo zapeli?
Naš je pad počeo prije više od dva desetljeća kada su nam košarku preuzeli suci jer oni ne razmišljaju o košarkaškoj igri, nego o problematici suđenja i to je razumljivo. Ne optužujem suce, ali njihov način razmišljanja daleko je od trenerskih ekspertiza. Da smo košarku predali trenerima, vjerojatno bismo stvorili neki sustav u kojem će trenersko znanje biti u prvom planu. No mi smo taj trenerski pogled stavili u drugi plan i oni osjete da tu ne postoji atmosfera analitičnosti, potrebe za usavršavanjem znanja, praćenjem zbivanja. Kod nas ne vlada ekspertiza kao kod naših susjeda u Srbiji ili pak u Španjolskoj, odnosno Francuskoj gdje se nametnulo trenersko znanje koje kreira trendove.
Nije li ideja pobune Generacije '92., vas igrača iz olimpijskog finala u Barceloni, bila na tom tragu, ali niste uspjeli?
Još sam tada rekao da nam je košarka zarobljena u raljama neznanja, nepotizma i osobnih interesa. Nažalost, to je značajka ovih prostora ne samo u košarci. Dakle, kod nas se izgubila košarka u ekspertnom smislu, a jedan od razloga zašto je tako jest to što mnogi smatraju da je košarka jednostavna igra. No da biste došli do te jednostavnosti u igri, treba kod igrača stvoriti jako puno navika poput zagrađivanja, stalne agresivnosti u obrani, obrane od "pick and rolla" i tako redom. I svi to u teoriji znaju, ali u metodici rada nešto škripi pa nam u igri nacionalnih selekcija svih uzrasta to nedostaje. Uostalom, nedavno je i Jasmin Repeša kazao da mi igramo košarku kakva se igrala prije 30 godina. I nije mi jasno da to ljudi u Savezu ne razumiju.
Pa upravo je Repeša bio sportski direktor HKS-a pa je, čim je dobio dobru ponudu iz inozemstva, digao ruke od svega jer je vidio da mu projekti neće proći.
Upravo je Jasko imao sjajnu ideju da radimo što više specijalističkih kampova. Recimo da ja radim šuterski kamp, netko kamp za razigravače, netko za centre. On je to htio povezati i s razvojem trenera te da Savez bude pokrovitelj svega toga. Bio sam oduševljen tom idejom, no on me nakon 20 dana nazvao te se s nelagodom ispričavao što ta ideja nema financijsku podršku Saveza. Mi bismo morali moliti naše najbolje trenere poput Repeše, Perasovića, Spahije, Tabaka, neka mi oproste oni koje nisam spomenuo, da budu nositelji kvalitete hrvatske košarke. Nažalost, ne postoji klima koja će ih ujediniti.
Čini se da ne postoji ni klima koja bi Cibonu, taj nekad veliki klub, spasila od potpune propasti.
Boli me to jer Cibona nikako da izađe iz tog začaranog kruga dugova odnosno pomanjkanja novca i glavnog sponzora. Nekako mi se čini da Ciboni nedostaje suvremeni pogled, neka priča koja će postaviti nove temelje razmišljanja. U tom klubu svake se godine pojavi popis dobrih želja. Svake godine imamo istu nadu, ali nikad se ne realizira. Eto i sada čujem da se nešto pozitivno događa i da će se malo pomalo uspjeti izvući.
Kad je riječ o Ciboni kao i o hrvatskoj košarci u cjelini, teško će se nešto dobro dogoditi bez političke volje.
Tako je. Zbog toga bih apelirao na ljude koji su u politici da pokušaju ujediniti najveće domaće klubove da sjednu za isti stol i da pokušamo stvarati u ime općeg interesa. Treba napraviti plan spašavanja klubova i hrvatske košarke te u to ime struci dati prioritet.
Otvori KEKS Pay
neka piše tko šta hoće ali bio je vrhunski igrač i legenda cibone