Elise Christie trostruka je svjetska i deseterostruka europska prvakinja u brzom klizanju na kratkim stazama, no njezina je karijera obilježena nevjerojatnom serijom olimpijskih neuspjeha i osobnih tragedija.
U svojoj potresnoj autobiografiji otkrila je borbu s depresijom, samoozljeđivanjem i posljedicama traume koja ju je zauvijek promijenila. Kada je u prosincu 2021. godine objavila kraj karijere, mnogi su se pitali zašto se ispričava.
- Žao mi je što sam vas sve iznevjerila, napisala je tada, misleći na san o olimpijskom zlatu koji nikada nije dosanjala.
No, njezina ostavština mnogo je veća od medalje koja joj je uvijek izmicala. Ona je žena koja je osvojila više od 70 medalja na najvećim natjecanjima, uključujući tri svjetska i deset europskih zlata, ali i žena koja je javno progovorila o svojim najdubljim ožiljcima, inspirirajući tisuće ljudi diljem svijeta. Njezina karijera nije priča o neuspjehu, već o nevjerojatnoj otpornosti pred nedaćama koje bi slomile i najjače.
Sve je počelo gotovo slučajno. Prijateljica ju je sa sedam godina pozvala na klizalište i rođena Škotkinja odmah je osjetila prirodnu povezanost s ledom. Krenula je s umjetničkim klizanjem, no ubrzo je shvatila da želi nešto više, nešto brže.
Svidio mi se adrenalin utrkivanja. Pobijedila sam u prvoj utrci i dali su mi kutiju čokolada. Pomislila sam, dijele čokolade umjesto medalja? Ovo je puno bolje!“, prisjetila se Christie.
Ta dječja strast pretvorila se u životni poziv. Sa samo 16 godina pozvana je u nacionalni centar za brzo klizanje, zbog čega se morala preseliti iz Škotske u Nottingham. Njezin uspon bio je strelovit. Od djevojke koja nikada nije vidjela stazu u punoj veličini, u kratkom je roku postala jedna od najboljih klizačica na svijetu, prva Britanka koja je osvojila naslov ukupne svjetske prvakinje i vlasnica svjetskog rekorda na 500 metara.
I dok je dominirala svjetskim i europskim prvenstvima, Olimpijske igre pretvorile su se u njezinu osobnu noćnu moru. U Soči 2014. stigla je kao prva klizačica svijeta i favoritkinja za zlato, no natjecanje je završila s tri diskvalifikacije. Nakon sudara u finalu na 500 metara, u kojem je prema sucima skrivila pad južnokorejske natjecateljice, postala je meta stravičnog internetskog zlostavljanja. Primila je tisuće poruka mržnje i prijetnji smrću od korejskih navijača, zbog čega je morala ugasiti profile na društvenim mrežama. Priznala je da je bila na rubu odustajanja, no smogla je snage za nastavak.
Četiri godine kasnije, u PyeongChangu, priča se ponovila. Padovi, sudari i kontroverzna diskvalifikacija ponovno su joj uništili snove. Na koncu je s leda iznesena na nosilima zbog teške ozljede gležnja. Pritisak nije bio samo osoban. Christie je osjećala da je postala „stroj za medalje“ o kojem ovisi financiranje čitavog britanskog programa brzog klizanja.
- Prije odlaska na Igre prilazili su mi ljudi i govorili - Znaš da ovo moramo napraviti. Nisam se osjećala dobro, bila sam ozlijeđena, ali sam mislila - U redu, sve je na meni, ispričala je.
Kada uspjeh izostane, osjećala se krivom iako joj nitko to nije izravno rekao. Godinama je klizala kroz bol, i fizičku i psihičku, a slomljeni gležanj na kraju ju je spriječio da se uopće kvalificira za svoje posljednje Igre u Pekingu 2022. godine, što je bio i konačni okidač za povlačenje.
Tek nakon završetka karijere, u svojoj autobiografiji simboličnog naziva Resilience, Elise je otkrila punu dubinu svoje patnje. Godinama se borila s depresijom, anksioznošću i PTSP-om, a kao mehanizam nošenja s boli okrenula se samoozljeđivanju.
Nikada se nisam smatrala suicidalnom u smislu da želim umrijeti. Jednostavno bih došla do točke kada se više ne mogu nositi s osjećajima - objasnila je.
Jedan takav trenutak u prosincu 2018. godine završio je hitnim odlaskom u bolnicu nakon što se porezala toliko duboko da se uplašila za vlastiti život. Na ruci danas ima tetovažu koja simbolizira prevenciju samoubojstva, isprekidanu liniju života i srce.
To je stalni podsjetnik da se ne želim ponovno naći na onom mračnom mjestu – rekla je.
Njezina borba imala je i financijsku dimenziju. Unatoč svjetskim titulama, sponzora nije bilo, a kako bi preživjela i financirala treninge, radila je u Pizza Hutu i na benzinskoj postaji. Ponekad bi je prepoznali obožavatelji, što je stvaralo nadrealne situacije.
Samo želim pokazati ljudima da se možete izvući. Da, mučim se. Shrvala me činjenica da sam izgubila karijeru. Ali ne želim opet biti u onom mračnom mjestu - poručila je.
No, najšokantnije priznanje iz njezine knjige bila je trauma koja ju je progonila više od desetljeća. S 19 godina, nakon povratka sa svojih prvih Olimpijskih igara, bila je žrtva silovanja. Taj događaj, kako kaže, zauvijek ju je promijenio i bio korijen mnogih kasnijih problema s kontrolom i mentalnim zdravljem.
U travnju 2021. godine, nakon teškog osobnog razdoblja, dotaknula je dno. Pokušala si je oduzeti život, a spasio ju je prijatelj koji je osjetio da nešto nije u redu i poslao joj poruku.
- Bilo je puno gore nego 2018. godine. Ali pomislila sam kako ne bi bilo dobro za sve ljude koji me prate zbog mentalnog zdravlja da jednostavno tako odustanem, priznala je.
Od te noći više se nije samoozljeđivala. Taj je događaj postao prekretnica i dao joj je novi smisao. Život nakon sporta, koji je isprva opisivala kao „smrt“, donio joj je novi fokus. Postala je majka, što joj je dalo novu svrhu, a kako bi osigurala financijsku stabilnost i preuzela kontrolu nad svojim životom, otvorila je profil na platformi OnlyFans. Njezina priča postala je veća od sporta, pretvorivši se u snažnu poruku o preživljavanju.
- Ako mogu pomoći jednoj osobi koja se bori s mentalnim zdravljem, to će mi značiti više od bilo koje medalje - zaključila je Elise Christie.
Otvori KEKS Pay
