Ona je najdominantnija i najkontroverznija trenerica umjetničkog klizanja na svijetu, žena čiji je život, obilježen siromaštvom i tragedijom, oblikovao nemilosrdan pristup stvaranju šampionki koje pomiču granice sporta, ali plaćaju visoku cijenu. Njezina pojava izazvala je na Igrama u Milanu strah pa je tako prvi čovjek Svetske antidoping agencije (WADA) za nju rekao:
- Ako me osobno pitate, sigurno je da se ne osjećam ugodno zbog njezinog prisustva ovdje na Olimpijskim igrama.
Enigmatična i stroga, Eteri Tutberidze rijetko govori za medije, čime samo pojačava mistiku koja je okružuje. Ona je guru ruskog klizanja, žena koja je stvorila dinastiju tinejdžerskih zvijezda sposobnih izvesti skokove koje se druge klizačice ne usuđuju ni pokušati. Njezine su učenice godinama dominirale natjecanjima, no istovremeno su kritičari sve glasnije upozoravali na zabrinjavajuće kratke karijere i sklonost teškim ozljedama njezinih sportašica. Svijet je konačno bio primoran pogledati iza blještavila medalja tijekom Zimskih olimpijskih igara u Pekingu 2022. godine, kada je doping skandal njezine tada 15-gopdišmnje Kamile Valieve gurnuo Tutberidze pod reflektore.
- Apsolutno smo sigurni da je Kamila nevina i čista – rekla je tada za rusku televiziju, no Pandorina kutija već je bila otvorena, a pitanja o njezinoj kontroverznoj metodi postala su glavna tema Igara.
Valijeva je sa samo 15 godina postala žrtva sustava. Pozitivna na zabranjeni lijek za srce na Igrama u Pekingu 2022. godine, doživjela je javni linč i suspenziju koja je istekla prije samo šest tjedana. Dok se ona natječe na „prvenstvima u skakanju” po Moskvi, njezina trenerica stigla je u Milano – ovaj put pod zastavom Gruzije. Tutberidze službeno nikada nije bila optužena. Dokaza nije bilo, a tim Valijeve branio se bizarnom teorijom da je djevojčica slučajno popila lijek svoga djeda. Ipak, činjenica da je dijete u svom tijelu imalo koktel od 56 legalnih suplemenata i lijekova bacila je trajnu sumnju na Eteri i njezine metode rada.
Njezin put do vrha bio je sve samo ne lagan. Rođena u Moskvi u obitelji gruzijskog i rusko-armenskog podrijetla, Eteri nikada nije uspjela ući u elitu sovjetskog klizanja. Nakon ozljede kralježnice i naglog rasta od čak 22 centimetra, morala je odustati od pojedinačnog klizanja i prijeći na plesne parove. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, s nadom u bolji život, uputila se u SAD kako bi nastupala u revijama na ledu. Međutim, američki san brzo se pretvorio u noćnu moru. Zbog problema s vizama ostalih klizača, ostala je bez novca u Oklahomi, živeći u YMCA hostelu i prisustvujući službama u baptističkoj crkvi samo kako bi dobila besplatnu hranu.
- Morali smo odsjediti cijelu službu, a nakon toga bi vjernicima donijeli vodu i male sendviče - prisjetila se u jednom od rijetkih intervjua.
Upravo je u tom YMCA hostelu, smještenom preko puta federalne zgrade Alfred P. Murrah, doživjela jedan od najgorih terorističkih napada na američkom tlu. Ujutro 19. travnja 1995. godine, kada je ekstremist Timothy McVeigh detonirao bombu koja je usmrtila 168 ljudi, Tutberidze se našla usred kaosa.
- Staklo, ruševine, razbijene oplate, krv, unakažena tijela. U početku nismo shvaćali što se dogodilo. Postojala je zgrada, a sada je više nema, samo prašina - opisala je stravične scene.
Njezino ime, kao jedne od preživjelih, uklesano je na "Zid preživjelih" na mjestu napada. Kao žrtva terorističkog napada dobila je odštetu od 1200 dolara. Tim je novcem s partnerom iz revije kupila stari, dotrajali automobil koji im je postao spas, omogućivši im da putuju i rade kao treneri. Sljedećih šest godina provela je u Americi, seleći se od San Antonija do Los Angelesa, a njezina kći, klizačica Diana Davis, rođena je u Las Vegasu 2003. godine.
Nakon povratka u Rusiju kasnih devedesetih, dočekala ju je surova stvarnost. Veze koje je imala prije odlaska bile su prekinute, a ona je bila zaboravljena. Godinama se mučila pronaći posao, u jednom trenutku trenirajući rekreativce na montažnim uličnim klizalištima na napuhavanje. Trebalo joj je gotovo desetljeće da se prilagodi novoj Rusiji, no njezina upornost napokon se isplatila 2008. godine, kada je dobila posao u moskovskom klizačkom klubu Sambo-70, na klizalištu "Hrustalni" koje danas poznaje cijeli svijet. Tamo je započela graditi svoj sustav, temeljen na filozofiji koju je i sama živjela: uspjeh zahtijeva teška vremena, jer "kada nema poteškoća, ne možeš razumjeti što je sreća".
Njezina trenerska filozofija radikalna je suprotnost modernim idealima inkluzivnosti i temelji se na principu ruskog generalisimusa Aleksandra Suvorova:
- Teško na treningu, lako u borbi.
Na klizalištu "Hrustalni" nema individualnih planova; djevojke izvode svoje programe svakodnevno, ponekad i po nekoliko puta, bez obzira na umor. Rad se odvija na svim frontama, od leda i koreografije do istezanja i teretane. Šampionke nemaju privilegije.
- Draga moja, jedini način da ideš dalje jest onaj isti kojim si se borila za prethodne medalje, a to je mučan rad. Kad siđeš s postolja, ti si nitko. Sve dok ne dokažeš suprotno sljedeći put, njezine su riječi.
Upravo je ona pokrenula takozvanu "četverostruku revoluciju", trenirajući djevojčice da izvode četverostruke skokove, elemente koji su donedavno bili rezervirani isključivo za muškarce. Prvi veliki uspjeh došao je s Julijom Lipnickom, "djevojčicom u crvenom kaputu" koja je osvojila zlato u timskom natjecanju na Olimpijskim igrama u Sočiju 2014. Nakon nje, uslijedila je prava lavina pobjeda: Evgenia Medvedeva, dvostruka svjetska prvakinja, te Alina Zagitova, koja ju je pobijedila za olimpijsko zlato u PyeongChangu 2018., stvarajući jednu od najvećih sportskih drama.
No, dok su se medalje nizale, tamna strana njezine metode postajala je sve očitija. U svijetu klizanja počeo se koristiti izraz "Eterin rok trajanja", aludirajući na činjenicu da većina njezinih klizačica završava karijeru prije 18 godine zbog kroničnih ozljeda, posebno leđa i kukova, ili poremećaja u prehrani. Olimpijska pobjednica Alina Zagitova uzela je stanku s tek 17 godina, rekavši da je izgubila motivaciju, i nikada se nije vratila natjecanjima. Julija Lipnicka povukla se s 19, kasnije otkrivši da se borila s anoreksijom. Evgenia Medvedeva je na Igrama 2018. nastupala sa slomljenom kosti u stopalu, a kasnije je napustila Tutberidze u potrazi za trenerom koji bi joj bio "poput prijatelja". Popis je dug, a uključuje i Darju Usačevu, koja je nakon teške ozljede s natjecanja otputovala u invalidskim kolicima. Rafael Arutunjan, trener olimpijskog pobjednika Nathana Chena, njezine je klizačice, ne spominjući joj ime, usporedio s "jednokratnim šalicama za kavu".
Unatoč svemu, Tutberidze ostaje duboko povezana sa svojim radom, često prenoseći vlastita životna iskustva u programe svojih klizačica. Pobjednički program Evgenije Medvedeve inspiriran je pričom o njezinoj kćeri Diani, koja je izgubila sluh kao posljedicu nuspojava antibiotika. Potresne izvedbe Kamile Valieve i Ane Ščerbakove bile su posvećene gubitku voljene osobe, nakon što je Eterina majka tragično preminula 2018. godine. Njezina najveća motivacija, kako je jednom otkrila, potječe iz djetinjstva, iz želje da dokaže suprotno ocu koji je vjerovao da se samo sinovi računaju kao nasljednici obitelji.
Danas je Eteri Tutberidze "Napoleon umjetničkog klizanja". Omražena od strane rivala čije klizačice ostavlja bez mjesta na postolju, kritizirana zbog surovih metoda, ali istovremeno i žena koja je nepovratno promijenila sport. Sada u Milanu surađuje s gruzijskim klizačem Nikom Egadzeom. Iako Međunarodni olimpijski odbor i Međunarodna klizačka unija šute, svi je viđaju na treninzima. Špekulira se da potajno savjetuje i novu rusku nadu, 18-godišnju Adeliju Petrosjan, no službene potvrde zasad nema.
Otvori KEKS Pay
