Životna priča jednog od najcjenjenijih napadača svoje generacije, Edwarda Henrika Larssona, započela je 1971. godine u švedskom Helsingborgu, u obitelji koja je bila spoj dvaju različitih svjetova. Njegov otac, Francisco da Rocha, potjecao je sa Zelenortskih Otoka, dok je majka, Eva Larsson, bila Šveđanka. U Švedskoj sedamdesetih godina, takva veza nije bila uobičajena, a roditelji, koji se nikada nisu vjenčali, donijeli su odluku koja će ga obilježiti za cijeli život. Odlučili su da Henrik nosi majčino prezime, Larsson, vjerujući da će mu to olakšati integraciju i prihvaćanje u društvu. Iako je s ponosom nosio dres švedske reprezentacije, Henrik je kasnije često isticao kako se nikada nije osjećao potpunim Šveđaninom, uvijek duboko poštujući i očevo nasljeđe.
- U Helsingborgu je živio velik broj stranaca, dolazili su iz Jugoslavije, Grčke, Finske. Ali u mom naselju, ja sam bio jedini s tamnijim tenom. Imao sam nekoliko tučnjava. Ako bi me nazvali pogrdnim imenom za crnce, udarao sam ih. Mislim da taj mentalitet dolazio od kuće. Morao sam se zauzeti za sebe. Nije bilo lako odrastanje. Ali imaš dvije opcije: da legneš i plačeš, ili da nastaviš dalje. Ja sam izabrao drugu – rekao je Larsson.
Ljubav prema nogometu usadio mu je otac, darovavši mu prvu nogometnu loptu kada je imao svega 16 mjeseci. Nogometni put započeo je u lokalnom klubu Högaborgs BK, gdje je proveo više od desetljeća, od 1977. do 1988. godine u omladinskom pogonu, a potom i tri sezone u seniorskoj momčadi. Njegov talent bio je neupitan, no pravi proboj uslijedio je 1992. godine prelaskom u gradskog rivala, Helsingborgs IF. Klub se tada nalazio u drugoj ligi, a Larsson je stigao kao veliko pojačanje s jasnim zadatkom – vratiti ih u elitu. U svojoj prvoj sezoni, mladi napadač je eksplodirao, postavši ključni igrač momčadi koja je nakon duge 24 godine izborila povratak u Allsvenskan, prvu švedsku ligu. Njegov učinak bio je zapanjujući; u samo 56 nastupa za Helsingborgs postigao je čak 51 pogodak, statistika koja je odjeknula nogometnom Europom. Više nije bio samo lokalni heroj, već jedan od najtraženijih mladih napadača na kontinentu, a pozivi iz jačih liga postajali su sve češći i glasniji. Bilo je jasno da je Švedska postala premalena za njegov talent.
Nakon kratke, ali uspješne epizode u nizozemskom Feyenoordu, s kojim je osvojio dva kupa, Larsson je u ljeto 1997. godine donio odluku koja će mu zauvijek promijeniti karijeru i život. Potpisao je za škotski Celtic i stigao u Glasgow, grad koji će postati njegov drugi dom. Tamo, na legendarnom Celtic Parku, tijekom sedam nezaboravnih godina, Henrik Larsson je od sjajnog napadača prerastao u nogometno božanstvo. S nevjerojatnom lakoćom je zabijao golove, osvojivši četiri naslova škotske Premier lige, dva škotska kupa i dva Liga kupa. Bio je najbolji strijelac lige u pet od šest sezona u kojima je nastupao, a vrhunac je dosegnuo u sezoni 2000./2001. kada je s 35 golova u 38 ligaških utakmica osvojio Europsku zlatnu kopačku. Njegovih 242 gola u 313 utakmica donijeli su mu vječni nadimak "Kralj kraljeva". Iako s Celticom nije uspio osvojiti europski trofej, zauvijek će ostati upamćen njegov herojski nastup u finalu Kupa UEFA 2003. protiv Porta, gdje je postigao oba gola u porazu 3:2 nakon produžetaka, dokazavši da je igrač za najveće utakmice.
U ljeto 2004. godine, s 33 godine na leđima, Larsson je napravio transfer koji su mnogi smatrali krunom karijere, potpisavši za moćnu Barcelonu. U dvije sezone osvojio je dva naslova španjolske La Lige, no trenutak koji ga je upisao u povijest kluba dogodio se u finalu Lige prvaka 2006. godine u Parizu. Barcelona je gubila 1:0 od Arsenala, a Larsson je u igru ušao kao zamjena u 61. minuti. Njegov ulazak u potpunosti je promijenio tijek utakmice. Prvo je asistirao Samuelu Eto'ou za izjednačujući pogodak, a samo nekoliko minuta kasnije i Julianu Bellettiju za pobjednički gol. U samo dvadesetak minuta na terenu, s dvije ključne asistencije, donio je Barceloni najprestižniji europski trofej.
Nakon epizode u Barceloni, vratio se kući u Helsingborgs, no uslijedio je neočekivani poziv koji nije mogao odbiti. U siječnju 2007. godine, Sir Alex Ferguson ga je pozvao na kratku tromjesečnu posudbu u Manchester United kojem je bio potreban iskusan napadač. Iako je odigrao samo sedam ligaških utakmica, njegov utjecaj na svlačionicu i igru bio je ogroman. Ferguson je bio toliko impresioniran njegovim profesionalizmom i kvalitetom da ga je javno molio da ostane do kraja sezone, no Larsson je ostao vjeran obećanju koje je dao obitelji i Helsingborgu te se vratio u Švedsku. S Manchester Unitedom je te sezone osvojio naslov prvaka Engleske, a klub mu je dodijelio medalju unatoč nedovoljnom broju nastupa. Godinama kasnije, Larsson je priznao da mu je upravo ta odluka najveće žaljenje u karijeri.
- Trebao sam ostati. To je jedina stvar zbog koje žalim u svojoj karijeri. Odlazak iz Manchester Uniteda bila je pogreška. Da sam ostao, bio bih tamo još jednu sezonu, ali obećanje klubu i obitelji bilo je jače - izjavio je, otkrivajući ljudsku stranu legende koja je uvijek stavljala riječ ispred osobne slave.
Paralelno s blistavom klupskom karijerom, Larsson je bio i nezamjenjivi član švedske reprezentacije. U 106 nastupa postigao je 37 golova, sudjelujući na tri Svjetska i tri Europska prvenstva. Vrhunac reprezentativne karijere doživio je na Svjetskom prvenstvu 1994. godine u SAD-u, gdje je Švedska osvojila brončanu medalju, a Larsson bio jedan od ključnih igrača. Njegov doprinos švedskom nogometu prepoznat je brojnim nagradama; dva puta je proglašen najboljim švedskim nogometašem godine (1998. i 2004.), a 2003. godine, u sklopu proslave 50. obljetnice UEFA-e, proglašen je najvećim švedskim nogometašem u posljednjih pola stoljeća. Nakon konačnog umirovljenja 2009. godine, posvetio se trenerskom poslu, vodeći nekoliko švedskih klubova, uključujući i Helsingborgs, gdje je imao priliku trenirati i vlastitog sina Jordana. Svoje ogromno iskustvo prenosio je i kao pomoćni trener Ronalda Koemana u Barceloni. Oženjen Magdalenom Spjuth, s kojom ima dvoje djece, Janice i Jordana.
Otvori KEKS Pay
Zamisli da je taj svjetska legenda hahaha, pa taj je u danskoj repki bil rezerva, nikakav igrač