I u najnoviju medalju srpske vaterpolske reprezentacije svoj dio opet je ugradila i nastavnica plivanja sa zagrebačkog Kineziološkog fakulteta izv. prof. dr. sc. Dajana Zoretić. Baš kao i na Olimpijskim igrama u Parizu, gdje je Srbija u finalu pobijedila Hrvatsku.
Što je ključna odrednica uspjeha?
– To nije nešto što se može objasniti izvana, već je to unutarnja snaga momčadi. Kao što su i sami igrači naglasili u dokumentarnom filmu “Otpisani”, riječ je o slozi, onoj koja se gradi kroz pobjede i poraze, teške treninge, spremnost da podnesu teret zajedničkog cilja... Iz svoga kuta gledišta nadovezala bih se na poznatu misao “Stablo pamti ono što sjekira zaboravlja”. Jer, sve što je ova momčad prošla, stvorilo je temelj i otpornost na kojem je ovaj uspjeh izgrađen.
Srbija ima niz vrhunskih svjetskih igrača, ali i jednog fenomena, a to je Dušan Mandić. Kako nam je rekao Dubravko Šimenc, ne postoji u današnjem vaterpolu netko tko je u stanju tako se izdignuti preko svog čuvara i šutirati takvom silinom. U čemu je njegova tajna?
– U tome da je to radio samo Dudo i sada Dušan, a sve ostalo neka i nadalje ostane tajna. No jednako je važno reći da Srbija ima niz svjetskih igrača s kojima je veliko zadovoljstvo raditi jer od prvog do posljednjeg ne “odrađuju” treninge, nego rade s visokom razinom profesionalnosti.
Nemam nikakvih moralnih dvojbi
Koje su nove zahtjeve u sferi tjelesne spretnosti donijela nova vaterpolska pravila koja su ubrzala igru i dovela do frekventnije kontakt-igre?
– Znamo da se smanjio prostor, a broj igrača ostao, što izravno znači više duela i kontakata te brže donošenje odluka, manje dugog plivanja, više vremena provedenog u vertikalnoj poziciji i to je svakako uzeto u obzir pri planiranju i programiranju treninga u vodi, a tako i izvan vode. Nakon SP-a u Singapuru odlučila sam značajno promijeniti plivačke treninge, ali i one u teretani. Iskreno, nije bilo jednostavno. Ne znam ni sama kako sam skupila hrabrosti ući u nešto novo. No budući da sam stalno na izvoru znanstvenih informacija i rezultata istraživanja, odlučila sam napraviti taj korak. Danas više nema klasične periodizacije gdje su se na cijelom natjecanju gađala dva ili tri dana. Sad je svaki bod važan i za svaku utakmicu moraš biti spreman uz cilj da se forma diže prema kraju turnira. Nadam se da ću jednog dana, s još više iskustva, i sama održati takvo predavanje jer za razvoj sporta znanost više nije dodatak, nego je ona nužnost.
Kako je došlo do vaše suradnje s Vaterpolskim savezom Srbije?
– Do suradnje je došlo na poziv tada novoizabranog izbornika Uroša Stevanovića, a ovo je moje peto veliko natjecanje sa srpskom reprezentacijom. Imam sreću da imam takvog šefa jer ono što ga izdvaja jest jasna svijest o važnosti svakog člana stručnog stožera kao i igrača te iskreno poštovanje znanja i truda svih uključenih. Dvije njegove vrijednosti sve jasnije dolaze do izražaja, a to su altruističan duh i krotkost, rijetka, ali iznimno snažna kombinacija u vrhunskom sportu.
Nakon pariškog olimpijskog zlata Srbije na Facebook profilu zagrebačkog KIF-a većina komentara bila je pozitivna, no bilo je i onih tipa “a zašto ona pomaže najvećim rivalima naših vaterpolista” ili pak “zašto ne radi u hrvatskoj reprezentaciji”. Jesu li takvi komentari kod vas potaknuli bilo kakve moralne dvojbe?
– Nisam na društvenim mrežama, a u tome nemam nikakvih moralnih dvojbi jer moj profesionalni pristup uvijek je usmjeren na kvalitetu rada, znanje i razvoj sportaša, kao i na to da iskoristim priliku da svoje znanje i način rada mogu negdje ostvariti i primijeniti, neovisno o rivalstvima. Uostalom, u hrvatskoj reprezentaciji već radi najveći stručnjak kondicijske pripreme u Hrvatskoj.
Kada se uđe u sferu javno poznatih osoba, mediji znaju biti skloni zavirivati i u privatni život. Kako se nosite s time?
– Ne smatram se javno poznatom osobom. Svoj posao radim jednako kao i prije, fokusirana na struku i svakodnevni rad, a ne na javnu percepciju.
Životni tijekovi htjeli su da ste u profesionalnom životu suprotstavljeni svom partneru Josipu Vrliću kako na reprezentativnom tako i na klupskom planu jer Radnički i Mladost izravni su konkurenti u Ligi prvaka. Kako vas dvoje to “hendlate” kod kuće?
– Ha-ha-ha... Moram priznati da ste me baš nasmijali, pa zar ne vidite koliko je jadan kilograma izgubio... Šalu na stranu, jedino što od vaterpola unosimo u kuću su medalje, sve ostalo ostaje vani. Profesionalne uloge i rivalstva ostavljamo na bazenu, a doma vrijede neka sasvim druga pravila. I to nam jako dobro funkcionira.
Je li vas pogodilo kada se jedan srpski tabloid uoči utakmice Hrvatske i Srbije za vas zapitao jeste li u srpskoj reprezentaciji možda “trojanski konj”?
– Kada bi me takve stvari pogađale, vjerojatno se nikad ne bih bavila ovim poslom. Ali takvi me stavovi dodatno motiviraju jer u društvu nastaju nove interne pošalice i sarkastične primjedbe. Svatko ima pravo na svoje stavove i percepciju, ali vrlo sam svjesna vlastita stava i samim time iz koje perspektive promatram takve odnose. Super mi je što “trojanac” ne izlazi iz mode.
Kako su na te objede reagirali srpski reprezentativci i vaši kolege iz stručnog stožera?
– Još sumnjaju u mene. Dakako, šalim se.
U djetinjstvu i ranoj mladosti bili ste vrlo dobra plivačica.
– Bila sam reprezentativka i osvajala medalje na međunarodnim mitinzima, Mediteranskim igrama, nastupala u polufinalu Prvenstva Europe, isplivala hrvatski rekord. Plivala sam 50, 100 i 200 prsno, a natjecateljska karijera trajala je do moje 23. godine jer sam tada dobila posao na fakultetu kao asistentica. Bila sam i reprezentativka u ronjenju na dah, u kojem sam nekoliko puta bila doprvakinja svijeta.
Tko je u vašoj karijeri bio onaj “skretničar”, osoba koja vam je pomogla izabrati profesionalni smjer ili vas pak preporučila onima koji su trebali stručnu osobu vašega kalibra?
– Prije svega to su moji roditelji, a “skretničar” u stručnjaka za kondicijsku pripremu bio je dr. sc. Pero Kuterovac, koji je bio moj plivački trener na cijelom mom putu visokog obrazovanja. Kada govorimo o akademskom putu, ne smijem zaboraviti dr. sc. Ivana Drviša, koji je ujedno bio i moj trener u ronjenju na dah. Također, spomenuti moram i svoje srednjoškolsko obrazovanje u Salezijanskoj klasičnoj gimnaziji u Rijeci, koja me je naučila na koji način da prihvaćam životne izazove. Kao ključno razdoblje u svojoj profesionalnoj karijeri izdvojila bih suradnju s Vjekoslavom Kobešćakom, posebno njegov dolazak u VK Jug u sezoni 2015./2016. Taj poziv, iako nisam bila prva opcija, bio je snažan okidač mog profesionalnog uzleta. Sjećam se prvog dolaska u Jug i rada s najboljim vaterpolistima svijeta, uz veliko strahopoštovanje i još veću odgovornost. Naša suradnja trajala je deset godina, dvije godine u selekcijama U-19 i U-20 pa onda osam godina u Jugu. Njegov studiozan pristup, organizacijska preciznost i dosljednost snažno su me oblikovali.
Vrlo opasan zdravstveni incident
U kakvom ste danas odnosu s kolegom Kuterovcem, kondicijskim trenerom hrvatske reprezentacije?
– U posljednje vrijeme često smo na terenu u svojevrsnom rivalstvu, ha-ha. Izvan terena, zbog opsega i intenziteta njegova i mog posla, nažalost, vrlo se rijetko viđamo. Ipak, Pero je moj spasitelj, spasio mi je život, i povezani smo na način koji nadilazi svakodnevnu komunikaciju. To je ona tiha profesionalna i ljudska povezanost koja ostaje stabilna bez obzira na okolnosti.
Što se zapravo dogodilo kad ga zovete spasiteljem?
– Jedno rujansko jutro u Studentskom domu “Stjepan Radić”, a zvuči kao početak neke bajke, probudila sam se i shvatila da se ne mogu pokrenuti. Desnu nogu uopće nisam osjećala. Ležala sam i uvjeravala samu sebe da će proći. Kako se od dana kada sam otišla na studij u Zagreb pa do danas s roditeljima čujem barem dva puta dnevno, nazvala me je mama. Po glasu je odmah osjetila da nešto nije u redu. Kako sam bila tvrdoglava, ona je prekinula razgovor i nazvala trenera Kuterovca, koji je svima nama studentima, osim trenera, bio i svojevrstan skrbnik. Pero je dojurio u dom, a ja sam već bila u nesvijesti. Uzima me u naručje i vozi ravno u bolnicu. A ondje počinje agonija. Da nije bilo majčina poziva u tom trenutku i Perina munjevitog dolaska plavim klupskim kombijem, vrlo je moguće da danas ne bi bilo ni mene ni ovog razgovora. Radilo se o potpunoj perforaciji slijepog crijeva, a potom i sepsi. San o Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. vrlo brzo je nestao, zajedno s ostalim sportskim planovima. Ali, kako se to katkad kaže, svako zlo za neko dobro. Umjesto odlaska u Peking, završila sam fakultet, na kojem se otvorilo asistentsko mjesto, i tu zapravo počinje moj akademski i profesionalni put.
Kao jedan od faktora formiranja vaše osobnosti spomenuli ste i biomehaničke teškoće u najranijem djetinjstvu?
– Rođena sam s izrazito iskrivljenim vratom, odnosno tortikolisom. Na sreću, imala sam iznimno uporne roditelje, koji su sve to prošli sa mnom pa se već od pete godine krenulo s ispravljanjem vrata. Zbog toga sam tijekom osnovne škole godinama odlazila logopedu i na neki način ponovno učila govoriti. Jer, kako su liječnici postupno ispravljali položaj vrata, tako sam i slova, a u konačnici i svijet oko sebe, počela doživljavati drukčije. Samim time utvrđena je disleksija, očni tortikolis i još niz povezanih teškoća. A s tim obilježjima, s uhom na ramenu i krivim vratom na školskim fotografijama, naravno da sam bila drukčija od vršnjaka. Srećom, roditelji su sa mnom puno razgovarali o mogućim zadirkivanjima, za koja vjerujem da nisu bila zlonamjerna, nego dječja. Prestala sam se baviti baletom, gdje je estetika vrlo važna, ali i tu se pokazalo da u svakom zlu ima nešto dobro i upravo tada krenula sam s plivanjem, koje će poslije obilježiti moj život.
Otvori KEKS Pay
Pobijedili su jer su bili bolji