Netom nakon što nam je tužnu vijest o odlasku Zlatka Šimenca u 88. godini javio njegov sin Dubravko, isto nam je dojavio i Vjekoslav Šafranić, predsjednik Sportskog saveza Grada Zagreba. A Šafra je i jedan od začetnika Društva sportaša veterana i rekreativaca čiji je popularni Ćos bio članom.
- Zlatko Šimenc mi je bio profesor na faksu i kao takav mi je ostao u lijepom sjećanju. Dojma sam da su profesori koji su bili vrhunski sportaši bili pristupačniji nego ostali a takvi su bili Šimenc ali i profesor Vladimir Janković koji je također preminuo. Otišla je još jedna sportska legenda.
A jedna živuća legenda započela je i završila u suzama naš telefonski razgovor na temu Zlatka Šimenca. Evo kako se Ćosa prisjetio njegov bivši suigrač Ozren Bonačić s kojim je osvojio četiri naslova klupskog prvaka Europe u kapici zagrebačke Mladosti.
- Kada mi je Dubravko javio da mu je otac preminuo plakao sam kao malo dijete. Za njega će mi ostati krasne uspomene. Bio je sjajan suigrač koji se isticao sjajnim dodavanjima. Imao je taj dar Božji da je znao, i volio, dodati loptu jako precizno. Ja sam dosta uplivavao a on me je sjajno pronalazio. U loptačkim sportovima dodavači su manje zapaženi od skorera a izrazito su važni. Recimo u današnjem hrvatskom vaterpolu to sjajno rade Maro Joković i Luka Bukić. Znate, puno je vrhunskih igrača koji više vole da njima netko dodaje nego da oni nekome dodaju.
Ono što je Bonačića posebno dojmilo jest to što je njegov suigrač i prijatelj bio reprezentativac bivše SFRJ u dva ljetna, kolektivna, olimpijska sporta. Naime, Zlatko Šimenc bio je član vaterpolske reprezentacije koja je na Olimpijskim igrama u Tokiju osvojila srebrnu medalju a ima osvojena još i dva srebra s europskih prvenstava (1958. i 1962.) te jednu europsku broncu (1966.). A nastupio je i na dva svjetska prvenstva u rukometu i to 1958. i 1961. godine.
- Meni se čini da je na jednom rukometnom svjetskom prvenstvu Ćos bio proglašen najboljim obrambenim igračem a ja strašno cijenim obranu. I kao trener sam preferirao obranu. Osim toga, malo je ljudi u svijetu koji su na toj razini bili uspješni kao reprezentativci u dva loptačka sporta.
I ne samo to, profesor Zlatko Šimenc je na Kineziološkom fakultetu držao katedru iz rukometa i vaterpola. A kako ga je kao profesora doživljavao tadašnji student, a kasniji dekan tog fakulteta, ispričao nam je danas redoviti profesor u trajnom zvanju Igor Jukić:
- Za vrijeme mojeg studiranja na tadašnjem Fakultetu za fizičku kulturu profesor Šimenc je bio jedan od vodećih nastavničkih autoriteta. Već sama činjenica da je bio nositelj olimpijske medalje i da se na najvišoj razini bavio i vaterpolom i rukometom, nama studentima je snažno imponirala. A povrh svega je ostavljao dojam kao odličan učitelj i vrhunski motivator. Na nastavi rukometa i vaterpola, ali i u svojoj neformalnoj komunikaciji sa studentima, uvijek je stvarao poticajan ambijent i dobro raspoloženje. Ukratko, profesor Šimenc je bio i osta velikan našeg fakulteta i div kineziologije.
U vaterpolo je, kao i mnogi u to vrijeme, dospio iz plivanja pa su ga nakon jednog splitskog plivačkog mitinga, gdje je branio boje Plivačkog kluba Mladost, učinili vaterpolistom.
- Dali su mi kapicu i rekli kojeg igrača moram čuvati. Igrao sam takav presing na njemu da pogotka nije zabio a možda ni loptu nije taknuo. Bio je to moj trenutak dokazivanja.
Od tada se i nastavio dokazivati u vaterpolu u kojoj je dostigao najvišu međunarodnu klasu. Što kao reprezentativac a što kao vaterpolist zagrebačke Mladosti za koju je igrao dvadeset godina. A kao takav je četiri puta bio prvakom Europe (1967., 1968., 1969. i 1971.) dok je kao trener osvojio Kup pobjednika kupova (1975.) a iste godine i europski Superkup nakon što su njegovi žapci pobijedili sastav aktualnog prvaka Europe Partizana.
Zlatko Šimenc je član prvog naraštaja studenata zagrebačkog KIF-a koji je nastao u studenom 1959. godine kao Visoka škola za fizičku kulturu na kojem će ovaj sportski velikan ostaviti i snažan akademski trag. A jedno od njegovih najvećih pedagoških zadovoljstava zacijelo je bilo to što su isti fakultet završili i njegov sin Dubravko i kći mu Iva.
Dubravko je postao četverostruki olimpijac svrstavši se u skupinu najvećih hrvatskih vaterpolista svih vremena a Iva je bila prvakinja države u sinkroniziranom plivanju u kojem je danas priznata međunarodna sutkinja sa statusom sudačke olimpijke iz Pariza 2024. godine.
O profesoru Šimencu kao kolegi zborili smo s profesorom emeritusom Draganom Milanovićem.
- Kada sam ja obnašao dužnost dekana, profesor Šimenc je bio moj prodekan pa je svojim autoritetom pripomogao da se na našem fakultetu donese puno dobrih odluka. S obzirom na to da je bio nositelj dviju katedri, vaterpolske i rukometne, bio ga je pun fakultet a krasio ga je prepoznatljiv osmijeh. Čak i kada bi bila neka frka vi biste naišli na njegov karakteristični osmijeh. On je bio dobri duh našeg fakulteta.
I dok je poznato koliko je Šimenc bio dobar vaterpolist, profesor Milanović je podsjetio i na Šimenca rukometaša:
- Igrali smo zajedno rukomet za Vihor kod profesora Pavlina. Ja sam bio lijevi vanjski a on srednji vanjski s iznimnim rješenjima, takvim da ih katkada nisam razumio.
Otvori KEKS Pay
