Kad već naša košarkaška sadašnjost ne nudi ništa drugo doli sivila i nostalgije za nekim ljepšim vremenima, treba pozdraviti aktivnost prisjećanja na naše neprežaljene košarkaške velikane. Neka barem živimo od slavne prošlosti. Nakon što je 2024. bila godina Dražena Petrovića, što je obilježeno memorijalnom utakmicom i gala večerom za tog neprežaljenog velikana, u godini kojom plovimo imat ćemo svetkovinu prisjećanja na Krešimira Ćosića, košarkaša čija će biografija reći da je bio puno više od genijalnog igrača kraljice igara. Moramo istaknuti i to da je u pitanju rekorder reprezentacije bivše države koji je svojih 14 medalja (jedno olimpijsko, dva svjetska i tri europska zlata) osvajao u tri desetljeća – krajem 1960-ih, tijekom 1970-ih i početkom 1980-ih.
Osim što je bio košarkaš ispred svoga vremena, svojevrsni vizionar i taktički reformator te prvi košarkaš na svijetu koji je igrao na svih pet pozicija, Krešo je bio i akademski građanin, vjernik i diplomat. Studirao je na američkom sveučilištu Brigham Young u Salt Lake Cityju, gdje je pristupio mormonskoj crkvi, poslije postao i njenim biskupom za bivšu SFRJ, dok je tijekom Domovinskog rata služio domovini kao zamjenik veleposlanika Republike Hrvatske u Washingtonu. Ćosić je bio poznat i po tome da je, kamo god da je putovao, uvijek nosio knjige. Bio je atipičan sportaš koji je jako puno čitao, promišljao, zapisivao pa je tako nastao i njegov dnevnik. Slušao je klasičnu glazbu, obožavao je kazalište i likovnu umjetnost pa je posjećivao i galerije. Jednom riječju, "akademik" među sportašima i neprocjenjiva je šteta što je hrvatska društvena scena u svibnju 1995. ostala bez njega. A kada je 1995. preminuo u Baltimoreu, bilo mu je samo 46 godina.
Da se ne bi zaboravilo koliko je velik bio Krešimir Ćosić, pobrinula se njegova kći Ana Ćosić Pajurin, koja je 2019. dovršila davno započetu očevu biografiju naslovivši je "Igraj, vjeruj i živi". Nakon toga Ana je odlučila obilježiti 30. obljetnicu smrti svoga oca, po kojem se zove i nacionalni kup muških klubova. Kako bi to provela, trebala je pomoć osobe s iskustvom organiziranja društvenih događaja pa je za pomoć zamolila Zdenku Zrilić, dopredsjednicu Udruge Dani Krešimira Ćosića, osnivačicu i direktoricu agencije S-Event. No nije Zdenkina poveznica s Krešom samo to što i ona dolazi iz grada košarke u kojem je Krešo proživio većinu svojih najboljih košarkaških godina (sa Zadrom je pet puta bio prvak bivše države), već je riječ i o tome da su njezin otac Zdenko i Ćosić bili kućni prijatelji.
– Kada je Krešo znao navratiti do nas, ja sam još bila klinka i sjećam ga se kao jako visokog čovjeka koji bi znao glavom opaliti o štok ako se na vrijeme ne bi sagnuo, što je mene kao dijete nasmijavalo – započela je svoju priču Zdenka u revijalnom tonu da bi potom dodala: – Od kada pamtim, postojala je povezanost između moje i obitelji Ćosić i sretna sam što mogu biti dio ove velike priče, i to zahvaljujući Krešinoj kćeri Ani, ali i supruzi Ljerki. Kao predsjednica Udruge Dani Krešimira Ćosića, Ana je netko tko ima vrhunske ideje te na sport gleda iz sveobuhvatne perspektive i iz tih različitosti mi se savršeno dopunjujemo. Nas dvije surađujemo u mnogim aspektima. Bliske smo i izvan toga što radimo, prijateljice smo – kaže naša sugovornica.
Kako je Zdenka dospjela u mušku košarku, u kojoj se nametnula kao sjajna organizatorica košarkaških turnira svih razina – od dječjih preko omladinskih i seniorskih do veteranskih?
- Dogodilo se to jer su neki neponovljivi ljudi poput Kreše Ćosića bili u mom okruženju, a moj otac aktivno je sudjelovao u klubu putem sponzorstava. Osim toga, kafić Loyd, koji je još 1978. osnovao moj otac, oduvijek je bio, a i danas je, glavno okupljalište poštovatelja košarke. Otac je taj kafić otvorio kada sam se rodila pa cijeli Zadar zna koliko imam godina.
Već kao dijete počeli ste posjećivati košarkaške utakmice. Sjećanja vam sežu prilično daleko u djetinjstvo...
- Ne znam jesam li imala tri godine kada sam prvi put ušla u Jazine. Išla sam valjda na svaku domaću utakmicu Zadra, a sjećam se i da sam one famozne 1986. imala zakazanu pričest za nedjelju po zagrebačkoj majstorici za prvaka između Cibone i Zadra. Sjećam se i mamine zabrinutosti da nam možda neće doći svi najavljeni gosti jer neće biti u stanju zbog burne proslave Zadrova osvajanja naslova prvaka tadašnje države.
Prvi vaš košarkaški projekt kao diplomirane ekonomistice bio je organizacija prvog izdanja Zadar Basketball Tournamenta, predsezonskog turnira euroligaša. Upustiti se u to u tom trenutku bio je vrlo hrabar potez s obzirom na to da takvo što prije vas nitko nije radio.
- Taj turnir ne bi se dogodio da nije bilo zadarskog košarkaškog trenera Pina Grdovića, eksperta za individualni rad, te dvojice ključnih ljudi Fenerbahčea, generalnog menadžera Maurizija Gherardinija i trenera Željka Obradovića. To su ljudi koje smatram širom obitelji i bit ću im zauvijek zahvalna na prilici koju su mi pružili. Kvalitetna realizacija svih naših daljnjih projekata opravdala je njihovo povjerenje.
Godinu prije Tonči Jerak zamolio vas je da mu pomognete organizirati međunarodni veteranski turnir. To je bila vaša polazišna točka?
- Na tom turniru upoznala sam izraelsku legendu Dorona Jamchyja i tu se zapravo rodila ideja o organizaciji pripremnog euroligaškog turnira. Tom pričom bila sam uvučena u temu kao riba u vodu, a prva osoba kojoj sam se obratila bio je Pino Grdović, kojeg poznajem cijeli život. S njim sam otišla na svibanjski Final Four u Milanu, koji je osvojio Maccabi s Nikolom Vujčićem kao sportskim direktorom. Tada smo se susreli s bitnim ljudima iz euroligaške košarke, plasirali tu ideju i turnir se dogodio već u rujnu. Na lipanjskom Adidasovu kampu u Trevisu postignut je dogovor s Fenerom i to je bio prvi klub koji je prihvatio naš poziv.
Iz perspektive nekoga tko je pripremio šest takvih turnira, je li vam taj prvi bilo najlakše organizirati? Krenuli ste srcem u nešto za što niste imali jamstva da će uspjeti...
- Sjećam se kada je Fener sletio u Zagreb i kada smo došli pred njih, pitala sam se "a što ćemo sad", no sve je uspjelo. Zapravo, taj prvi turnir bilo je i najlakše organizirati jer kada je nešto prvi put, ne znaš u što se upuštaš, svaki novi izazov rješavaš u hodu.
Perfekcionist u vama htio je da svaki sljedeći bude bolji? A tako je i bilo, u što smo se i sami mogli uvjeriti.
- Zaključak nakon svakoga bio je da taj nije bio dovoljno dobar i da idući mora biti bolji jer kada si unutra, onda vidiš propuste. Nije lako koordinirati sve ljude koji sudjeluju u organizaciji, no rekla bih da imam istančan periferni vid i kada vidim da u dvorani nije sve na svome mjestu, imam potrebu reagirati. Možda bih to trebala prepustiti suradnicima jer sam izuzetno temperamentna, a emotivna još i više. Nikad ni jedan projekt ne shvaćam olako, makar bio i onaj najmanji.
No ako ste menadžer koji ima potrebu kontrolirati svaki detalj organizacije priredbe za koju ste preuzeli odgovornost, to zna biti poprilično iscrpljujuće, zar ne?
- Tako sam odgojena da onima koji rade sa mnom moram pokazati svojim primjerom. Ako netko vidi da se i onaj tko vodi projekt daje više od 100 posto, onda će i on lakše prionuti poslu s maksimalnim angažmanom. To znači biti vođa, a ne netko tko sjedi i pokazuje prstom.
Neki od tih predsezonskih euroligaških turnira bili su snage Final Foura.
- S ovim odmakom čini mi se da je najjači naš turnir bio onaj iz 2018., kada smo imali CSKA, Fenerbahče, Milano, Maccabi, Bayern i Kineze. Taj turnir imao je doseg gledanosti od 400 milijuna ljudi i to je metrika koja ostavlja dojam kod predstavljanja projekta sponzorima. Ako smo već došli u takvo stanje da u košarci više ne možemo parirati rezultatski, još uvijek to možemo organizacijski. Uostalom, ni jednom od tih velikih klubova nismo platili da dođe igrati na naš turnir.
Turnira je održano šest, a sedmo izdanje nije se dogodilo jer je sve obustavljeno zbog pandemije koronavirusa. Kad je stao cijeli svijet sporta, stao je i zadarski turnir.
- To mi je jako teško palo. Ubilo me. Sve što smo prethodnih godina radili, to sedmo izdanje trebalo je vratiti. To je trebao biti šlag na tortu, ne samo u organizacijskom smislu nego i širenjem suradnje s Euroligom, s kojom smo 2023. organizirali juniorski Next Generation turnir.
Hoće li se taj turnir obnoviti? Možemo li očekivati i njegovo sedmo izdanje? Očito nije realno da se to dogodi ove godine, ali...
- Ideja je bila da se obnovi već lani, no onda su me angažirali da radim na memorijalnoj utakmici za Dražena Petrovića, pa to nije bilo moguće, a ove godine sam pak maksimalno uključena u obilježavanje lika i djela Kreše Ćosića. No stalno sam u kontaktu s velikim europskim klubovima i nadam se obnovi turnira dogodine. Doduše, ako ga sad glasno najavim, onda se tek neće dogoditi. No volim neparne brojeve i sedmo izdanje će se dogoditi.
Gledajući malo situaciju s izmještenim izraelskim euroligašem Maccabijem, koji svoje euroligaške utakmice igra u Beogradu, nismo mogli ne zapitati se zar se takvo što nije moglo igrati u Areni Zagreb. U zemlji bez ijednoga kluba koji bi igrao europska klupska natjecanja bila bi to prilika za ljubitelje košarke da usred Hrvatske gledaju 17 euroligaških utakmica. A s obzirom na to da je još jedan klub iz Tel Aviva postao euroligašem (pobjednik Eurokupa Hapoel), i oni bi, ako ne dođe do trajnog mira na Bliskom istoku, mogli tražiti privremeni smještaj. Što mislite o tome?
- Kada se u Izraelu dogodio onaj veliki Hamasov napad, Maccabi je svoje strance poslao na Cipar, a njihovi domaći igrači ostali su u Tel Avivu. Sutradan su me zvali iz Maccabija i pitali bi li bilo moguće da dođu u Zadar. Tu ideju pozdravio je i zadarski gradonačelnik, no zadarska dvorana ipak nema uvjete za igranje Eurolige.
Arena Zagreb te uvjete ima, no u glavnom hrvatskom gradu toga se nema tko sjetiti niti u tome vidjeti poslovnu priliku.
- Kruno Simon sada je postao sportski direktor Hrvatskoga košarkaškog saveza i vjerujem da je to čovjek koji ima poprilično veliku listu kontakata te može pridonijeti i realizaciji i takvih i sličnih projekata koji bi išli u korist hrvatske košarke.
Kad ste već toliko prisutni u hrvatskoj košarci, zašto Zdenke svih ovih godina nema u Košarkaškom klubu Zadar u bilo kojem obliku? S obzirom na vaše vještine i kontakte, nije vas teško zamisliti kao nekoga s operativnim ovlastima.
- Najsretnija sam u ulozi vanjskog suradnika. Sada je na čelu kluba, kao v. d. direktora, Tomislav Kabić, mlad čovjek koji je dobar odabir. On je bio tajnik u županijskom savezu. To je netko tko može pametno razlučiti na koji način se stvari mogu mijenjati.
Tko se to svih ovih godina bojao vašeg dolaska u zadarski klub, unatoč tolikom broju uspjelih organizacijskih projekata?
- Ne znam što bih rekla. Neka se boje i dalje. Bolje da se oni boje mene nego ja njih. Kad god mi se netko obrati, ja pomognem. Poznato je što mi kao agencija radimo i što možemo, i kao takvi stojimo na raspolaganju.
Kao osobi zaslužnoj za neke rijetke svijetle točke hrvatske košarke u očima međunarodne sportske javnosti, zacijelo vam teško pada što hrvatskih klubova nema u Europi, a prvi put neće biti ni reprezentacije na Eurobasketu. A to smo doznali upravo u Zadru, u legendarnim Jazinama, nakon kvalifikacijskog poraza od Francuske.
- Moj jedini zaključak jest to da je u pitanju nedostatan rad, da su način i pristup nedostatni da bi to moglo rezultirati nečim kvalitetnim. Ako me pitate kao nekoga tko dolazi iz grada košarke, rekla bih da je to sramota. No tražiti pojedinačne krivce je suludo jer neke se stvari nisu dogodile u posljednjih godinu dana, nego se događaju već dvadesetak godina.
S obzirom na to da je Zadar posljednje dvije sezone osvajao naslov prvaka države i da je favorit i za ovogodišnji trofej, on svakako izgleda kao uspješan klub. Ali samo iz domaće perspektive.
- Gledajući iz perspektive kluba i domaće košarke, Zadar jest rezultatski uspješan klub. No često se pitam je li dovoljno zadovoljiti se uspjehom na domaćem terenu u trenutku kad je košarka takva kakva jest ili treba težiti konkurentnosti u Europi? E, tu sad postoji bitna razlika.
Kad su posrijedi dva velika komemorativna događaja u kojima ste imali jako veliku ulogu, krenimo od onog prošlogodišnjeg. Nakon što vas je obitelj Petrović zamolila da budete koordinatorica cijelog projekta, prihvatili ste se prilično zahtjevnog posla. Jer, sudjelovali ste u organizaciji događaja od kojeg se jako puno očekivalo.
- U mom timu bilo nas je petnaestak i bio je to najizazovniji projekt na kojem sam ikad radila kao koordinator. Kada si na čelu organizacije vlastitog projekta, onda je puno lakše donositi odluke i prelomiti nešto kada to treba, a drugo je kada si angažiran sa strane. Taj projekt bio je 100 posto isporučeni proizvod po želji klijenta za kojeg se radilo, a to je bila Udruga Dražen Petrović. Moj zadatak bio je koordinirati cijeli projekt, savjetovati i isporučiti ono što je traženo, pri čemu smo odradili i kompletne odnose s javnošću. Osim toga, naš zadatak bio je i organizirati gala večeru i prigodni zabavni program te se pobrinuti za dio "hospitalityja". Nismo kreirali program u samoj dvorani, više smo djelovali logistički.
Kakav je dojam na vas ostavio košarkaški skup za koji su neki rekli da se takav, s toliko velikih košarkaških imena, u Hrvatskoj više neće ponoviti? Jer, vidjeti na jednome mjestu Kukoča, Divca, Bodirogu, Vrankovića, Obradovića, Pešića, Garbajosu, Andersona, Portera, Giergiu... velika je rijetkost.
- Kada si dio nečega, teško je objektivno sagledati situaciju. Volim sve držati pod kontrolom, a poslije završetka ovog projekta nisam osjećala isto kao kada radim sama. Većina ljudi bila je oduševljena samim projektom i kako je realiziran. E sad, je li se doista utakmica trebala igrati na staklenoj podlozi, je li trebala biti u nekoj retro varijanti, to je sve u oku promatrača.
Koncept obilježavanja tridesete obljetnice odlaska Kreše Ćosića bit će drukčiji, rekli bismo kulturološki sadržajniji. I baziran je na načelima kojih se u životu držao sam Krešo.
- Baziramo se na onome kako je Krešo živio, radio, postojao. Uostalom, sve to radimo i kao Udruga Dani Krešimira Ćosića, koja organizira i besplatne košarkaške kampove, kroz koje je dosad prošlo više od 600 polaznika. Time želimo popularizirati košarku. Da, ovo će biti drukčiji pristup, što ne umanjuje važnost projekta koji se dogodio u spomen na Dražena Petrovića.
Što sve one koji će se tih dana zaputiti u Zadar, kao i same Zadrane, čeka na Danima Krešimira Ćosića?
- Vezano uz te svečanosti imamo dva slogana. Sportski i edukativni dio programa odvijat će se pod sloganom "Sportom za snažnije ja", a naziv koncerta bit će "Legenda o Kreši".
Krenimo od sportskog dijela. Što će se u tom dijelu priče sve događati?
- Htjeli smo da to ne bude isključivo košarkaška manifestacija, već da u svečanost uključimo i neke druge velike nacionalne sportske saveze. U tom smislu imamo i ambasadore određenih sportova u spotu, koji ćemo predstaviti 10. svibnja na Cvjetnom trgu u Zagrebu. Nogometni ambasador je Luka Modrić, vaterpolski je Marko Bijač, teniski Donna Vekić, a odbojkaški Samanta Fabris, dok je košarkaški ambasador Dino Rađa, kojem je Krešo bio trener i izbornik.
Svečanost će se odvijati od 6. do 8. lipnja.
- Zadarski Poluotok tih ćemo dana pretvoriti u veliko sportsko igralište pa će nam spomenuti savezi ustupiti terene. Imat ćemo nogometno igralište u mini varijanti, odbojku na pijesku, a igrat će se i vaterpolo. Sve će biti revijalnoga karaktera i sve će biti dostupno i besplatno za svakog posjetitelja u gradu. Program će biti izuzetno sadržajan, od radionica za djecu, predavanja i kvizova do natjecanja.
Ovaj društveno koristan projekt ponudit će i...
- Uključeni su i zadarsko Sveučilište, ali i Klinika Vrapče, čiji će predstavnici svoje predavanje za djecu i roditelje o mentalnom zdravlju održati 7. lipnja u Svetom Donatu. Cilj nam je osvijestiti koliko je sport bitan za pravilan razvoj ne samo onih koji se bave vrhunskim sportom već i onih koji se njime bave rekreativno. To je jedan od načina kako ostvariti pozitivan stil života i dobro utjecati na svoju okolinu.
Kao dio svečanosti održat će se i koncert jer je Krešo obožavao glazbu.
- Ante Gelo radi glazbenu produkciju, a Krešimir Dolenčić režiju. Oni će osmisliti kako ispričati legendu o Kreši kroz glazbene brojeve, pomoću kojih će ispričati Krešin život. Tom dijelu priče posvećena je Krešina kći Ana, koja je u kontaktu i sa svim sportskih savezima u vezi s njihovim angažmanom.
No, u kulturološkom smislu, ni koncert, koji će ići izravno i na HRT-u, nije sve.
- Prvotna ideja obitelji Ćosić bila je da se za trajanja tih svečanosti organizira izložba o povijesti zadarske košarke i samoga Kreše kao njena najpoznatijeg eksponata, no predvođeni Vesnom Sabolić, v. d. ravnateljicom Narodnog muzeja Zadar, ljudi iz Zadra odlučili su se za izložbu svih dokumentiranih uspjeha zadarskog sporta. Tako da ćete imati priliku vidjeti što su za sobom ostavili svi zadarski olimpijci, ali i zadarski sportski novinari. Jer, da nije bilo novinara, ne bi sve to ni došlo do javnosti. Moram spoemnuti da se manifestacija održava pod pokroviteljstvom Vlade RH, Ministarstva turizma i sporta, Grada Zadra i Zadarske županije kojima se ovim putem zahvaljujemo jer bi bez njihove podrške bilo zaista teško realizirati ovako zahtjevan projekt.
